"Novi život"

Kome smetaju ljudska prijateljstva? Gledali smo “Podmornicu” u produkciji Kazališta slijepih i slabovidnih

Nataša Govedić

Predstava je to o susretu dvoje ljudi za koje se na prvi pogled čini da se žena koja vidi brine o čovjeku koji ne vidi, da bi se pokazalo da je situacija upravo suprotna



ZAGREB – Pristup redatelja Ivana Planinića Kazalištu slijepih i slabovidnih »Novi život« kreće od činjenice da su iskustva dodirne i slušne percepcije (slušanja ne samo ušima, nego i emocijama, i mirisima, i okusima, i pamćenjem i pokretom itd.) kod slijepih osoba jednako tako teatralna i uprizoriva, kao što je to i dominantno vizualno iskustvo, na koje smo inače navikli u teatru.


U takvoj estetici, izričaj slijepih i slabovidnih ne mora se truditi simulirati ili oponašati teatralnost oka, kakvu faktički ne poznaje, nego je i izvođačima i publici omogućeno da upoznaju i razrade bogatu teatralnost uha i sluha, zvukovnosti, ritmiziranosti i glazbenosti, koja je možda i sofisticiranija od one vizualne. U suradnji s koreografkinjom Majom Marjančić te vizualnim umjetnikom Lukom Gamulinom, Planinić adaptira dramu »Podmornica« Marine Vujčić, o susretu i prijateljstvu dvoje ljudi za koje se na prvi pogled čini da se žena koja vidi brine o čovjeku koji ne vidi, da bi se vremenom pokazalo da je situacija upravo suprotna.


Ograničenja brižnosti


Tema predstave je i nasilje koje trpe slijepe osobe od svojih (neželjenih) skrbnika. Vojin Perić igra romantičnog i melankoličnog Emila, zauvijek zaustavljenog u trenutku pogibelji svoje nekadašnje ljubavne partnerice i možda baš zato osjetljivog na sve instance samozavaravanja. Suzana Bliznac igra Emu, mladu ženu koja mu dolazi čitati za simboličnu novčanu naknadu, ali zapravo iz potrebe i ljudskog i literarnog kontakta. Njen je tonalitet čak i veća usamljenost od njegove. Međusobna povjeravanja i otvaranja likova, glumački precizno nijansirana, vremenom se pretvaraju u prijateljstvo koje upravo zbog svoje bezazlenosti i altruistične, dječje otvorenosti smeta ne samo egoističnom, nego emocionalno zamrznutom te ekstremno sadističnom Emilovom financijskom skrbniku Polaku (izvrsna izvedba okrutnosti glumca Damira Mizdraka).




Iako je zaplet drame dosta tanak i mjestimično neuvjerljiv, karakterizacija je kompleksna. I sama dramska situacija Marine Vujčić postavlja vrlo dobro pitanje o vrijednosti prijateljstva u društvu orijentiranom samo na korisnost i stjecanje. Iako brojni dramski aspekti likova nisu razrađeni u tekstu (mnogo se toga proglašava, a malo toga proživljava), redatelj vrlo spretno nadoknađuje propušteno. Planinić tako stavlja fokus na »skladateljski um« glavnog muškog i »literarni um« glavnog ženskog lika, zbog čega predstavu prati i vrlo domišljata zvukovno-svjetlosna instalacija živih klavirskih tipki na sceni (potpisuje je Luka Gamulin), kao i interes za književnost kao melodiju međusobnog povjeravanja. U polaganom komornom ritmu klavirskog preludiranja i ljudskih glasova, koji nastoje jedan drugome ispričati svoju najprivatniju priču, »Podmornica« postaje studija međusobnog prepoznavanja kroz pripovijedanje, koju glumica Suzana Bliznac igra s velikom srdačnošću i sasvim blagom autoironijom, dok je Vojin Perić izvodi bitno rezerviranije i ogorčenije; kao čovjek koji je navikao da ga drugi kontroliraju i iznevjeruju. Ali on je ujedno i mnogo borbeniji od nje, što unutar predstave stvara razne zanimljive etičke konstelacije.


Uho uz uho


Specifična melodija socijalne dikcije slijepih osoba na sceni uvijek ispada pristojnija, zaokruženija u formiranju misli i intonacijski kruća od standardnog jezika izvedbe, jer slijepi govornici su veoma svjesni potrebe razgovjetnosti i gotovo nikada ne upadaju sugovorniku u riječ, ne rade pauze i nagle digresije, ne dovršavaju tuđe misli, paze da svaka rečenica bude jasna i dovršena, čime dobivaju na određenoj strogosti i aritificijelnosti, koja je strana i standardnom teatru i socijalnoj sceni ljudskog ponašanja. No ta je povišena dikcijska uređenost u kontekstu zajednice slijepih posve istinita, življena, autentična. Redatelj Planinić nije intervenirao u spomenuti kôd, nije nastojao promijeniti svoje glumce niti zabaviti svoje gledatelje vizualnim trikovima.


Umjesto toga, poštovao je osjete i iskustva samih glumaca, smjestivši ih u prostor male scenske sobice koja se u izvedbi doista i mjeri koracima. Ema sjedi gotovo čitavo vrijeme leđima okrenuta publici, Emil je postavljen u stražnji plan scene, dok se lik Polaka pojavljuje samo u teatru sjena. Na ovaj je način također naglašeno da se od publike očekuje mnogo više slušanja nego gledanja, naslućivanja fizionomija i primicanja bliže glasovima, odnosno da modus izvedbe traži da je pratimo »uho uz uho«. Time ne želim reći da scenska slika nije razrađena. Naprotiv, iako skromna, scenografija građanske sobe nad kojom se diže klavirski zid s »pokretnim tipkama« (kao da je u pitanju neka vrsta unutrašnjosti klavira) stilski je domišljenija od mnogih naslova koji inače igraju u Vidri.


O metodologiji slušanja


Kad govorimo o ekologiji kazališta, često zaboravljamo da ona ne uključuje samo odnos prema prirodi, nego i odnos prema ljudskom tijelu, koje također jest naša najneposrednija priroda. Upravo u kazalištu kao ekologiji živih ljudskih odnosa, vid nema primat nad ostalim osjetilima. To smo u velikim scenskim spektaklima skloni zaboraviti, dok u komornim izvedbama, pogotovo onima koje zanima etika skrbi, vrednujemo upravo blizinu daha i kompleksnost zajedničkog fizičkog bivanja u zoni susreta. »Podmornica« kao predstava ima snagu sondiranja ljudskog povjerenja, što joj otvara i put prema publici. I to vrlo raznolikoj, što bismo i inače poželjeli Kazalištu slijepih i slabovidnih.