Splitsko ljeto

Jago je najveći je adut Milerovog »Othella«

Maja Hrgović

Jago (Nikola Ivošević) je nadmoćno inteligentan, kako i pristaje njegovoj grandioznoj zlobi. Pored njega se Othello (Mislav Čavajda) doima tek kao naivna, tragična budala, za koju ne preostaje empatije kad se prometne u surovog obiteljskog nasilnika



SPLIT Da je redatelj Eduard Miler bio drskiji i promijenio naslov predstave koja je sinoć premijerno izvedena na 60. Splitskom ljetu iz »Othello« u »Jago«, ne bi pogriješio. 


  Fokus je ovdje na Jagu čije demonski bespoštedne intrige guraju radnju naprijed i uništavaju odnose i živote, čija je strogo kontrolirana zloba alkemija smrti. Jago (Nikola Ivošević) je nadmoćno inteligentan, kako i pristaje njegovoj grandioznoj zlobi: minuciozno pletivo intriga ne bi ni mogao isplesti netko priglup. Pored njega se Othello (tumači ga Mislav Čavajda) doima tek kao naivna, tragična budala, za koju ne preostaje ni trunke empatije kad se, zadojen ljubomorom i patrijarhalnom idejom o pravu na raspolaganje životom svoje žene, prometne u surovog obiteljskog nasilnika.   Činjenici da je Jago u ovoj predstavi zapravo glavni lik nije odmogla ni stamena, moćna gluma Nikole Ivoševića – njegova je gluma bez viškova, karizmatična, ni u jednom trenutku otromboljena prenemaganjem. Zato s predstave odlazimo razmišljajući o Jagu, a ne o masakru što ga je ostavio za sobom.  

Moć zla


Pitanje koje visi, i koje u ime gledatelja izgovara Othello, sad već na koljenima, je »Zašto si to učinio?«. Još nas uvijek, od Shakespeareovog doba, zapanjuje to što zlu ne trebaju razlozi, što zlo postoji mimo motiva, opravdanja, razuma… Jago ubija – zato jer može. To je pravi razlog. Uvod u kojemu se obrazlaže njegovo razočaranje nepravednim gubitkom položaja vojskovođe gotovo da je izlišan.  

Što se glume tiče, za Juditu Franković kao Desdemonu ne može se reći da je na scenu donijela neku karizmu. Više se doima kao neutralni, sporedni ženski lik iz sapunice: s tankim glasićem, plaha čak i kad čini neoprostivu transgresiju suprotstavljajući se ocu, ona kao da se ne može otresti želje da se dopadne.


Da je ipak riječ o glumici koja može više nego što se od nje obično traži, postaje jasno u onom velikom krešendu kad sjeme sumnje o njezinoj nevjeri, koje je Jago posijao u Othellu, proklija do čudovišnih razmjera i on surovo nasrne na nju. To su, ujedno, i Čavajdini najsnažniji glumački trenuci u predstavi. Nikša Arčanin bio je uvjerljiv kao strastveni, obilato izmanipulirani Cassio.  

Moć jezika


Čini se da su baš u glumačkoj suigri Mislav Čavajda i Judita Franković izvukli najbolje jedno iz drugog. To su rekli i na konferenciji za novinare uoči premijere, na kojoj je redatelj Miler objasnio da u Shakespeareovoj tragediji prepoznaje zrcalo za perfidne, male i velike manipulacije kojima se utječemo u svim razinama života, od privatnih odnosa preko marketinga do visoke politike. 




  Posljednja premijera na ovogodišnjem Splitskom ljetu održana je na Kašteletu. Eduard Miler nije bio presretan pravokutno izduženom pozornicom i uzdužno podijeljenim gledalištem, no uz malu, ali pametnu intervenciju scenografa Branka Hojnika, manjkavosti tog ambijentalnog prostora pretvorene su u prednost. 


  Najveća moć »Othella« nesumnjivo leži u jeziku. Bilo je pravo uživanje slušati kako su na sceni oživljeni Shakespeareovi sitni cinizmi i velike, brutalne istine o životu, i to kroz prijevod Mate Marasa. Adaptaciju i dramaturgiju napravila je Žanina Mirčevska.