Pisati o Branku Sušcu u trenutku njegove smrti je kao pisati o šamanu koji je za sobom ostavio čitavu jednu ekozajednicu (nebiološke, ali vjerne) djece, u čijim rukama ostaje ne samo PUF (pulski festival alternativnog kazališta koji se već tri dekade održava početkom srpnja), nego i briga za Pulu kao kozmopolitski i umjetnički grad.

Kako su to ovih dana na društvenim mrežama napisali mnogi »inatovci« ili djeca Brankova pulskog kazališta po imenu »Dr. Inat«: »Nakon Inata i dalje Inat!«.

Jer Brankov Inat traje ne samo kao politika uspostavljanja umjetnosti u uvjetima (trajno) neprijateljski raspoloženih gradskih i državnih uprava, nego i kao plodna pedagogija. Inat je s vrlo malim budžetom ipak dekadama funkcionirao kao »živi rasadnik« praktične umjetničke edukacije svekolikih »inatovaca« ili učenika i izvođača Brankovih alternativnih kazališnih manifestacija: današnjih antropologinja, teatrologinja, glumica, likovnih umjetnika i umjetnica, medijskih ličnosti, novinara, producenata, glazbenika…, ali i ljudi koji nisu postali profesionalni dio kulturne scene, pa ipak su nastavili dolaziti na predstave. Što je, čini mi se, barem jednako važno kao i uspostaviti autorske ličnosti.

Toliki su brojni pulski kreativci prošli kroz Inat, radili s Brankom, smatrali ga svojim »drugim tatom«, da jedva znam Puležana ili Puležanku čiji život Brankovo »inatovstvo« nije bar na neki način obilježilo.

Malo ljudi pristane na tu »tatinsku« rolu mimo onoga što obuhvaća u užem smislu njihovu struku. Branko Sušac posvajao je izgubljenu kreativnu djecu Pule, a bilo je tu i mnogo izgubljenih mačaka. Divlje mačje tijelo od samog je početka festivala ujedno i zaštitni znak samog PUF-a, s Brankovim objašnjenjem da umjetniku u Hrvatskoj treba i više od devet života ako kani preživjeti sve prepreke koje pred njega postavlja sustav.

S ovim sam vizionarom kazališta puno razgovarala o umjetnosti, ali možda još i više o životinjama, njihovoj mudrosti i blagosti, pred kojom naša ljudska vrsta ostaje apsolutno početnički učenička.

Protiv zatvorenosti iliti provincijalnosti

Mimo par likovnih, izvedbenih i glazbenih umjetnika, mimo pulskih velikih (ali kratkotrajnih) književnih i filmskih festivala, a najviše mimo Brankova INAT-a (kazališne udruge i družine smještene u Rojcu), Pula u najvećem dijelu kalendarske godine zapravo uopće nije grad. Jer u njoj nećete pronaći živu scenu tribina, razgovora, trajno održivih umjetničkih eksperimentalnih zona, redovitih koncerata, predstavljanja knjiga, predstava koje u većoj mjeri obilježava rizik nego rutina.

Naprotiv. Današnja je Pula prvenstveno turistički grad i grad devastiran turističkim prioritetima, u kojemu je misija Branka Sušca usporediva s čišćenjem komercijalne močvare. Isušivanjem učmalosti.

S knjigama je drugovao i na bolesničkoj postelji / Foto: Nataša Govedić

Opetovanim inzistiranjem da Pula može biti grad, u značenju stalnog kozmopolitizma i neprestane otvorenosti novoj umjetničkoj »pošti«.

I to ne samo povremeno, festivalski »uvezeno«, kad Brankovi kazališni gosti iz cijelog svijeta upostave autonomnu zonu suslobode, nego svaki dan. Zato govorimo o umjetniku koji je zalijevao panjeve posječenih, predivnih starih ladonja na Giardinima/Korzu, kad ih je gradska vlast odlučila žrtvovati svojim »urbanističkim« prioritetima, kao i umjetniku koji je postojano djelovao na strani Pule u čijoj je žiži vrijedno brodogradilište, a ne masovni turizam.

Grad se uspostavlja i upoznavanjem drugih gradova, a rekla bih da je Brankov kozmopolitizam bio vezan i za stalna putovanja u kojima je dolazio u kontakt s predstavama i autorskim ličnostima koje bi kasnije dovodio na pulski festival.

Osobito ga je fascinirala poljska i francuska kazališna intermedijalna scena kazališne izvedbe, a najdražim gradom smatrao je eklektičnu Barcelonu, »blizanku Pule, ali s malo jačim kulturalnim postavom«.

Na festivalskom programu, Branka su zanimale igre s novim medijskim formatima, glazbeno kazalište, vizualnost teatra, nikako ne prevlast teksta. Kad sam mu rekla da sam u Japanu gledala Beckettov »Kraj igre« čiji tekst gotovo znam napamet, ali predstavu nisam razumjela, komentirao je: »Kazalište nije tekst, to je bar svima jasno.«

I zbilja, njegov Artaud i njegov Grotowski i njegov Barba u autorskim korijenima nikako nisu pristajali da je jezik prva i posljednja kazališna destinacija. Brojni plesni umjetnici s adresama diljem Europe prošli su kroz PUF i vraćali se igrati na njemu svoje predstave.

Ne zaboravimo da grad čine i nova mjesta izvedbe, a Sušac ih je rado pronalazio u napuštenim kamenolomima (Vinkurano), u zaboravljenim gradskim tunelima (Zerostrasse), u dvorištima bolnica i napuštenih tvornica.

Izmišljao je novu, novopronađenu Pulu, baš kao što je izmišljao – imaginirao – i samo kazalište. Napuštene tračnice? Par kućica nekadašnje željezničke postaje? Idealno za izvedbu. Jedna od njegovih velikih vrlina bila je upornost, možda i tvrdoglavost, oko toga da grad pripada ljudima, a ne političarima, zbog čega kazalište može nastati bilo gdje, na svakoj strmoj poljani koja se može pretvoriti u gledalište.

Teško je zamisliti da će ga itko moći naslijediti u ovoj vrsti sustavne demokratizacije izvedbenih prostora. Ali još je teže zamisliti da Brankov rad prestaje s Brankovim životom: uzmemo li da su Pula svi oni koji su dekadama pratili PUF, gledajući predstave u napuštenim prodavaonicama propalih trgovačkih radnji (s mnogo slomljenog stakla pod nogama) ili sjedeći ispred novootvorenog gradskog bazena (čiji odsjaji »crtaju« blistave mrlje po tijelima izvođača), sadnja institucionalne alternative sigurno je pustila žive korijene.

Bilo bi sjajno da netko preuzme i Brankov projekt »Anno domini«, kojim se svake godine na samom početku PUF-a slavilo postojanje kritičkog teatra, predstavom u kojoj sudjeluje amaterska i dragovoljačka scena Pule kao građanske zajednice. Kao redatelji ovih predstava u Puli su gostovali mnogi međunarodni umjetnici, dodatno povećavajući kozmopolitski kapacitet gradskih prostora.

Osobna iskaznica vizionara

Branko Sušac rođen je u Zagrebu, diplomirao je na Fakultetu za kazalište i film u Beogradu (čiju je izvedbenu antifašističku scenu poznao jednako dobro koliko i zagrebačku), a većinu života proveo je u voljenoj i mrženoj Puli (smatrao je da umjetnik mora biti najkritičniji prema mjestu koje najviše voli), gdje živi od 1953. godine.

Bio je jedan od osnivača autorske grupe Pol pet te glavni i odgovorni urednik lista Trefilo, uz to i posljednji tajnik EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene).

Kao slobodni filmski radnik surađivao je kao organizator i producent s Grlićem, Zafranovićem, Puhovskim i Paskaljevićem. Petnaest godina bio je jedan od organizatora Filmskog festivala u Puli, kao i dugotrajni član hrvatskog centra ITI-a, UNESCO-a i IETM-a (Informal european theatre meeting).

U veljači 1975. uz suautorstvo Budimira Žižovića, režira predstavu Slobodana Šembere »Hodanje prugom«, koja ga pozicionira kao apartnog i originalnog eksperimentalnog redatelja. Dvije godine kasnije režira predstavu »Za crnca čovjeka« s kojom nastupa na BRAMS-u u Beogradu i predstavlja Jugoslaviju u Češkoj.

Njegove možda najslavnije predstave su »Proba orkestra« iz 1996. godine, »Krabulja crvene smrti« (1998.) te »Cvrčci su utihnuli« (2002). Čitav život čita sve novine, prati sve portale, ide na javne izvedbe, izložbe, dolazi na zagrebačke predstave, puni svoju kućnu knjižnicu u Puli novim knjigama, raspituje se što vrijedi naručiti od novih izdanja, a s knjigama je drugovao i na bolesničkoj postelji.

»Znaš, bez čitanja je gore nego bez vida«, znao je govoriti.

Bio je dobitnik Nagrade grada Pule (1996.), a dvije godine prije toga osnovao je u Puli Međunarodni festival alternativnog teatra pod nazivom PUF, kojim se pasionirano bavio do posljednje minute života, čvrsto uvjeren da festival mora postojati kao Točka Preokreta.

Pojedinačnog i kolektivnog.

Iz apatije treba prijeći u čistu strast, u mar, u nove uvide! Njegove režijske predstave gostovale su u trideset i jednoj zemlji (podatak iz studije kolegice Lampalov Malešević) i dobile brojne međunarodne nagrade.

Kroz sam PUF prošli su izvođači svih kontinenata, veoma različitih izvedbenih jezika, u rasponu od novog cirkusa preko (dominantnih) aktivističkih performansa do eksperimenata s novomedijskim formatima. Pamtim njegovu rečenicu: »Kazalištem jesam, inače baš i nisam«, koju sam uvijek shvaćala kao čistu formulu zaljubljenosti u punoću iskustva ljudske stvaralačke zajednice.

Kazalište je ljudoljublje u možda najčistijem obliku. A predstave su mu uvijek bile besplatne. I prepune publike.

Kad zbog trudnoće ili nekih drugih osobnih razloga nisam mogla doći na PUF, pisala bih festivalu pjesmu podrške.

Brankov odgovor stizao je telefonom: »Nije Pula mjesto gdje su ljudi rođeni, nego mjesto gdje se susreću umjetnici, makar i u pjesmi, ako već ne mogu uživo.«

Možda i preko granica onoga što nazivamo životom.