"A odakle ste Vi, gospođo?"

Humor poput najbolje obrane. Ksenija Prohaska u ovom je trenutku u najvišoj točci glumačke zrelosti

Ante Peričić

Ova nam duodrama otkriva nekoliko stvari. Prije svega, humor ne mora niti smije biti trivijalan. Naša je nacionalna prvakinja u ovome trenutku u najvišoj točci svoje glumačke zrelosti



ZAGREB – »Tko ne bi volio biti prihvaćen?«, pita se Barbara Oblak u novoj predstavi »A odakle ste Vi, gospođo?«, autorskom projektu Ksenije Prohaske koja je i utjelovila gospođu Oblak, glavni lik ove komedije. Kaže se da svatko od nas ima slabu, odnosno bolnu točku. Kada gospođu Oblak, diplomiranu profesoricu jezika koja se bavi dizajnom, zaboli glava, ona, nakon što nije za glavobolju našla lijeka, smogne hrabrosti otići u psihijatrijsku ordinaciju dr. Mucića (Marjan Nejašmić Banić) u kojoj se otvaraju granice svih života o koje se ogrebla a bome, nije ih bilo malo. Barbara Oblak živi, kako joj prezime nagovještava, u oblacima i ima bogomdani talent za izvanrednu imitaciju žena oko sebe te u tome, zapravo, traži lijeka za svoje životne nedaće. To i sama potvrdi kada kaže: »Taj cijeli moj život izgleda kao imitacija života.«


Dramski poduhvat


Naime, ona o svojim problemima dr. Muciću jednostavno ne može govoriti u prvome licu, već ih iznosi kroz imitacije čitavog sijaseta ženskih osoba koje su, na ovaj ili onaj način, bile dijelom njezinog života. Riječ je o ozbiljnom dramskom poduhvatu u kojem je Prohaska, i kao autorica i kao nositeljica radnje, ušla u pritok domaćeg humora čiji je izvor dominantno bila pokojna glumačka ikona Nela Eržišnik. Liječenje zapravo započinje kada Mucić upita Oblak kako bi ona uredila njegovu ordinaciju, a Oblak odgovara ne u svoje vlastito ime, već u liku gospođe Sigismund, njezine bivše mentorice. Od tada, pa do kraja radnje, na svako esencijalno životno pitanje doktora, pacijentica odgovara iz prizme drugog ženskog lika – zaručnice svoga ljubavnika, frfljave školske kolegice ili susjede iz zgrade. Oblak je žena koja sa sobom vuče sudbinu neostvarene žene, poput Ardalionoviča Ivolgina koji u »Idiotu« kaže: »Evo u što sam utukao sav svoj život, evo što mi je sputalo i ruke i noge. Evo što mi je smetalo da nisam pronašao barut! Da nije bilo toga, ja bih možda i svakako bio otkrio barut ili Ameriku – ne znam još pouzdano što, ali nešto bih bio otkrio svakako!«, a Dostojevski nastavlja – »Najvažnije je u te gospode što oni za cijeloga života ne mogu dokučiti pouzdano što bi zapravo trebali otkriti i što oni zamalo da nisu otkrili: barut ili Ameriku? Ali muke i jada za onim što se otkriva ima u njih zaista koliko u Kolumba ili Galileja.«


Scenografija je postavljena jednostavno i, vrlo zahvalno – stol, dvije stolice i vješalica. Redatelj Krešimir Dolenčić s tom se minimalističkom scenografijom kvalitetno poigrao dobro je iskoristivši te osvjetljenjem/pomračenjem, kao najstarijim kazališnim trikom, iznio vremenske mijene unutar radnje, ali i same izmjene likova, odnosno glumu unutar glume koju Prohaska kao autorica koristi kako bi progovarala o ozbiljnim temama – stereotipima, ksenofobiji, o ženama i muško-ženskim odnosima, silovanju, o strancima (Amerikancima, Talijanima, Bugarima i Srbima) te pokazala izvrsno poznavanje srpskog i bosanskog, ali i engleskog jezika te gotovo svih govora hrvatskog jezika – od zagrebačkog, splitskog, ličkog, dubrovačkog pa sve do književnog hrvatskog jezika.


Glumačke ekshibicije




Govor i facijalne ekspresije alati su kojima je predstava oživotvorena, a Prohaska i Nejašmić Banić energično komuniciraju na sceni, iako potonji, u svome liku dr. Mucića, nije imao suviše prostora za veće glumačke podvige, osim u nekoliko situacija kada upada u zamku Barbare Oblak te i sam započinje imitirati ili biti dijelom njezinih glumačkih ekshibicija tijekom seanse. Nejašmić Banić u tim, kratkim trenucima glumačkih izazova, na tanjur pred publiku stavlja svoju glumačku širinu.


Čini mi se da je naum autorice bio i onaj, reklo bi se, edukativni, jer dr. Mucić, kada Oblak napusti ordinaciju, bilježi informacije vezane za slučaj (sam stručni suradnik na tekstu bio je psihijatar Davor Mucić) i u jednom trenutku kaže: »Ljudi počinju oponašati druge ljude još u djetinjstvu. Znanost smatra da je to mehanizam za učenje kako biti čovjek. Imitacija je najiskreniji oblik laskanja. Odrasli, za razliku od djece, često imitraju one ljude za koje smatraju da su uspješni ili važni u društvu. Imitacija, ako je dobra – nasmije ljude, a humor je najbolja obrana i zaštita od stvari kojih se bojimo ili koje tajimo.« Vidno je i kako se pazilo na detalje te su imitirani likovi, ovisno o prirodi, popraćeni kako kostimima, tako i glazbenom podlogom (zamjetan je bio trenutak u kojem je Oblak imitirala Beograđanku, a u pozadini je išla melodija pjesme »Zlatni dan« Bisere Veletanlić). Tekstualne i dramaturške organe povezati tkivom koje dobro funkcionira uspjela je dramaturginja i koautorica Ana Tonković Dolenčić.


Uspio kazališni izlet


»Poslije sedam seansi bila sam uvjerena da doktor Mucić ništa nije napravio za mene, da me i dalje boli glava (…). Bila sam u Parizu, s prijateljicom Patricijom silno sam htjela vidjeli Eiffelov toranj te smo sjele u košaru na biciklu jedne Bugarke. Ona je krenula, hrabro, kroz divlji pariški promet, ja sam vrištala od straha na svakom raskrižju, gledala sam smrti u oči. U tom trenutku sam, odjednom, shvatila da je doktor Mucić imao pravo – da ja trebam preuzeti odgovornost za pet godina zlostavljanja. Sve sam sebi oprostila. U tom magičnom momentu kao da sam bila teleportirana u sadašnjost i shvatila sam – postoji samo sada. And the time is now! Ne postoji budućnost ni prošlost i od tog trenutka mene nije zaboljela glava.«


Ovaj kazališni izlet dobro je uspio, skinuvši sve larve koje je lik Barbare Oblak – a sudeći po nekim sličnostima u biografijama – i Ksenije Prohaske nosio sa sobom na životnom putu. Predstava je odigrana u ZeKaeM-ovoj dvorani »Miško Polanec«, a ostvarena je u produkciji UO Caravan. Ova nam duodrama otkriva nekoliko stvari, a istaknuli bismo tri. Prije svega, humor ne mora niti smije biti trivijalan; za duhovitu i kvalitetnu kazališnu predstavu nije potrebno puno (post)modernističkog filozofiranja. Treće, i možda najvažnije, naša je nacionalna prvakinja u ovome trenutku u najvišoj točci svoje glumačke zrelosti i šteta je da je, ne znam čijom pogreškom, češće ne gledamo na zagrebačkim kazališnim daskama.