Komična opera Gaetana Donizettija – »Ljubavni napitak« – u kojoj ulogu nadriliječnika Dulcamare pjeva poznati hrvatski bas-bariton svjetske reputacije Giorgio Surian premijerno će večeras biti izvedena na sceni zagrebačkog HNK-a u režiji Cesara Lievija, a pod dirigentskim vodstvom Pietra Rizzoa. Iako je već igrao u predstavama nacionalne operne kuće na ovoj pozornici i prošlih sezona, bit će to prva premijera koju Giorgio Surian radi u Zagrebu. Ali ne i njegova prva suradnja s redateljem Lievijem.

– Cesare Lievi je umjetnik velike reputacije, režira i opere i drame i vrlo je cijenjen u Italiji. U njegovoj sam režiji, u Palermu, pjevao u operi »Rake’s Progress« Stravinskog. On je redatelj koji ima potpunu viziju onoga što radi, vrlo je konkretan u zahtjevima prema pjevačima i zboru, pa lako i razložno pomiče radnju i izvan realističnih okvira.

Konkretno, u ovoj predstavi – na ideji da knjiga bude scenografski okvir »Ljubavnog napitka« – stvara bajkovitu atmosferu, koja se dobro uklapa u priču. Na pjevačima je sad da to i realiziraju.

Predstavom dirigira Pietro Rizzi, dirigent mlađe generacije koji ima prilično iskustvo na opernim pozornicama sjeverne Europe, a ovo je njegov prvi »Ljubavni napitak«. U dobroj suradnji s redateljem nastaje predstava koja će sigurno biti rado gledana – kaže Surian.   

Tipični južnjak

Kako ste gradili svoju ulogu i razlikuje li se ovaj zagrebački Dulcamara od vaših ranijih kreacija?

– Iako je radnja predstave smještena u Baskiju, ja poznajem mentalitet takvih prodavača »čarobnih napitaka« i svega i svačega, kakve sam sretao na jugu Italije. Zato ga i tumačim kao tipičnog južnjaka, s onomatopejama u govoru koje takvi ljudi koriste.

Što se pjevačkog dijela role tiče, i ovo je tipično donizetijevski napisan lik – za basa previsok, za baritona u nekim djelovima predubok. Donizetti je rado postavljao role na prijelaznim tonovima za pjevače, i zato je gotovo svaki njegov lik veliki pjevački zalogaj, ali zabavnost i raznolikost Dulcamare – nadoknađuje sve! Jer, kolikogod je Dulcamara prevarant, on razumije ljubav i naklonjen je mladima.

Mogućnost kreacije čovjeka od krvi i mesa, a s druge strane postavljanje Dulcamare u neke tipološke okvire, za mene je uvijek izazov i zadovoljstvo.

Sjećam se Vašeg Dulcamare u Opatiji, koji me je oduševio nijansama interpretacije. Koliko ste ga puta pjevali u karijeri?

– Ne previše – možda u osam različitih produkcija, u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj – računam četrdesetak puta. Iako svaki pjevač u sebi izgradi lik koji tumači, pa ga prema tome i pjeva slično bez obzira na režiju, konačna kreacija je ipak diktat scene i dirigenta. Utoliko će i ovaj moj, novonastajući Dulcamara, biti u Zagrebu drugačiji od onih koje sam pjevao na drugim pozornicama.

U kakvoj je atmosferi nastajala predstava?

– Radili smo smireno, temeljito u čemu je presudno bilo redateljevo iskustvo, s odličnim ansamblom u dvije podjele. Izuzetno sam sretan što ću kao svoju prvu zagrebačku premijeru upisati baš Dulcamaru. Nisam od pjevača koji odbijaju uloge – ali neke pjevam s posebnim zadovoljstvom, jer mi otvaraju mogućnost za više od samo pjevačkog angažmana. Dulcamara je jedna od njih.   

Mefisto u Metu

Posljednjih ste godina često u Zagrebu, radite na Akademiji i odgajate klasu pjevača.

– Koristim vrijeme između proba »Ljubavnog napitka« za rad sa studentima, točnije, nadoknađujem tjedne koje sam proveo u New Yorku krajem prošle godine, na pripremi uloge Mefista u novoj produkciji »Fausta« u Metropolitanu. U sljedećoj sezoni pjevat ću tu rolu na sceni Meta, a u pregovorima sam za još neke role.

Kad sam prije petnaestak godina prvi put pjevao na pozornici Metropolitana, nisam htio prihvatiti ponuđeni ugovor za nove produkcije, jer je to značilo boraviti nekoliko mjeseci godišnje »preko bare«. A ja sam imao malu djecu i nerado sam se odvajao na duže vrijeme od obitelji. Možda sam tada i pogriješio, ali posla je u to vrijeme bilo mnogo u Europi, moglo se dobro zaraditi i meni se činilo da mi to više odgovara od Amerike. U međuvremenu se sve promijenilo i tamo, ali i u Europi.

U Italiji se mnoge operne kuće zatvaraju, primjerice u Torinu, Genovi, Cagliariju, tršćanska opera radi pod prinudnom upravom, a Firenza nema novaca ni za program stare kuće, iako je izgradila novu operu! Dakle, situacija u Italiji je strašna, što uključuje čak i Scalu. Ni tamo se ne radi više onako kako se radilo…

S druge strane, u Njemačkoj – nema krize. Evo, opera u Frankfurtu ima potpuno formiran program do 2018. godine, što je za Italiju – nezamislivo!

Upravo prošlog mjeseca pjevali ste Scarpiju u frankfurtskoj produkciji »Tosce«.

– U toj sam opernoj kući prije nešto više od godinu dana pjevao u »Hoffmanovim pričama«. Bila je to prekrasna produkcija, a i ja sam im se dopao tako da su mi odmah ponudili Scarpiju. Ove sam godine pjevao Scarpiju još četiri puta, a prihvatio sam i premijeru Falstaffa. Za mene je to veliki kompliment, jer znači da sam zadovoljio njihove kriterije koji nisu mali. Osim toga, morate znati da njemačke opere imaju i soliste na stalnim ugovorima i nerado uzimaju goste, a ako ih angažiraju – onda je to s razlogom.   

Donizetti na francuskom

Koji su vam daljnji planovi?

– Nakon zagrebačkog »Napitka« čeka me još jedna Donizettijeva opera i to u Antwerpenu – »Duca d’Alba« – opera koju Donizetti nije ni završio. Posljednji su čin napisala dvojica njegovih suvremenika, a ovo će biti praizvedba na francuskom jeziku. Do sada je djelo izvedeno samo na talijanskim pozornicama, a kako se dio opere događa baš u Antwerpenu, pretpostavljam da je to razlog i povod za izvedbu na francuskom jeziku. Još učim ulogu, počinjemo s probama sredinom ožujka, a premijera je u lipnju. Predstave će se izmjenjivati na pozornicama dviju opernih kuća.

Očito, svuda se štedi, rade se koprodukcije… Je li konkurencija danas i među pjevačima veća?

– Ako ste u formi – konkurencija nije velika, jer iako je pjevača na tržištu mnogo, nema puno stvarno dobrih. Rekao bih da je konkurencija veća među agentima i o tome kakvog agenta imate i koji su njegovi interesi – ovisi i što ćete pjevati, bez obzira tko vas traži i želi angažirati. Za neke operne kuće u Italiji upravo agenti rade kompletne podjele, i onda uz jednog dobrog pjevača, proguraju i neke malo manje dobre ali sa svoje liste, a to je žalosno.

U velikim opernim kućama to nije tako, i zato su njujorški Met, londonski Covent Garden ili Minhenska opera, kuće s neospornom kvalitetom. Njihovi umjetnički direktori znaju što i koga hoće, i to se u njihovim produkcijama čuje.