Predsjednik Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca

Elvio Baccarini: Kazalište mora znati i što su potrebe suvremene publike

Kim Cuculić

Korisno bi bilo angažiranje određenog broja ljudi iz inozemstva da nam vode ustanove u kulturi. Mi nismo dovoljno radili na formiranju kulturnog menadžmenta, kao ni onog znanstvenog, a u inozemstvu su to profilirane profesije. Pohađanje tečajeva iz kulturnog menadžmenta trebao bi biti jedan od kriterija prilikom izbora ljudi koji žele voditi ustanove u kulturi. Kod nas općenito postoji određena suzdržanost po pitanju cjeloživotnog obrazovanja, ali je to nužnost, pogotovo za odgovorne funkcije



Proteklih mjeseci vodila se javna rasprava o djelovanju HNK Ivana pl. Zajca. Otvorenim pismom objavljenim u medijima neka pitanja postavio je teatrolog Darko Gašparović, a zatim je u organizaciji Hrvatskog društva pisaca održana i tribina o riječkom kazalištu. 


  Svoj doprinos ovoj temi sada daje i Elvio Baccarini, predsjednik Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca, filozof i sveučilišni profesor, koji je neka svoja razmišljanja iznio i u kolumni pod naslovom »Kazalište u svijetu koji se mijenja« objavljenoj u dnevnom listu »La voce del popolo«. 


 Kakvo je vaše mišljenje o raspravi koja se povela i što biste vi dodali na tu temu?  – Rasprava je više nego dobrodošla i u tom smislu je podržavam. Međutim, mislim da bi bilo dobro da je ova rasprava krenula od samih institucija. Moje je mišljenje da se o ovoj temi treba raspravljati u nešto širem kontekstu, odnosno od temelja jamstava sustava kvalitete. Rasprava treba krenuti od pitanja koji nam je usporedbeni okvir i tko treba procijeniti sustav kvalitete.   Mislim da nije rješenje koje može unaprijediti stanje u bilo kojem kazalištu u Hrvatskoj, pa tako ni u riječkom, to da promijenimo pojedinosti u repertoaru ili da uvedemo nekoliko kadrovskih promjena. Po mom mišljenju, potrebne su daleko sustavnije promjene, a to se prije svega odnosi na potrebu internacionalizacije i drugačiji način vrednovanja produkcija u kulturi. 

 Sustav kvalitete


Ovdje mogu povući analogiju i iskustva koja imam iz društveno-humanističkih znanosti. Spomenut ću profesora Jonathana Wolffa, dekana Filozofskog fakulteta pri University College London, kolumnista »The Guardiana« i člana nekoliko vladinih tijela u Ujedinjenom Kraljevstvu. On je rekao nešto što se odnosi na humanističke znanosti, a moje je mišljenje da vrijedi i za kulturu. Njegova je teza da je čak i u gradu veličine Londona na sveučilištima nemoguće provoditi sustav kvalitete. Dok se sustav kvalitete pokušavao provoditi u granicama Londona, nisu se postizali pohvalni rezultati. Dolazilo je do neizbježnih klijentelarnih isprepletanja, poznanstava i rivaliteta. Tako se događa neutemeljena podrška zbog klijentelarnih veza, ili pak imamo neosnovane ili pretjerane kritike jer netko želi neku poziciju koju trenutačno nema. Rezultat je loš sustav kvalitete. 




  To je bilo tako sve dok se sustav kontrole kvalitete nije uspostavio u državnim okvirima. Napredak je od tada nevjerojatan, što se može vidjeti prema jasnim pokazateljima. Ono što je za London državna razina, za nas bi trebala biti međunarodna razina. Hrvatska je suviše mala kako bi u svom kontekstu mogla jamčiti adekvatan sustav kontrole i ustanovljavanja kvalitete. To nam je u svom izlaganju u Rijeci rekao i prof. Wolff, a riječ je o nečemu što i sami možemo spoznati. 


 Kako to učiniti na području kulture?  – Zasad ne mogu ponuditi neki recept. U znanosti se stvari još uvijek stabiliziraju, iako postoje i objektivniji pokazatelji nego u kulturi. Zna se, naime, kako se rangiraju znanstveni časopisi i koja su prestižna sveučilišta, te vrijednost rada koji je objavljen u takvom časopisu, ili pozvano predavanje na takvom sveučilištu ili europskom kongresu. Moje pitanje je koliko je moguće uspostaviti što objektivnije kriterije i u području kulture.   U tom smislu jedan od nužnih koraka, što bi trebalo pokrenuti čak na razini države i Ministarstva kulture, je angažiranje međunarodnih, kako bi mi rekli u znanosti, recenzenata. Oni ne bi trebali biti iz regije jer i to je suviše uzak prostor koji potiče boljke koje sam ranije spomenuo: klijentelizam, rivalitet, ispreplitanje interesa… Evaluatorski prostor bi trebao predvidjeti ozbiljnu međunarodnu razinu, recimo stručnjake iz Finske ili Francuske. Skupina međunarodnih kritičara bi tijekom vremena određivala parametre vrednovanja iz čega bi trebalo slijediti nekoliko stvari. Prva bi bila određivanje centara izvrsnosti, a druga određivanje raspodjele financijskih sredstava. 

 Međunarodno vrednovanje


Na kraju, tu je i pitanje društvene pravednosti. Naime, koliko god se sredstva za kulturu reduciraju, još uvijek su u pitanju dosta veliki novci. Filozof Brian Barry, koji se bavio teorijom pravednosti, kao jedini opravdani razlog zašto se izdvaja veliki novac za visoku kulturu navodi taj da bude dostupna svima, jer bi u suprotnom bila dostupna samo bogatima. Iz tog razloga trebamo imati kriterije za određivanje što je visoka kultura, jer ako to nemamo, onda nemamo ni osnovu da dajemo ikakav novac. 


  Nije dovoljno na sceni postaviti klasike, pa da se može govoriti o visokoj kulturi. Međunarodno vrednovanje stoga bi bio jedan od kriterija, što bi osiguralo nezavisnije prosudbe, određenje centara izvrsnosti i posljedično primjerenu raspodjelu financijske podrške. 


  Bilo bi korisno i angažiranje određenog broja ljudi iz inozemstva da nam vode ustanove u kulturi. Mi nismo dovoljno radili na formiranju kulturnog menadžmenta, kao ni onog znanstvenog. U inozemstvu su to profilirane profesije. Jedna od mogućnosti bila bi da naše ljude šaljemo na školovanje u inozemstvo, što nije jeftino ali je investicija koja bi se višestruko isplatila. Pohađanje tečajeva iz kulturnog menadžmenta trebao bi biti jedan od kriterija prilikom izbora ljudi koji žele voditi ustanove u kulturi. Kod nas općenito postoji određena suzdržanost po pitanju cjeloživotnog obrazovanja. Međutim, to je nužnost, pogotovo za odgovorne funkcije. 


  To podrazumijeva i promjenu mentaliteta. Kao odlično rješenje u znanosti u inozemstvu pokazali su se i povratnici. Uočio sam, na primjer, ogroman napredak nekih talijanskih sveučilišta zahvaljujući angažiranju povratnika s britanskih i američkih sveučilišta. Neke slične uspjehe imamo i na našim sveučilištima. Trebalo bi više poraditi na tome i u području kulture. Trebali bismo provjeriti koji su to ljudi i polako ih vratiti. Može se spomenuti vrijedan primjer – Ronald Savković – iako mi je žao za prilike koje su prethodile njegovom povratku u Rijeku. Ali sigurno postoji još određeni broj značajnih umjetnika, na primjer imamo našeg znamenitog Riječanina Giorgia Suriana. S njime bi vrijedilo razgovarati za neki oblik angažmana.  


  Ponekad nam se povratak ljudi iz inozemstva i događa, ali to nedovoljno valoriziramo. Mislim da je u tom kontekstu primjer kojeg valja spomenuti Rade Šerbedžija, koji ima puno veću energiju, znanje i kontakte u odnosu na trenutačno angažiranje njegovih mogućnosti u našoj sredini. Potrebno je i angažiranje umjetnika iz inozemstva, što će sada u europskim okvirima sigurno biti mnogo lakše. 


 Potrebe publike


Kako bi se kazalište trebalo prilagoditi svijetu koji se mijenja?  – Kazalište bi prije svega trebalo proučiti što su potrebe suvremene publike. Mislim da ne bi trebalo robovati nekim tradicijama. Potrebno je istražiti što današnjoj publici treba i što komunicira sa suvremenom publikom. Možda će odgovor u konačnici biti da nam treba klasični repertoar. To bi trebalo strateški razraditi, čak i za svaku pojedinu predstavu u nekom trenutku. 

  U raspravama koje su se sada razvile ponekad se pojavljuju »obljetničarska« razmišljanja u stilu hoćemo li izvoditi i privilegirati Verdija ili Wagnera? Mislim da je to pogrešan način razmišljanja. Temeljno je pitanje kakvo kazalište želimo, s obzirom na to kakav je svijet danas, koje su mogućnosti ansambala, kakva je raspoloživost financijskih sredstava i tako dalje. 


  Nisu korisne ni rasprave staromodnog tipa o tome kako raspodijeliti kolačić namijenjen kulturi, koji će, nažalost, biti sve manji. Međutim, dok rasprava bude išla u tom smjeru, polako će se događati da cjelokupni brod tone. Razmišljanja bi trebala ići u smjeru pojeftinjenja predstava. Trebalo bi razmišljati o tome kako napraviti predstave koje ne iziskuju velika sredstava, a imaju puno dobrih ideja. 


  Vezano uz to, spomenuo bih dva dobra primjera. Prema mom osobnom senzibilitetu dvije najbolje dramske predstave posljednjih nekoliko godina u Rijeci su »Turbofolk« u »Zajcu« i »Menažerija« u HKD Teatru. Obje predstave napravljene su s reduciranim troškovima i sjajnim idejama. Na različite načine ove predstave vezane su uz suvremenost – »Turbofolk« na društveno angažirani način, dok »Menažerija« govori o otuđenju, frustracijama i emocionalnim prazninama suvremenog života. Mislim da bi u tom pravcu kazalište trebalo djelovati. To su predstave koje govore o nama, a plašim se da ima puno predstava koje nisu predstave o nama. To ne mora uvijek biti loše. Neke su predstave, naime, didaktične, u smislu doprinosa općem obrazovanju, ali mi onda nije jasno zašto nisu i pravljene na klasičan način. 


  Upitno je možemo li praviti predstave koje nisu o nama, a zapravo nisu ni klasici. Redatelj Nekrošius kazao je da je sve postalo laboratorij, eksperiment i radionica, no gdje je tu publika? To je bitno pitanje koje treba postaviti i o njemu razmišljati. Potrebno je graditi repertoar na taj način da se za repertoar općenito, a onda i za svaku predstavu pojedinačno, vrlo jasno postavi pitanje zašto i za koga to igramo. 


 Promjena razmišljanja


Treba li mijenjati koncepciju Riječkih ljetnih noći?  – Vezano uz to sugerirao sam ideju koju bi i u Rijeci trebalo pokušati primijeniti. Kao primjer navest ću Ljubljanu i Trst između kojih postoji sporazum u vezi organiziranja njihovih kulturnih ljeta, s razmjenom predstava i s intencijom razmjene publike. Moj je dojam da perspektiva Riječkih ljetnih noći nije blistava ako se nešto slično i ovdje ne osmisli. Bude li koncepcija takva da imamo predstave samo kako bi Riječani imali gdje izlaziti ljeti navečer, bojim se da je riječ o rastrošnosti koju ćemo si sve manje moći dopustiti.   Intencija bi nam trebala biti dovođenje ljudi izvana koji bi platili ulaznicu za predstavu, boravak u Rijeci i koji bi trošili po našim restoranima, konobama, kafićima, klubovima… Trebali bi zaraditi novac, kako bi mogli programe ponuditi Riječanima. To je drastična promjena razmišljanja, ali dok se ona ne dogodi bojim se da će se polako tonuti u sve veće redukcije programa, sve veće nezadovoljstvo i polemiziranje zbog raspodjele sredstava.   Koliko bi ulazak Hrvatske u Europsku uniju mogao utjecati na kazalište?  – Može utjecati puno, ali ne samo po sebi. Vidjeli smo da je ulazak u EU nekim državama donio prividan napredak kratkoročnog tipa. Međutim, one sredine koje se ne uspijevaju same snalaziti nemaju nikakvu perspektivu. Mogućnosti su puno veće i bolje, ali bez našeg promišljanja i aktivnog odnosa nećemo mnogo postići.   Važan element je korištenje europskih fondova. U znanosti s time stojimo nešto bolje, dok u kulturi to još uvijek nije slučaj, uz poneki izuzetak. Dobar primjer je, recimo, Zagrebačko kazalište mladih. Repertoar bi trebalo osmišljavati na temelju traženja novca iz fondova. To se ne događa preko noći i to nije samo stvar dobre volje. Pisanje projekata postalo je jedna nova struka. Postoje i tečajevi za to. Međutim, imam dojam da u kulturi u tom pogledu zaostajemo. Nedovoljan broj ustanova šalje svoje kadrove na edukaciju, a bilo bi dobro i da imaju profesionalno angažiranu osobu koja radi na pisanju projekata.   U kojoj mjeri Kazališno vijeće može utjecati na repertoar i druga pitanja HNK Ivana pl. Zajca?  – Naša su ovlaštenja u tom smislu dosta ograničena i uglavnom su nadzornoga tipa. Dakle, što se tiče samoga repertoara i njegove izvedbe nismo sukreatori. Prema statutu kazališta mi prihvaćamo program koji predlaže intendant. Procedura predviđa da nam se predoči dokument koji u određenim financijskim parametrima prikazuje razradu programa. 

 Permanentno usavršavanje


Druga funkcija je da pratimo izvođenje programa. Možemo sugerirati neke stvari, ali izravna zakonska i statutarna ovlaštenja za kreaciju i mijenjanje repertoara nemamo. Mislim da je to pogrešno i da bi u izmjenama Zakona o kazalištima drugačije trebalo osmisliti funkciju kazališnih vijeća, pa čak i njihov sastav. Prije svega bi kazališnim vijećima, koja su upravna tijela, trebalo dati nešto jaču funkciju kontrole, pa čak i mogućnost intervencije. 


  Potrebna je i drugačija stručna osposobljenost članova vijeća. Prema zakonu to su ljudi koji su afirmirani u kulturi, što je nužno, ali bi vijeća trebalo proširiti i s ljudima iz pravne i ekonomske struke. U trenutačnoj situaciji, ispada da se kazališna vijeća trebaju tehnički i stručno oslanjati na podršku onih istih stručnih tijela i djelatnika koje treba nadzirati, što očigledno nije preduvjet za uspješan rad. 


 Kakav biste vi HNK Ivana pl. Zajca željeli?  – Sa »Zajcem« na ovaj ili onaj način imam dugu emotivnu vezu i riječkom kazalištu želim svako dobro. Volio bih da se postojanije bavi aktualnijim temama i da je angažiranije. I dosad je toga bilo, a primjer je Oliver Frljić koji je nakon »Turbofolka« u Rijeci postao regionalno ime. Spomenuo bih i predstavu »Crnac« u režiji Tomija Janežiča. To je smjer u kojem bi više trebalo ići. 

  Pored društvenog angažmana, važno je i bavljenje intimnim emocijama, ali na način koji je primjeren senzibilitetu svijeta u kojemu živimo. Znam si postaviti i pitanje koliko smo možda ponekad i robovi ove predivne zgrade riječkog kazališta i koliko ona vrši pritisak na repertoar i koncepciju kazališta u usporedbi s onim što bi ono trebalo biti u sadašnjem trenutku. 


  Potreban je i permanentni rad na usavršavanju naših zaposlenika. Prioritetno treba raditi s našim ljudima zbog njihova formiranja. Vrijeme kad nisu na sceni trebalo bi iskoristiti za stručno usavršavanje. Volio bih i jedno kazalište koje intenzivnije komunicira sa svojim gradom u različitim oblicima. Prije svega tu je Sveučilište kao prirodni partner. Na tome se počelo raditi i postoje neke zajedničke inicijative. Premali smo grad, a postoji problem nedovoljnog sinergijskog angažiranja u kulturi, ali i u drugim područjima.