Tri sjajne mlade izvođačice – Nikolina Majdak (Inja), Iva Peter Dragan (Mica) i Adriana Josipović (Ofelija) – na samu su prednovogodišnju noć, uz brojno pucanje slavljeničke artiljerije oko malog prostora Scene Travno u središtu Novog Zagreba, izvele autorsko, žanrovski bogato tumačenje Čehovljeva klasika. Gotovo su nas uvjerile da je podtekst ženske nemoći zbilja komičniji i nestabilniji no što mislimo. Bilo je tu i citatne parodije i klaunerije i cirkuskih zračnih vještina i groteske i dramski jakih trenutaka, jer svaka od umjetnica scene gradi jaki karakter, konkuretan drugima, u najvećoj mjeri istražujući sestrinsku ljubomoru. 

   Sama je Čehovljeva priča o trima sestrama zaglavljenima u ruskoj provinciji postala zafrkancija na temu današnjih cirkuserki (ambicioznih, koliko i namjerno nespretnih), koje tako brzo »ostare« da najveći dio ostatka svog života provode značajno čekajući da se bilo što dogodi, ali naravno ne događa se ništa. 

  Humor čekanja

U situaciji kada je prijeloman »događaj« kontroliran izvana, likovi unutar kruga pasivnosti dakako upadaju u sve okrutniju burlesku čekanja. Komičke minijature uključuju padanje u nesvijest od dosade, opsesivno češkanje tijesne odjeće, pretvaranje čaja u spektakl uvis bačenih žličica, dekoncentrirano mumljanje pjesmica i međusobne tučnjave, nakon koje slijedi »pretjerana« briga za zdravlje, s mnogo flastera i značajno administriranih žlica ljekovitih napitaka. 

   Izvrstan je prizor u kojem tri sestre donose na pozornicu kutiju sa starim obiteljskim fotografijama: prava mala predstava unutar predstave ili zgusnuto tkanje emocionalnih reakcija koje su odigrane isključivo posredstvom mimskog izričaja. To je ujedno najbolji dio uprizorenja, u kojem svaka nijansa pojedinačne karakterizacije likova i njihova međusobnog odnosa dolazi do maksimalnog izražaja. Važno je istaknuti da suvremeni cirkus zaista zahtijeva mnogo više od formalne vještine izvođača. 

   Nikolina Majdak, Iva Peter Dragan i Adriana Josipović dokazuju da su sposobne komičarke i da su precizne u plesnoj ekspresivnosti, što bitno doprinosi kvaliteti uprizorenja. Već i sama ideja da se A. P. Čehova tretira kao cirkuski predložak govori u prilog autorske hrabrosti, na kojoj čitavoj ekipi treba čestitati. Najveći je problem što se ni dramaturgija ni režija, koje paralelno potpisuje Lee Delong, nisu u stanju nositi s političnošću ovakvog pristupa, kao ni uopće s političnošću burleske. 

  Cirkuserke, vještice, striptizete

Na sceni je i glazbenik Pavle Miljenović, koji donekle »krpa« manjak znalačkog montažnog spajanja prizora živom svirkom, ali zamjetno je da predstava daleko bolje funkcionira u performerskim detaljima, nego u kompozicijskom ili širedramaturškom ulančavanju te narativnom motiviranju epizoda. 

   Prema kraju predstave tri Čehovljeve »čekačice« prolaze kroz lucidnu preobrazbu u Macbethove tri vještice (dakle otvara im se sva komediografska i sva tragičarska nepredvidljivost situacije »čarobnog« identiteta), e da bi nakon toga završno postale tri najordinarnije, najbanalnije striptizete. Kakav krah žive burleske koja je prethodno toliko puno obećavala! Jer što znači tako opisan krug žesnkih uloga? Da se ženski obračun s društvenom pozicijom statista i pristojnih, ljubazno ušutkanih promatrača može odigrati samo kroz preuzimanje glavne pornografske uloge? 

   U tom finalu predstave gledalište je doslovce prožeo žagor neodobravanja, s brojnim komentarima o tome da se upravo od štikli i »značajnog razodijevana« svakako trebale napraviti najsuroviju burlesku. Jer nije nikakav inovativan, niti čak apartan uvid suvremene komediografske predstave poručiti gledalištu da između varijetea i jeftine pornografije postoji samo »pusta zemlja« dosađivanja. 

  Mučni čvor

Zbog toga predstava »Dvije i pol sestre« ispada daleko konzervativnija od svog predloška. Ako je Čehovu stalo da nam predstavi karaktere koji se doduše ne uspijevaju realizirati ni kroz melodramu, ni kroz bilo kakve profesionalne izazove, ali barem ostaju zajedno kao čvrsta solidarna jezgra međusobne tuge, ovdje nema tog visokog gubitničkog sjaja. Umjesto toga, provučen je mučni čvor između cirkusa i striptiz-barova, gdje ionako više nema nikakvih osobnosti; sve su žene jednako bezlične, paradno upregnute u tržišne koreografije i hiperseksualizirane. 

   Šteta što se na razini same izvođačke grupe, svakako glumački sposobne i samosvojne, nije odigrala pobuna protiv »sitnog ženomrštva« redateljice Lee Delong. Bar jedna od tih sestara mogla je zavitlati Severininu štikletinu prema Playboy-baru. Uostalom, ne podrazumijeva li burleska kritiku stereotipa? Ne zahtijeva li neku vrstu demontaže klišeja? Kako je u jednoj polemici iz 1918. godine napisao nadasve skromni Ulderiko Donaldini, zainteresiran za temu propasti nadarenih pojedinaca: ponekad zbilja treba reći »Dođavola! Dođavola! Dođavola! Dajte nam malo više tog juga, juga i proljeća!«.