ASTRONAUTI 

Da su se samo pogledali, astronauti bi ostali skupa

Ante Peričić

Foto Damir Chytill

Foto Damir Chytill

Gledali smo novu produkciju varaždinskog Gllugla, projekt Katarine Arbanas



Zašto nemamo hrabrosti verbalizirati svoje misli i osjećaje? Zašto to, tako često, izbjegavamo pa i po cijenu vlastite sreće i trajnog zadovoljstva? Zašto ne umijemo biti konkretni, iskreni, čisti pred sobom i svijetom (čit. drugom osobom)? Neka su to od pitanja koje postavlja najnovija produkcija varaždinskog Gllugla, umjetničke organizacije osnovane potkraj 2015. Sam je naziv akronim triju izvedbenih umjetnosti – glume, lutkarstva i glazbe, a sve se tri na djelu mogu vidjeti upravo u spomenutoj predstavi nazvanoj »Astronauti«, autorskom projektu Katarine Arbanas. Kada sam vidio naziv »Astronauti« pomislio sam – Bože moj, ima li na ovome svijetu još koje dijete koje želi biti astronaut? To je, u dječjim snovima moje generacije, bilo najtraženije zanimanje (tad smo još bili nesvjesni današnjih kategorija kojima nas šopaju: »Studiraj to, to je deficitarno zanimanje«. Kao da je deficitarnost jedini kriterij za sretan ostatak radnog vijeka). Ali, astronauti u ovom smislu, i naslovu, predstavljaju nešto sasvim drugo.


Naime, priča prati jednu ženu (Katarina Arbanas, odnosno Vesna Stilinović) i muškarca (Nikše Eldana, tj. Zdenka Jelčića) koji se neprekidno vraćaju u trenutak svojega rastanka, i to na tri načina – neverbalnim, fizičkim teatrom i nijemim lutkarstvom na pozornici te videozapisima, odnosno kratkim filmovima.


Igra s mitološkim simbolima


U prva dva segmenta kazališne igre dominiraju Arbanas i Eldan. Predstava započinje tako da žena, nazovimo je Astronautkinjom, sjedi nasred pozornice uz kofer (odmah je jasno da je na odlasku), a muškarac, tj. Astronaut peripatetički, vidno nervozan, kruži oko nje. On, kako bi to rekao Rilke, živi u kruzima koji se šire (pa sužavaju, pa šire, pa sužavaju…) i njima sve (konkretnije Astronautkinju) obuhvatiti želi. Nije polučio zadnji, konačni krug u kojem je to i uspio (rastali su se), ali se u tom naumu odista trudio.




Njih se dvoje bezuspješno, kroz čitavo vrijeme, pokušavaju naći pogledima. Tu je vidljiva ona prepoznatljiva crta Arbanasinih autorskih projekata – zanimljive i inteligentne igre mitološkim simbolima (podsjetimo se samo jedne u »Modernoj Afroditi« kada se, zajedno s Karmen Sunčanom Lovrić, poigravala ne samo Afroditom kao mitološkim bićem, već i simbolom jabuke). Tako se Arbanas u »Astronautima« zanima za čisti ljudski pogled koji bi bio ključ i Alibabina šifra u odnosu dvaju ljubavnika.


I Astronaut i Astronautkinja jedno drugome kao da predstavljaju Gorgone – oni bježe od istinskog pogleda u oči, a mi ne znamo zašto? Ta, vidi se da se ljube, scenskim pokretom (Sara Ipša) jasno daju do znanja da između njih ima strasti i ljubavi pa nam doista nije jasno – čega se to oni boje? Da će se od međusobnog pogleda skameniti? Možda bi i to bilo bolje od konačnog bijega koji dovodi do toga da Astronaut, već dotučen godinama (Zdenko Jelčić) kuha u svome hladnom stanu juhu i razmišlja o Astronautkinji i tom njihovom posljednjem susretu gledajući svako malo kroz prozor svojeg nebodera, nadajući se da će sresti Astronautkinju (Vesnu Stilinović) koju je zub vremena duboko zagrizao i koja je isto tako ostala sama, još od onog trenutka kada se s koferom, desetljećima ranije, pokupila iz njihova stana. I ona, kao i on, gleda kroz prozor svog nebodera u mračno, jesenje i tugaljivo zagrebačko nebo, oživljavajući ponovo uspomene. Stoga pohvaljujem i tim koji je stajao iza kratkih filmskih isječaka jer su bojama, detaljima i montažom dočarali sivilo samotne svakodnevice pojedinca i uhvatili taj trenutak između želje i stvarnosti na koji je pao mrzao mrak (za kameru je zaslužan Sven Copony, a za video i audiomontažu Katarina Arbanas i Sven Copony, dok je za studijsko snimanje i obradu naracije odgovoran Petar Eldan). Stilinović i Jelčić ne govore puno u tim filmićima koji pokazuju sadašnjost Astronauta, ali njihova mimika, gestikulacija i stav dovoljni su da uvidimo kako je riječ o izvanrednim dramskim umjetnicima.


Lutkarski dio predstave


I Stilinović i Jelčić, kao astronauti, zamišljaju taj zajednički trenutak koji je prošao bez traga. »Pružila si mi ruku i rekla neku pristojnu rečenicu, kao tetka iz Amerike. I sav se svijet sabio u te naše ruke koje su se srele i to je trajalo neko vrijeme, a ja sam osjećao da je to najviše što sam mogao postići u životu. Jedan tren. Tvoj i moj dlan. Moje srce, krvi, koža, žile – sve je postojalo za taj trenutak. Onda sam vidio kako odlaziš i nije te bilo više među šalicama. Apsurdno. Nema te više, a ostala si na mome dlanu. Zauvijek. I tu se više nije moglo ništa«, samo je jedan od intimnih, istančanih, poetskih, odnosno narativnih monologa iz predstave koji nam približava atmosferu jednog životnog gubitka. Šteta, jer da su se samo pogledali, taj bi pogled na njih djelovao poput pogleda na zmiju u pustinji koju je Mojsije podigao i koja je, kada bi bacili pogled na nju, ozdravljala Židove. Kako Arbanas, tako i Elden pokazali su snagu ne samo svog fizičkog izražavanja kada su pokretima tijela govorili bolje od ijednog jezika, već i onog lutkarskog (kreaciju lutaka i kostima potpisuje Arbanas). Taj, lutkarski dio predstave, spada u kategoriju »što bi bilo da je bilo«.


Da su se samo pogledali, astronauti bi ostali skupa, a to nam i lutkari daju naslutiti kada lutke na pozornici sjedinjuju i to pomažući si međusobno. Astronautkinja upravlja sobom i Astronautom i vice versa, što nam daje naslutiti da je za ljubav potrebno dvoje, potrebno je zajedničke motivacije, dvosmjerne energije i nadasve igre jer je monotonija ono što ubija živost. Za glazbu (svjetsko, a naše!) u predstavi odgovoran je genijalni Marko Lucijan Hraščanec čiji je obol nemjerljiv jer je njegova glazba i publiku i astronaute iz troposfere dizala u egzosferu. Valja spomenuti i svjetlo Filipa Eldana koje je, kako je to ono Blanche (»Tramvaj zvan čežnja«) jedared kazala – bilo izdajničko, te pred nas, ovisno o kadru i igri (dramskoj, lutkarskoj ili filmskoj) stavljala realitete u kojima su astronauti živjeli.


Tako smo mi, kao publika, plovili kroz te tri vremensko-mjesne kategorije – prošlo, sadašnje i ono potencijalno prošlo koje bi izmijenilo sadašnje. Budućnost je, nažalost, u ovom slučaju predvidljiva te nam predstava šalje opomenu – ljudi, razgovarajte. »Astronauti« su poput neke stare, dobre, nježne Zweigove novele nakon čijeg čitanja čovjek poželi, opijen sadržajem, nasloniti glavu na jastuk, razmišljati i usnuti, odnosno snivati, a ujutro pokušati biti hrabar živjeti svoje snove.