Kazalište zajednice

“Crna vuna”: Kolektiv Igralke izveo novu predstavu, kojom progovaraju o temi beskućništva

Kim Cuculić

Foto Miranda Legović

Foto Miranda Legović

Dokumentarna predstava »Crna vuna« dobar je primjer kazališta zajednice



RIJEKA – Nakon predstave »Bakice«, koja se bavila temom žena koje preživljavaju sakupljajući plastičnu ambalažu, riječki Kolektiv Igralke krenuo je i korak dalje napravivši predstavu »Crna vuna« koja na kazališni način progovara o problemu beskućništva. Dok su u »Bakicama« priče žena ispričale glumice, što znači da potlačene heroine naše svakodnevice nisu bile prisutne na pozornici, u »Crnoj vuni« svoje su životne priče publici ispripovijedali beskućnice i beskućnici. Korisnici Udruge Oaza tako su postali suautori i glumci naturščici ove predstave, zajedno s umjetnicama iz Kolektiva Igralke.


Dokumentarna predstava »Crna vuna« dobar je primjer kazališta zajednice (eng. community theatre), koje u stvaranju i izvedbi predstave uključuje članove određene zajednice, što u kontekstu hrvatskog teatra i nije česta pojava. Zašto je važno praviti ovakvo kazalište? Dio odgovora možemo pronaći u riječima Augusta Boala, koji ovako kaže u svojoj »Poetici potlačenih«: »… potlačeni ponovo stječu slobodu koja im pripada i još jednom pretvaraju kazalište u vlastiti prostor. Zidovi se moraju srušiti… Nužno je eliminirati privatno vlasništvo nad likovima koje igraju individualni glumci…«


Crna ovca


I upravo to u »Crnoj vuni«, u svom aktivističkom pristupu, čine Igralke – u skupno osmišljenom kazalištu koriste kazalište kao prostor igre, okupljanja i ritual emancipacije. Otkud naslov predstave? Kako objašnjavaju u programskoj knjižici, podrijetlo izraza »crna ovca« dolazi iz svijeta pastira i njihovih stada, gdje su ovce bijele vune bile najpoželjnije jer se njihova vuna mogla bojiti. Kad se crna ovca pojavi u stadu, ona se općenito prezire jer njezina crna vuna ne ispunjava očekivanja da će moći odabrati boju, uvijek će biti crna, odnosno mora se prihvatiti takva kakva jest. I zaista, odabir naslova predstave, simbolično i metaforički, možda najbolje opisuje pojedince koji se iz različitih razloga ne uklapaju u postavljene okvire društva i ispali su iz sustava.




Osim što u predstavi donose svjedočanstva ljudi koji su postali beskućnici, Igralke su napravile i istraživanje koje se temelji na razim izvorima i statistikama koji izravno ili neizravno ukazuju na problem beskućništva. Predstava »Crna vuna«, u kojoj je suradnica za režiju i dramaturgiju Olja Lozica, režijski i dramaturški kontrapunktira glasove beskućnika i beskućnica te glasove birokratiziranog sustava, koji simbolizira drvena govornica s mikrofonom – bila ona saborska ili gradska. Osim te govornice, na gotovo praznoj sceni još su jedini rekviziti otrcani kožnati kauč, dva kubusa i mali tepih, dok je preostali scenski prostor, s ogoljenim zidovima i konstrukcijama HKD-a na Sušaku, kreiran dinamičnom igrom svjetla i sjene te oblikovanjem zvuka. Jedan od rekvizita je i sklopljena kartonska kutija, onakva kakvom se pokrivaju beskućnici, koja tako postaje snažan kazališni znak.


Priče beskućnika


Uvod u predstavu je video (Mara Prpić), u kojem pratimo glumačke vježbe s beskućnicima i proces rada na predstavi, a u videu se pojavljuje i glazbenik Damir Urban koji je autor pjesme »Crna vuna« prema poeziji autor/ica predstave. Nakon toga uvoda na pozornici se pojavljuje Svetlana Kukuljan, koja na dojmljiv, sugestivan način, iznosi svoju priču o beskućništvu. Ona se prisjeća vremena kad je živjela u Americi, gdje je prvi put vidjela beskućnike. Budući da je Amerika slovila za zemlju snova i blagostanja, ti su je prizori iznenadili, pogotovo u usporedbi s tadašnjom državom iz koje je došla i u kojoj tada nije bilo ljudi bez krova nad glavom. No, situacija se u međuvremenu promijenila i Amerika je došla i kod nas, a Svetlana – kojoj uspomenu na Ameriku predstavlja plavi jeans – odjevena u traperice i traper-košulju iznosi svoju ispovijed o iskustvu beskućništva.


Zatim svoju priču donosi Anđelko Bajčić, ali ne izravnim govorom, nego kombinacijom snimljenog glasa, scenskog pokreta te oblikovanjem svjetla i zvuka. Dugokosi Anđelko prisjeća se vremena koje je proveo u obitelji i kada mu ničeg nije »falilo«, no s odlaskom glave familije došlo je i do raspada obitelji. Uslijed životnih okolnosti Anđelko se našao na ulici, evocirajući iskustvo nalaženja skloništa u raznim prostorima, često derutnim i opasnim. Pomoći nije bilo ni od koga, a u tom smislu naročito ga je, kao vjernika, razočarala Crkva na čija je vrata pokucao i koja mu »nije htjela dati ni koricu kruha«. No, kako kaže, cijelo to vrijeme pokušavao je »raditi na sebi« pa je završio tečajeve za razne poslove kako bi zaradio za život.


Priča beskućnika Zlatka Kneževića gotovo je kafkijanska i priziva sve one koji su se našli pred vratima zakona koja se za njih nikada neće otvoriti. U ovoj sceni kao glas administracije pojavljuje se Igralka Sendi Bakotić, koja iza birokratskog pulta od Zlatka traži razne papire i potvrde kako bi doznala zadovoljava li uvjete za primanje socijalne pomoći. U ovom segmentu »Crna vuna« osvještava još jedan bitan problem – sramotno mala sredstva koja država izdvaja za socijalnu pomoć, pozivajući se na ograničene mogućnosti državnog proračuna.


Zlatkov slučaj skreće pažnju i na razne apsurde u sustavu socijalne skrbi – on, naime, da bi dobio socijalnu pomoć mora dokazati da nema nikakvu imovinu, a on je prema tumačenju države ima jer posjeduje šumu u Slavoniji i dionice vrijedne 28 kuna. Kretanjem po pozornici, simboličnom vrtnjom u labirintu birokracije, Zlatko državi mora dati šumu kako bi dobio bijednu socijalnu pomoć. Apsurdnost hrvatskog sustava je i to što se svi dokumenti i identifikacijske isprave vežu za podatak o mjestu prebivališta, pa samim time što ga nemaju beskućnici gube i pravo na identitet te sva druga prava.


Aktivizam i empatija


Potresna je i posljednja priča Divne Šainović, koja svoju ispovijed donosi sjedeći na kauču. Njezino je iskustvo takvo da je preživljavala njegujući starije osobe, no u tom bespoštednom davanju drugima stradalo je i njezino zdravlje. Sama, bez igdje ikoga, narušenog zdravlja više ne može raditi ništa i sad je njoj potrebna pomoć. Divnin monolog završava u opetovanom pozivu »Meni treba pomoć!« U završnom prizoru svi sudionici »Crne vune« sjedaju na kauč, u dirljivoj slici zajedništva i potpore jedni drugima. U tom trenutku na ekranu u pozadini pozornice pratimo snimke riječke Hartere, jednog od niza zapuštenih prostora u gradu Rijeci u kojima svoj zaklon nalaze beskućnici. Kraj videa zaustavlja se na kadru bivšeg nebodera HŽ-a, prenoćišta, danas potpuno devastiranog, koji bi primjerice mogao ukućiti velik broj riječkih beskućnika.


Predstava »Crna vuna« tako dokumentarno-kazališnim sredstvima osvještava jedan važan društveni problem, potičući publiku na razmišljanje i aktivizam te izazivajući u njoj empatiju za beskućnike i beskućnice, naše »nevidljive« sugrađane koje možemo sresti na ulicama Rijeke ili drugih gradova, koji su se tamo našli zbog različitih nesretnih životnih okolnosti. Pored toga, ova je emotivno snažna predstava i podsjetnik da se svi mi možemo suočiti s beskućništvom. Velike čestitke svakako treba uputiti Svetlani Kukuljan, Anđelku Bajčiću, Zlatku Kneževiću i Divni Šainović koji su smogli hrabrosti i upustili se u avanturu stvaranja kazališne predstave zajedno s Igralkama i njihovim suradnicima. S njima su autorice i izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović i Vanda Velagić (u alternaciji je Anja Sabol).


Spomenimo i to da je predstava realizirana u sklopu projekta »Novi put«, koji su u partnerstvu proveli Grad Rijeka, Centar za socijalnu skrb Rijeka, Udruga za beskućnike i socijalno ugrožene osobe Oaza i Prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje«, a s ciljem bolje društvene i socijalne integracije beskućnika i osoba u riziku od beskućništva. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.


Završimo stihovima iz pjesme Damira Urbana: »kuća ide sad na leđa/ključeve i lokot nema/kiša joj crta krovove…«