Izvedba zagrebačkog Baleta

Čežnja za ljubavlju: »Modrobradi« – autorski projekt Staše Zurovca i Marjana Nećaka

Svjetlana Hribar

Modrobradi, njegove žene i svita – raspoloženi ansambl Baleta HNK-a Zagreb / Foto  M. BRATOŠ

Modrobradi, njegove žene i svita – raspoloženi ansambl Baleta HNK-a Zagreb / Foto M. BRATOŠ

Ansambl je dosljedno proveo ideju koreografa i redatelja, evidentno uživajući u svakom koraku! Reakcija gledališta bila je odlična, a na povike bravo iz publike, nadovezalo se klicanje i vriska uzbuđenog i sretnog ansambla nakon spuštanja zavjese



Kao podlogu svog libreta Staša Zurovac je uzeo priču Anatolea Francea – manje krvavu i mračnu – koja Modrobradog prikazuje kao žrtvu pokvarenih žena Između niza priča o Modrobradom koje se provlače kroz povijest ljudskog roda, Staša Zurovac je odabrao onu Anatolea Francea – manje krvavu i mračnu, koja Modrobradog prikazuje kao žrtvu njegovih pokvarenih žena. Svaka od njih imala je neku karakternu manu, koja je odredila i njenu sudbinu – ponekad i fatalnu, ali ne uvijek, jer su ga neke od žena – žive napustile. Prva je bila pustolovka i u braku joj je bilo dosadno pa je pobjegla zajedno s medvjedom kojeg je pokazivala po sajmovima; druga je bila neumjerena u piću i sama se utopila; treća je bila ohola i od jada što nije dovoljno visoko na društvenoj ljestvici – razbolila se i umrla. Četvrta je bila preljubnica i stradala je od ruke jednog od ljubavnika; peta je bila lakovjerna i otišla je s nekim fratrom vjerujući u »brda i doline« koje joj je obećao; šesta je bila na putu da se zaredi kada se udala za Modrobradog i njena je nepodnošljiva krepost bila pogubna za brak, a sedma, podmukla – došla mu je glave!


Modrobradi je za to vrijeme samo – čeznuo za ljubavlju.


Ova priča koja je bila podjednako nevjerojatna u vrijeme nastanka kao i danas, inspirirala je autorski tim Staše Zurovca da napravi koreodramu s elementima plesa, za baletni ansambl i jednog glumca. Tekst koji govori Nikša Kušelj, preuzet je od Anatolea Francea, ali i Oscara Wildea, Francesca Petrarce, neke djelove teksta potpisao je sam redatelj Staša Zurovac kao ponovljene citate ali u podrugljivom tonu, a našlo se tu i autentičnih stihova koji su se dobro uklopili u temu. Ukratko, da glumac ima dobru dikciju – sve bi to imalo smisla. Ovako je najveći dio teksta ostao zbrljan u usnoj šupljini i nije dopro do publike. S druge strane, Nikša Kušelj je odlično otpjevao komponirani dio teksta, nikad nije bio van intonacije a ima i dopadljiv glas, kojim dobro dinamički barata.



Ansambl i solisti




U ženskim ulogama nastupaju Daria Brdovnik Bukvić, Natalia Horsnell, Mutsumi Matsuhisa, Asuka Maruo, Miruna Miciu, Catarina Meneses, Dunja Novković, Pavla Pećušak, Cristiana Rotolo, Rebecca Smith, Rieka Suzuki, Valentina Štrok, Atina Tanović i Iva Vitić Gameiro, a u muškim Guilherme Gameiro Alves, George Baldovin, Gianmarco Beoni, Eugen Dobrescu, Adam Harris, Duilio Ingraffia, Kristian Manev, Ovidiu Muscalu, Azamat Nabiullin, Kornel Palinko, Dan Rus, Andrea Schifano, George Stanciu i Takuya Sumitomo



Treba dodati i to da glazbu Marjana Nećaka – nije lako pjevati jer se radi o specifičnom muzičkom idiomu koji često nije pijevan, a traži smisaonu interpretaciju. Zato vokalne djelove partiture najčešće izvodi sam autor, upuštajući se u glasovne bravure, ovisno o karakteru scene. Ovog puta, svoju je glazbu snimio u studiju MIX, a uz njegov su na snimci vokali Marije Dimitrijević i Davora Nećaka.


O autorskoj glazbi Marjana Nećaka na kojoj počiva koreodrama Staše Zurovca dalo bi se mnogo pisati, ali recimo samo da je slijedila tekst koji stalno varira istu temu, pa je i glazba takva, s tim da autor permanento razvija neke elemente koji odslikavaju karakter likova u priči.


Vjerni pratitelj glazbe je svjetlo koje je u ovoj predstavi naprosto senzacionalno! Deni Šesnić udahnuo je scenografiji Miodraga Tabačkog i kostimima Bjanke Adžić Ursulov život, atmosferu je obojio akcentima, čitavo vrijeme držeći ozračje u laganom sfumatu i tako pridonoseći nestvarnosti priče.


Miodrag Tabački scenografski se držao sadržaja, ali i omogućio Staši Zurovcu da razigra ansambl na svim nivoima. Kobnim vratima »kabineta nesretnih princeza«, koja kroz čitavu predstavu podsjećaju na rupu u koju je upala Alisa, Tabački je dao potpun smisao, jer u kabinet/ormar ne ulaze samo supruge Modrobradog već i čitava svita!


Ansambl je dosljedno proveo ideju koreografa i redatelja, evidentno uživajući u svakom koraku! Reakcija gledališta bila je odlična, a na povike bravo iz publike, nadovezalo se klicanje i vriska uzbuđenog i sretnog ansambla nakon spuštanja zavjese. Za Zagreb, ovo je bilo novo lice Staše Zurovca. Za nas koji smo gledali »Diskretni šarm buržoazije« – nastavak procesa koreo-redateljskog razmišljanja, započet u Rijeci. Šteta što nije ostao na repertoaru!