Kazališnu redateljicu Snježanu Banović razgnjevljuju uvrijeđene reakcije intendantice zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Ane Lederer na činjenicu da je kao jedina valjana kandidatkinja u natječaju za novog intendanta/icu, »ispala« zbog odluke ministrice kulture Andree Zlatar da uvaži ocjenu Vijeća za dramske umjetnosti koja kaže da je program koji je Lederer ponudila za razdoblje od 2013. do 2017. godine – umjetnički i repertoarno jalov, konzervativan i zagledan u 19. stoljeće. 

Javni posao

– Javnost s pravom očekuje da se barem pokuša promijeniti devetnaestostoljetni model organizacije i repertoara kako bi se ono transformiralo u suvremenu i relevantnu umjetničku instituciju bez klijentelizma, nemobilnosti i netransparentnog vođenja – zaključuje Snježana Banović. 

    Čime je motivirana Vaša odluka da javnosti ponudite svoju analizu programa Ane Lederer?

    – U Zakonu o kulturnim vijećima piše da je zadaća Vijeća upravo to: »davati svoje mišljenje u važnim pitanjima za hrvatsku kulturu« što izbor intendanta HNK-a svakako jest. Nigdje ne piše da su naše analize i mišljenja tajne kao da smo mi neka loža izvan ili iznad zakona. Radi se o ustanovi za koju porezni obveznici RH izdvajaju više od stotinu milijuna kuna, a javnost ima pravo znati što se o tome misli i u tijelima koja ta ista javnost financira i od kojih očekuje – transparentnost, tu usput budi rečeno rak ranu svekolikog javnog djelovanja u Hrvatskoj. 

    Svoju analizu Programa Ane Lederer dala sam portalu Teatar.hr koji je, po mome mišljenju, najmeritorniji medij za kazališnu umjetnost u nas, ali ne odmah nakon ministričine objave, već nakon skandaloznih objeda intendantice na račun ministrice koju je javno, mimo pravila svake uljuđene komunikacije, proglasila zlostavljačicom i osobom koja provodi medijski linč nad njom. Pomislila sam, pa gospođo Lederer, ima li to smisla? Protiv vašeg programa je struka, evo vam jednog od mnogih stručnih mišljenja, dajte vi objavite vaš Program pa neka javnost prosudi. Moram ovdje podsjetiti na sljedeće: ovo što je učinilo ministričino Vijeće za dramske umjetnosti prva je diskusija o programima – ikada – u našem kazalištu. Dakle, prevedeno pojednostavljenim jezikom Ane Lederer: politika je pitala struku, struka je rekla svoje, i gotova priča, za novi natječaj pisat će se pa potom analizirati novi programi. 

    Jesu li i drugi članovi vijeća trebali ponuditi javnosti na uvid svoje analize? 

    – Mišljenja sam da jesu, jer je naš rad, u skladu sa spomenutim Zakonom – javan. No, pravo pitanje bi bilo sljedeće: Što je s analizama članova Kazališnoga vijeća HNK-a? To bi javnost također trebala dobiti na uvid, kao i intendantičin Program koji su izglasali s mršavom većinom 4 prema 3. Osim toga, red je da, ako već javnost nema mogućnost pročitati dotični Program, da pročita širu analizu istoga, naročito kad se ministričina odluka proglasi nezakonitom, a njihova zakonitom. 

    Zašto je proglašena nezakonitom?

    – Samo iz razloga jer je shvaćena osobno, to je meritum stvari. Gospođa Lederer se prepustila, kako to kaže sjajna srpska sociologinja Vesna Pešić govoreći o vladajućem resentimentu srpskih glavešina, »hedonističkom autoritarizmu«: lijepo je i meni i ovima oko mene pa smo stoga postali neupitna činjenica.   

Neupitna činjenica

Teško se predaje takvo mjesto – jer, recite mi, jeste li čuli za neko slično mjesto gdje 500 ljudi za vas postavlja samo 180 izvedbi godišnje na sceni i još nešto sitno gostovanja, a da za taj programčić u rukama imate čak 22 milijuna kuna, pri čemu vam papire u Kazališnom vijeću kontrolira kum vaše poslovne ravnateljice koja je »znanje« kalila u kozmetičkom salonu? 

    Već nekoliko godina doimate se kao jedna od najgorljivijih kritičarki HNK-a pod intendanturom Ane Lederer. 

    – Vaša primjedba djeluje kao da je formulirana iz »očišta« grupe oko Lederer. Nisam kritičarka njezine intendanture, o tome sam napisala tek nekoliko tekstova, a objavila još desetine drugih o globalnim problemima HNK-a unutar raznih društveno-političkih sustava, kulturnopolitičkih okvira i sociokulturnih krugova oko nastanka, razvoja i problema vođenja te kuće u posljednje stoljeće i pol, kako organizacijskih, tako i umjetničkih. HNK je predmet moje dugogodišnje ekspertize, objavljene knjige i onih koje su u pripremi. 

    Mislila sam na Vaše istupe u medijima.

    – Puno sam žešće upozoravala na anomalije u intendanturi njezina prethodnika Tarbuka kojem se ne može odreći umjetnički kredibilitet, iskustvo i znanje u segmentu glazbenog kazališta, ali i puno znatnija kompetenciju za posao intendanta. Tekstovi objavljeni tijekom 2003. i 2004. udarali su žestoko na njegovu rastrošnost i teško shvatljivu polaganu, ali upornu likvidaciju Drame. 

    Lederer me tužila zbog jednog posve benignog teksta za klevetu i taj je spor već dvaput izgubila, no to se ne uklapa u njezinu sliku superintendantice, »prve i najveće u povijesti« pa o tome i ne govori u svojim medijskim istupima ispunjenim neargumentiranom kuknjavom i blaćenjem svih onih koji joj se usude usprotiviti. Zato na račun moga kratkog i turbulentnog mandata na čelu Drame iznosi neistine (o mojim tobožnjim dugovima na primjer, kao da Drama može iskazivati dug – to je poznato svakom scenskom tehničaru, a nije intendantici!) jer zna da ja nju neću tužiti, nemam nikakve potrebe za hranjenjem taštine, a tužbe mi, kao njoj, ne plaćaju – porezni obveznici.   

Jalovost i letargija

Što, po Vama, ona tako fatalno loše radi u tome kazalištu da je ono zavrijedilo titulu legla malograđanštine?

    – Jednostavnom analizom i usporedbom sa srodnim kazalištima u bližem i širem okruženju, jasno je da se radi o generiranju malograđanštine u svim segmentima djelovanja HNK-a u Zagrebu – od organizacijskog preko projektnog i operativnog do repertoarnog, to i moji studenti na trećoj godini sami zaključuju kad analiziraju kazališne programe – uzmu lijepo knjigu vrsnih stručnjaka Sanjina Dragojevića i Milene Dragičević – Šešić »Menadžment u umjetnosti u turbulentnim vremenima« i idu od poglavlja do poglavlja pa kompariraju. O malograđanštini i jalovosti na sceni HNK-a pisali su višekratno Slobodan Šnajder, Nataša Govedić, Mani Gotovac i Bojan Munjin, a njegova kritika »Gospode Glembajevih« ogledan je primjerak eseja na tu temu. 

    Biste li izdvojili ključne točke iz svoje analize – na čemu konkretno »pada« program što ga Lederer nudi za svoj idući mandat? 

    – U opsežnom dokumentu od gotovo 200 stranica u kojem od šume teško možete vidjeti drvo, izlažu se brojni motivi i razlozi za treći mandat, a najveći dio posvećuje upravo »izvrsnim« rezultatima i dometima u protekla dva mandata. Bez obzira na stručnu, terminološku i svaku drugu zbrku u ovom Programu, u njemu nije moguće pronaći ni riječi o nužnom restrukturiranju unutarnjih mehanizama HNK-a i o izlasku na regionalnu i međunarodnu scenu za koje u proračunu RH trenutno ne postoje raspoloživa sredstva, ali ih zasigurno ima u fondovima EU. 

    Repertoarne smjernice i dalje su u skučenim i neinventivnim okvirima kakvim se intendantica rukovodila i u prethodnim mandatima (»moj repertoar tvore dramski klasici čiji se tekstovi nisu zadugo igrali na sceni Drame HNK«, pa »nepravedno zanemarena operna djela, rjeđe ili nikada u nas izvedena«, a u Baletu »velike neoklasične koreografske autore koji u nas nisu bili izvođeni«). 

    U kojem bi smjeru otišao HNK da intendantica ostane na svojoj dosadašnjoj funkciji provoditi predloženi program?

    – U slučaju njezina ostanka na tom mjestu i dalje bi pretezala repertoarna letargija te politički i estetski autizam bez kritičnosti i ironijskog odmaka prema aktualnim i prošlim povijesno-političkim praksama, uz izbjegavanje konteksta svoga okruženja. Takav programski pravac, unatoč samoproglašenoj izvrsnosti, po Draganu Klaiću, najvećem (nažalost prerano preminulome) stručnjaku za (bez)perspektivnost nacionalnih kazališta u Europi, proizvodi samo »umjetničku i repertoarnu jalovost, konzervativizam i kulturni etatizam«.   

U kuhinji Mirjane Sanader

Kako odgovarate na tvrdnju Ane Lederer da je politika kani svrgnuti, da je ovo politički progon?

    – Naravno da sada vrištimo o političkoj smjeni i progonu jer nemamo što drugo ponuditi u »košarici«. Ministarstvo, to je jasno, želi promjenu, a ne smjenu jer ne može se smijeniti nekoga tko je dobio teatar kao lego-kockice pod bor upravo voljom politike, bez znanja i volje za reformama, bez ikakvih stvarnih pretpostavki, pa i bez osnovnog uvjeta koje je tada propisivao zakon: pet godina radnog iskustva na rukovodećim položajima u javnim institucijama. 

    Tada, 2005. godine se u kuhinji Mirjane Sanader, mimo volje tadašnjeg ministra Biškupića i iza leđa ozbiljnog kandidata Nedjeljka Fabrija, instaliralo Anu Lederer tako da se prisililo v. d. intendanticu HNK-a Jasnu Jakovljević da promijeni Statut HNK-a mimo važećeg Zakona o kazalištu, o čemu sam pisala još u proljeće 2005. godine. Sve je tada i dogovoreno mimo procedure, a našem velikom piscu i intelektualcu Fabriju je rečeno: »Program nije dovoljno naš!« 

    Tada gospođa Lederer nije vrištala protiv procedure, dapače, bila je manja od maloga miša – njezin je »program« u HNK stigao – anonimno, da se Vlasi ne dosjete. Još nešto: prošlo je više od desetljeća od kada ministar Biškupić nije potvrdio Slobodana Šnajdera za intendanta HNK-a u Rijeci, a pretprošle godine isti ministar, a ni njegov nasljednik Mesić, nisu potvrdili Duška Mucala za intendanta HNK-a u Splitu. E sad, ne sjećam se, a pratim baš sve što se događa u našem kazalištu, da se intendantica pobunila protiv tih ministara, počastila ih atributima »zlostavljači« i »nasilnici« te stala na stranu nepotvrđenih kandidata, pravne države i kako ona voli reći – »procedure« i »stručnosti Kazališnog vijeća kao struke«, što god to značilo.   

Sapunanje u parnoj kupelji

Zašto je kazalište i danas zanimljivo politici, zašto mu politika pridaje moć?

    – Ni izbliza takvu kakvu mu je pridavala u prošlosti, naročito u totalitarnim sustavima. Problem je danas manje u politici, a više u idejnom i estetskom odumiranju većine nacionalnih (državnih) kazališta i njihovoj nezainteresiranosti da im baš politika bude važna tema. Takva kazališta su rastrošna, loša, poslušna, mrtva i dosadna, ponekad i spremna za izigravanje dvorske lude jer podilaze malograđanštini a ne razvijaju bunt, strast i protivljenje svakoj vlasti, naročito onoj koja ga plaća. 

    Njemačka na primjer ima 260 javnih kazališta i samo su nekolicina politički i na svaki drugi način provokativna – berlinski ravnatelji Castorf i Ostermayer su rijetko cvijeće u toj šarolikoj ikebani svega i svačega u kojoj prednjače estetike slične našima. 

    Neki su se mediji vrlo spremno dali u kampanju promoviranja Velimira Viskovića kao novog intendanta. Osjećate li da su tom pristranošću poljuljani odnosi snaga u ovoj »utrci«?

    – Moj je dojam sasvim suprotan – osim nekoliko afirmativnih i jednog doista pretjerano »proviskovićevskog«, u ovoj maratonskoj utrci za intendanta HNK-a u Zagrebu prednjače kolumnisti, urednici i razni bojovnici iz bataljona gospođe Lederer, sa »stilom« poput onog Žimbreka koji je prije 85 godina pljuvao po Benešiću, pa dobio po tamburi od Krleže. U svojoj kampanji Viskovića proglašavaju nekakvom tamnom figurom kojoj je kazalište nepoznanica, ignorantom i žrtvom nas nekolicine »kolovođa« koji ga »manipuliramo«. 

    Jedan dnevnik posve je tendenciozno stao pljuvati i samu najavu programa u kojem se našao Šnajderov »Hrvatski Faust«, e to je tek poseban fault pas! A o »utjecajnom tjedniku« da i ne govorimo, tu se svakoga tjedna, kao u parnoj kupelji, troši golema količina kolumnističkog znoja da se spere »ljaga« s prve intendantice u povijesti i da se nasapuna Viskovića, ne bi li se, tako »opran« – kavalirski povukao nazad među tomove svojih enciklopedijskih izdanja. 

    Sibila Petlevski je nekako pala u drugi plan. Dio kulturne javnosti baš je u njoj vidio idealnu intendanticu – sposobnu intelektualku, umjetnicu, organizatoricu festivala, kulturnjakinju s impozantnom bibliografijom. Vi ste pročitali i njezin program – kako ga ocjenjujete?

    – Njezin program, kao i Viskovićev, zbog eliminacije iz utrke na ovom natječaju, nažalost nisu dani na uvid članovima Vijeća Ministarstva i nisam ga čitala. Sama ga je kolegica Petlevski odlučila ne distribuirati među zainteresiranima, a u razgovoru za vaš list (u kojem se o tom Programu moglo dosta zaključiti) to je i izjavila, kandidirat će se zasigurno i na novom natječaju pa ne želi da se potencijalni konkurenti njime – blago rečeno – inspiriraju.