Jučer je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci održana premijera predstave »Tri sestre, ja«, inspirirane klasikom Antona Pavloviča Čehova. Ipak, riječ je o izvedbi koja daleko nadilazi klasičnu interpretaciju, jer predstava donosi intimno svjedočanstvo glumačkog procesa, konkretnije to je predstava o stvaranju, prepoznavanju i dijeljenju osobnog iskustva.

Redatelj Boris Liješević s ansamblom Hrvatske drame stvara prostor u kojem glumci ne tumače samo likove, već iznose dijelove vlastitih priča, osjećaja i sjećanja, stapajući Čehovljev svijet s vlastitim.

U središtu tog emotivnog i introspektivnog kazališnog putovanja nalazi se i Ana Marija Brđanović, glumica osebujne senzibilnosti i suosjećajnog izraza, koja u predstavi utjelovljuje Mašu, možda najtišu, ali i najburniju među sestrama.

Ana Marija, poznata po svojim autorskim projektima u okviru riječkog Kolektiva Igralke, i ovdje nastavlja istraživati granice između umjetnosti i osobnog iskustva.

S Anom Marijom smo razgovarali o konceptu predstave, procesu rada s redateljem Borisom Liješevićem, glumačkom istraživanju, ali i o njezinom umjetničkom putu, angažiranosti te osobnim temama koje progovaraju kroz njezin rad.

Glumci i publika

Jučer je bila premijera Čehovljeve drame »Tri sestre, ja«, što nije klasična interpretacija tog dramskog komada već intimno svjedočanstvo glumačkog procesa i stvaranja. Možete li nam otkriti nešto više o tom konceptu i kako je nastajala predstava?

– Prije prve probe, s redateljem Borisom Liješevićem razgovarali smo o načinu na koji se povezujemo s djelom, i već je u tom trenutku krenuo proces istraživanja i rada na predstavi.

Zamolio nas je da nakon čitanja drame »Tri sestre« zavirimo u sebe i zapišemo asocijacije, prepoznavanja u likovima, čak i snove ili nešto drugo što drama u nama probudi. Na probama smo eksperimentirali, tražili što od Čehova komunicira s nama, što razumijemo iskustveno.

Redatelj bi često postavljao pitanja nakon izgovorenog teksta: Jesi li ti proživjela tako nešto? S čime ovo možeš povezati u sebi? I onda bi krenula improvizacija u kojoj bismo mi iznosili vlastita iskustva i formirali ih u priču koja je jasno povezana s likom koji igramo.

No, te priče su univerzalne, tiču se kolektiva, jer progovaraju o tome kako je to biti čovjekom. Mi kao glumci često se na taj način povezujemo s likovima koje igramo, ali to publika ne vidi, to je skriveni dio procesa, koji ostaje zapečaćen u predstavi, ali je oku nevidljiv.

Ovdje je upravo taj proces uključen u izvedbu, glumac ne interpretira samo lik već iznosi sebe, svoje odnose, svoja iskustva. Glumac je tako i autor, dok Čehovljev tekst postaje njegov partner.

Irina, Olga i Maša u HNK-u Ivana pl. Zajca / Foto Dražen Šokčević

Čehovljev tekst star je više od stoljeća i kao što ste spomenuli, obrađuje univerzalne teme. Što mislite, kako se publika danas, u ovom specifičnom vremenu i kontekstu, može povezati s pričom triju sestara?

– Mislim kako smo često kao ljudi osuđeni na prihvaćanja nekih stvari u životu koje ne možemo promijeniti. Ni sama ne znam koliko je to istina, koliko zabluda, no prihvaćanje je kompleksno, može biti bolno, može biti oslobađajuće.

Mislim da je to ono što Čehov u svojoj drami predstavlja i što je apsolutno univerzalno i aktualno, i ono što publiku uvijek može povezati s pričom »Tri sestre«. Osim toga, tu su i ljudske sudbine poput nesretne ljubavi, nezadovoljstva s poslom, želja za boljim životom, ali i poroci, pogrešne odluke, nepravde i još mnogo toga bliskog nam i danas.

Što se tiče predstave, ona razbija zid između publike i glumaca, glumci se često obraćaju direktno publici pa u svakom našem obraćanju je utkano pitanje: »Kad ste se vi tako osjećali? Koja je vaša asocijacija?«

Naravno, ne tražimo odgovore od publike, ali mislim kako ovakav pristup teatru angažira misao publike aktivnije, jer je, uistinu, izgovorena riječ upućena njima.

Intimno okruženje

Moglo bi se reći kako vam je redatelj Boris Liješević dao slobodu stvaranju likova, ipak koliko su glumačka proživljavanja bila sukladna vašim očekivanjima, odnosno kako je prošla ova neobična i pomalo hrabra suradnja?

– Ovakva vrsta rada uistinu je izazovna, ali i uzvraća mnogo. Kako je u predstavi fokus više na osobnom, a manje na glumačkom u smislu karakternih uloga, takvo je i moje iskustvo ove suradnje.

Apsolutno najljepše i najvažnije što mi se dogodilo tijekom procesa jest to što sam imala priliku još bolje upoznati kolege iz ansambla. Stvorilo se intimno okruženje u kojem smo se otvarali jedni drugima, dijelili priče iz djetinjstva, stvari koje nas bole, sjećanja koja su nam se urezala i svatko je imao svoj prostor i vrijeme.

Ansambl Hrvatske drame divan je, među nama postoji stvarna zajednica, podrška i ljubav i toliko sam sretna što sam dio njega, a ovaj proces nas je zbližio još više i povezao još dublje. Autorski tim bio je podrška i svi su redom divni ljudi, tako da je svako naše otvaranje primljeno nježno i s pažnjom.

Što će gledatelji moći očekivati kroz ovu dramsku igru, na čemu je zapravo akcent?

– Akcent je, rekla bih, na suosjećanju. Mislim da ga predstava nudi, ali i gradi.

Čehov kao pisac uvijek ostavlja prostor susreta sa samim sobom, Vi ste odabrali lik srednje sestre Maše, zbog čega vam je taj lik blizak?

– Sjetna sam duša, i čitajući »Tri sestre« iščitala sam Mašinu sjetu, njenu bol i ljutnju zbog, kako kaže na kraju drame »promašenog života«. Rekla bih da je naša povezanost u dubokim emocijama, što i jest neka linija povezivanja s njom koju iznosim pred publikom.

Ona žudi za srećom, a osjeća kako joj je vrijeme kliznulo kroz prste. Povezala sam se s njenom tugom, njenom melankolijom. Razumijem odakle dolazi njena grubost, inteligentna je, a svedena na prostor u kojem nema nikakve stimulacije i ona vene.

Zaljubila sam se u njezinu zaljubljenost u Veršinjina, kojeg igra moj prijatelj i kolega Deni Sanković, zaljubila sam se u radost koju joj je ta ljubav donijela, ali bol koja ostaje nakon što njena ljubav nije ostvarena kao potvrda je da od svog života ne može pobjeći preko druge osobe i da je nitko neće spasiti. Zamišljam da postoji peti čin u drami i da je Maša odlučila spasiti samu sebe.

Cure i Bakice

U HNK-u Zajc ostvarili ste brojne uloge, ali i izvan njega ste vrlo aktivni, naime osnivačica ste Kolektivnih igralki, kazalište inspirirano osobno i politički aktualnim temama, kako je došlo do ideje o osnivanju?

– Moje kolegice s klase i prijateljice Sendi Sotlar, Vanda Velagić, Anja Sabol i ja znale smo da imamo slične svjetonazore i slagale smo u stvarima koje su nam važne u praktičnom smislu, znale smo da ćemo osnivanjem kolektiva raditi svašta, od postavljanja scenografije do PR-a i bile smo spremne na to.

Htjele smo biti neovisne u traženju posla i odlučile smo da mi kao tim želimo birati naše suradnike i suradnice, a ne ovisiti o tome hoće li netko odabrati nas. Već od akademije znale smo kako želimo raditi kazalište koje je važno za društvo i da se želimo baviti temama koje smatramo važnim.

Tako su primjerice naše Bakice stavile pod reflektor temu o kojoj se ne govori dovoljno javno, dok s druge strane Cure tematiziraju aktualna pitanja, ali kroz osobna iskustva. Rekla bih da biramo ono čime ćemo se baviti prema tome što nas muči. Svakako, tema ima dovoljno za do kraja života.

Osim brojnih gostovanja za svoj rad dobile ste i nekoliko nagrada, koliko je publika zapravo željna ovakvih predstava?

– Posljednju nagradu dobile smo upravo od publike za predstavu Cure na festivalu Zuricher Theater Spektakel, a diptih Cure i Borba osvojio je ukupno 14 nagrada u dvije godine!

Imamo stvarno ugodna iskustva s publikom, često nakon predstave ostanu podijeliti vlastite dojmove, nekad i osobne priče, podržavaju naš rad i rado dođu na predstave.

Veliki problem je što u Rijeci nemamo adekvatnih izvedbenih prostora za nezavisnu scenu, tako da nismo u mogućnosti igrati našu predstavu »Majke« koja je imala premijeru ove godine.

Žao nam je što je naša sadašnja i potencijalno nova publika ne može vidjeti. No, predstava nakon premijere na Brijunima, u Rijeci, Zagrebu i Ljubljani gostuje na regionalnom festivalu Ruta.

Pretpostavljam kako je vrlo različito djelovati u sklopu nacionalne kuće ili u okviru manje scene kao što su Kolektiv Igralke. Što vama osobno donosi velika scena, a čemu ste posvećeni kad radite u svojoj glumačkoj družini?

– Različito je, ali volim oboje! Još uvijek me zanimaju i usrećuju različiti tipovi predstava, procesa, ljudi, scena… U sklopu nacionalne kuće uživam biti fokusirana na glumački zadatak, obožavam naše predivno kazalište, ljude koji ga čine.

U Igralkama volim našu svestranost, cijenim ogromne kapacitete i velike sposobnosti kolegica, prilike koje zajedno stvaramo. Koliko god može biti različito, za mene je oboje ljubav.

Poremećaji prehrane

Osim tema koje ste već obradili, imate li neku ideju ili želju za budućim projektom u okviru Kolektiva Igralke?

– Igralke pripremaju novu predstavu, ali još je rano za otkrivanje detalja!

S obzirom na to da ste u »Zajcu« radili i kao asistentica režije, te voditeljica dramskog studija Kamov i asistentica ravnateljice drame, jeste li razmišljali baviti se i režijom?

– Režija je nešto čemu se divim, trenutno ne razmišljam aktivno o bavljenju režijom, ali apsolutno ostavljam otvorenu tu mogućnost. Voljela bih još studirati, srećom u glumi je uvijek prilika za naučiti nešto novo i to je jedan od mnogih razloga zašto volim moj posao.

Koju temu biste voljeli obraditi?

– Voljela bih raditi predstavu o poremećajima u prehrani. Mislim da se kod nas ne govori dovoljno o tome, da su poremećaji u prehrani mnogima zapravo prilično strani, a sigurna sam da ima mnogih koji misle da je neuhranjenost jedini simptom koji ukazuje na to da netko boluje.

Kako sam i sama imala taj problem, a znam i mnogo djevojaka sa sličnim iskustvima, u raznim fazama moje kilaže dobivala sam razne komentare na izgled i mnogo njih je negativno utjecalo na mene, a znam da ljudi nisu svjesno okrutni nego brinu, i jednostavno nisu upoznati s problematikom poremećaja.

Koliko i kako je to razdoblje utjecalo na razvoj vaše osobnosti, općenito promišljanja?

– Često mislim da je moje promišljanje na neki način utjecalo na to da imam poremećaj u prehrani. Silno sam htjela i kasnije uživala u osjećaju kontrole kojeg sam sebi stvarala kontroliranjem načina na koji se hranim, sve dok kontrolu nisam potpuno izgubila.

Nikad nije bilo vrijedno, osim za naučiti da vrijeme nije vrijedno bacati i da, kako kaže Maša: »Treba živjeti!« A ja bih nadodala – i pomoći drugima da žive.

Varaždin i obitelj

Odrasli ste u Varaždinu, ali Rijeku često spominjete kao svoj dom, što vas je najviše privuklo?

– Rijeka je moj dom zasigurno, ali to ne znači da će Varaždin ikad prestati biti. U Varaždinu je moja obitelj, i prijatelji, kazalište uz koje sam odrastala, što me uvelike formiralo i zauvijek će biti važno.

Ali u Rijeci sam dvanaest godina i Rijeka je drugi dio mog sazrijevanja i formiranja, velikih prijateljstva i mog posla kojeg živim. U Rijeci vidim veliki potencijal za razvojem grada, ima puno potreba što znači i mnogo prilika.

Rijeka je i idealna lokacija, sve je blizu, planine, šume, more… I definitivno ne bih više nikad htjela živjeti bez mora u blizini.

Vaš izbor zanimanja čini se kako je samo nadogradio obiteljski image, naime vaš je otac pijanist, za majku ste rekli da divno piše, a vaš brat svira gitaru, zasigurno ste imali veliku podršku obitelji, hoće li doći i na ovu premijeru?

– Moja obitelj je stvarno velika podrška, od prvog dana. Vjerujem da bi bilo tako i da nisam odabrala umjetničko zanimanje. Moj tata Davor stekao je doktorat znanosti iz područja odgojnih znanosti pred deset godina i profesor je u Glazbenoj školi u Varaždinu te član Varaždinskog trija.

Mama, Edit, napisala je roman prvijenac čije će predstavljanje biti u Rijeci 2.12. u Gradskoj knjižnici, a brat Andro je završio Glazbenu školu, inače je svestran i ostvaruje se i u drugim smjerovima.

S predstavom »Tri sestre, ja« gostujemo u Varaždinu, već dva tjedna nakon premijere, tako da će je tamo pogledati, čemu se silno radujem.

Osim u kazalištu okušali ste se i na filmu, kakva su vaša iskustva i pripremate li možda nešto na tom polju?

– Početkom ove godine u Rijeci završeno je snimanje filma »Soba 23«, u režiji Davida Petrovića i Artema Dushkina, čiju premijeru svi jedva čekamo. Oko tog filma skupila se super ekipa i bilo je veliko zadovoljstvo raditi s njima. Nadam se da ću imati prilike pripremati još mnogo toga na tom polju.

Dok pripremate »komunicirate« s likom, odnosno glumačkim zadatkom, koliko vas to intimno dodiruje? Navedu li vas ponekad likovi na osobna promišljanja, naučite li nešto od njih? Ima li neki koji vas se posebno dojmio i zašto)

– Volim likove koje igram, trudim se u njih udahnuti što više života i ti likovi su satkani dijelovima mog iskustva sebe ili drugih i nakon što predstava više ne igra, ja ih nekako sačuvam u sebi, čini mi se za do kraja života.

I za kraj što je za vas gluma?

– Vjerujem da bih svaki dan mogla drugačije odgovoriti na to pitanje, jer svaki dan ona je za mene nešto malo drugačije i uživam u našem osluškivanju, pa tako mogu reći da je za mene u ovom procesu gluma bila – iskrenost.

Dogodine polumaraton

Osim glume koji su vaši interesi, primjerice kako održavate kondiciju?

– Volim raditi kolače i druge slastice, obožavam slatko i obožavam smišljati nove recepte. Ne zapisujem ih jer me uvijek nekako zanima isprobati idući recept, ali neću si oprostiti da nisam zapisala cheesecake od karamele koji sam napravila nedavno.

Kondiciju održavam u teretani, nekad uspješnije, nekad s fazama u kojim mjesecima ne znam gdje mi je članska iskaznica. Onda pregrizem lijenost i krenem ispočetka.

Mnogo puta u fokus sam stavila trčanje koje obožavam, pa evo i sad. Bila sam na prvoj trci u životu, u Ljubljani, s mojom velikom podrškom kolegicom Serenom Ferraiuolo iz Talijanske drame i bilo je divno. Ove godine trčala sam 10 kilometara, a iduće ciljam 21 kilometar.

Glumačke radionice za djecu

S kolegom Denijem Sankovićem vodite posebnu glumačku radionicu namijenjenu pučkoškolcima, kako djeca reagiraju na vas i kako vi na njih? Što vam je važno naučiti ih?

– Obožavam raditi s Denijem, mislim da smo super tim. Djeca na nas reagiraju radoznalo, iskreno, radionice započinjemo igrama koje služe zagrijavanju, i mi se zabavljamo i zagrijavamo zajedno s njima.

Djeca nas razvesele, pristupamo im s pažnjom i važno nam je naučiti ih da slušaju jedni druge i da se ne boje pogrešaka. Glumačke radionice, između ostalog, sjajna su prilika za učenjem o suradnji i poštovanju.