ZADAR » Sedamanesti Zadar snova – festival suvremenog kazališta u Zadru – zatvoren je, i to premijernom izvedbom komada »Zatvaranje ljubavi« po tekstu Pascala Ramberta, a u režiji Ivice Buljana. Večer prije izvedena je predstava »Šuma, drvo, skoro, skroz« u režiji Nore Krstulović i Vedrana Peternela. 

  Koliko vas nikad nije doživjelo orgazam? Koliko vas se boji to priznati? – pitanje je koje je postavljeno na pretposljednjoj produkciji 17. Zadra snova. Redatelji Nora Krstulović i Vedran Peternel odlučili su se poigrati odličnim tekstom »Book of orgasms«, ali i stereotipima, te progovoriti o onome o čemu se u našem društvu još uvijek šuti ili priča spuštenog pogleda i crvenih obraza. Ipak, odakle dolazi toliki sram kada govorimo o vlastitim tijelima i zašto je tako strašno priznati da se u njima može uživati? 

  Tko sve postavlja moralne granice i osude i kako se osjeća mlada osoba koja tijekom razvoja osjeti mijene u sebi koje joj je nedopušteno istraživati? Odakle uopće u društvu tolika želja da zatre svaki osjećaj tjelesnog užitka kao nešto nemoralno i zlo, kao nešto zbog čega se može biti kažnjen, bilo osudom, bilo odbacivanjem? 

 Preispitivanje ljubavi

U ovoj multimedijalnoj predstavi u kojoj se odlično koristi nekoliko medija, poput višeglasja, elemenata lutkarskog kazališta, glazbe, videozida – nastupa sedam izvođača: Ines Cokarić, Ivica Gunjača, Zvonko Hrabar, Sanja Mataga, Vedran Peternel, Adriana Šnajder i Šime Zanze, a njihov cilj je samo jedan – pokazati snagu orgazma koju koči naučeni, a ne uređeni osjećaj krivnje. 

  Posljednjeg dana festivala premijerno je izvedena predstava »Zatvaranje ljubavi« po tekstu Pascala Ramberta i u režiji Ivice Buljana. Monologe su izvodili poznati i nagrađivani slovenski glumci Marko Mandić i Pia Zemljič, inače i životni partneri, zbog čega je zanimljivo bilo vidjeti ideju koju su i sami glumci svojim partnerstvom ugradili u tekst. Govoreći o prestanku jedne velike ljubavi u nekim trenucima glumci prestaju biti glumci te postaju partneri koji preispituju vlastite odnose, osjećaje koje gaje jedno prema drugom, kao i umjetnost kojom se bave. 

  Tekst je težak i u nekim trenucima mučan, a bavi se krajem jedne velike ljubavi koja je ostavila samo ispijene i ogorčene neznance koji se međusobno optužuju. Redatelj je na samom početku upozorio da se radi o dva duga monologa – muškom i ženskom – te da je riječ o još uvijek radnoj verziji predstave, pa je publika imala priliku pogledati nastajanje predstave u procesu. Ipak, dva monologa koja su zajedno trajala nešto duže od dva sata nekima su bila preduga pa napustili gledalište prije kraja. 

  Sama priča počinje »in medias res« – On objašnjava Njoj zašto je među njima gotovo i zašto ju više ne voli. Preispituje se sam pojam ljubavi koji je sveden na predstavu, na glumu u kojoj su uloge podijeljene, u kojoj se u zadanoj situaciji očekuje točno određena reakcija. 

 Tko je u pravu?

Svatko od njih dvoje ima svoje razloge zbog kojih se ljubav istrošila. U prvom dijelu Njegova monologa Ona je prikazana kao hladna osoba koja ga je proračunato zavela; u njenom pak monologu priča je na njenoj strani. Tko je u pravu? Oboje. 

  Publika bi se mogla poistovijetiti i s jednim i drugim likom i složiti se s tezom da razdvajanje i prestanak ljubavi ostavlja samo gorak okus, a ljubav sama, koliko god snažno može vinuti, toliko nisko može baciti protagonista jer nitko nije okrutniji i ne može mrziti jače od osoba koje su se nekad voljele. 

  Iako se još uvijek radi o radnoj verziji predstave, treba istaknuti odličnu izvedbu Pie Zemljič. Predstavi se zasad ipak može zamjeriti njezina dužina i, u nekim dijelovima, artificijelnost, zbog čega ju je, uz težak tekst, u određenim trenucima teško pratiti.