U izdanju zagrebačkog DAF-a objavljena je knjiga »Trenutak slobode: Heiligenberški rukopis« norveškog pisca Jensa Bjørneboea, u prijevodu Anje Majnarić. Riječ je o prvom romanu trilogije »Povijest bestijalnosti«, koji je objavljen 1966. godine. U trilogiji se autor bavi problemom zla, pokušavajući pronaći odgovor na pitanje zašto i kako su ljudi sposobni biti toliko okrutni jedni prema drugima.
Glavni junak, sredovječni Norvežanin, radi kao nevažan sudski činovnik u nekoj alpskoj dolini, duboko nezadovoljan ishodom svojega života nakon što je kao moreplovac i boem proputovao pola Europe. On odluči napisati svojevrsnu autobiografiju pod naslovom »Povijest bestijalnosti« u kojoj, uz ostalo, iznosi i svoja zapažanja o ljudskoj prirodi, zloći, perverzijama i izopačenosti. Naslov proizlazi iz Bjørneboeova stava da je istina preduvjet slobode, te da slobodni možemo biti tek kad spoznamo realnost smrti:
»Trebate dijalektičku nadogradnju da biste rekli istinu… Trebate je i da biste umrli, jer te su dvije stvari povezane: uz svaku istinu vezan je nekakav vonj smrti, nešto od besramnosti smrti. Uostalom, i laž ima svoj odnos prema smrti. Nitko to ne zna bolje nego ja koji sam se toliko nalagao. Ali to je već druga priča. Nije to tako neizbježno jer se laž može ispraviti, može se korigirati novom laži, nije konačna i apsolutna. Ali istina – jednom kad iziđe na vidjelo, neizbježna je, brat je smrti.« – piše Bjørneboe u »Trenutku slobode«.
U romanu »Trenutak slobode« Jens Bjørneboe često tematizira problem istine: »Pišem, dakle, svaki dan pomalo, ali ne pomaže mnogo jer pažljivo izbjegavam napisati i jednu jedinu riječ koja ima veze s istinom. Naravno da je prilično zanimljivo gledati koliko će dugo tako nešto trajati i kako će to čovjek podnijeti u zadnjoj rundi. Osim toga čovjek ne nauči govoriti istinu. U staroj Perziji mlade su odgajali da na umu imaju tri cilja, stvari koje trebaju naučiti: jahati, gađati lukom i strijelom, govoriti istinu. Mi ne učimo ništa, osim da trebamo sebi osigurati ugodan život; to je samo po sebi jedna tako bajkovita laž da je sigurno patogena. Osjeća se to vrlo snažno u ovome kraju, punom povijesti, težine i značenja. Žene nose crninu u ovome crvenom gradu, i to nije bez razloga. Nešto se ovdje dogodilo…« Roman »Trenutak slobode« završava rečenicama: »Odlažem olovku. Sretan onaj tko ima sobu.«
Jens Ingvald Bjørneboe (Kristiansand, 1920 – Veierland /Tønsberg, 1976) ponajprije je pisac mnogobrojnih romana u kojima kritizira društvo u Norveškoj: školstvo u romanu »Jonas«, prilike u zatvorima u »Zlom pastiru« iz kojega je poslije nastao satirični mjuzikl »Sretno u povodu rođendana«. Sudskoj zabrani podlegao je pornografski roman »Bez krpice«, dok se njegovim najzrelijim djelom smatra trilogija o »povijesti bestijalnosti« koju čine »Trenutak slobode«, »Barutni toranj« i »Tišina«. Sličnu problematiku i karakterističan naslov ima roman »Morski psi«. Među važnija djela spada i »Prije nego što pijetao kukurikne«.
Turbulentan život
Jens Bjørneboe, vrlo produktivan i angažirani pisac, podrijetlom je iz dobrostojeće obitelji s dugom pomorskom tradicijom. Otac mu je bio brodovlasnik, belgijski konzul te političar desnice, ali često odsutan, a mnogo mlađa majka dominantna i samoživa, pa mu je djetinjstvo bilo prilično nesretno. Kao dijete proveo je nekoliko godina u krevetu zbog teške upale pluća. Već je s dvanaest godina počeo piti, a shrvan depresijom s četrnaest se pokušao objesiti. Nakon što mu je 1938. umro otac, s majkom putuje po Europi, a zatim upisuje slikarsku školu i počinje se kretati po antropozofskim krugovima u Oslu.
Godine 1943. odlazi u Stockholm i upoznaje svoju prvu ženu, Lisel Funk, njemačko-židovsku fotografkinju. Nakon rata, obitelj Bjørneboe dobiva velik iznos od osiguranja za svoju brodovlasničku tvrtku, što Jensu Bjørneboeu omogućava da se ozbiljnije posveti pisanju. Godine 1950. počinje predavati u waldorfskoj školi u Oslu i iako je volio taj posao, nakon sedam godina ga ipak ostavlja kako bi imao više vremena za pisanje. Pisao je romane, drame, pjesme, eseje i novinske članke. Završio je u jednom trenutku i na sudu zbog navodnih pornografskih sadržaja u svojoj knjizi »Bešavno«, no zahvaljujući besplatnoj reklami, knjiga je postigla veliki uspjeh i donijela mu pozamašnu zaradu.
Jens Bjørneboe vodio je turbulentan život. Kao beskompromisan kritičar norveškog, i općenito zapadnog društva, sudjelovao je u mnogim političkim i filozofskim pokretima ali se ni u jednom nije skrasio. Smatrao se anarho-nihilistom, mnogo je putovao i lutao u potrazi za nekom svojom istinom, uvijek slijedeći svoje instinkte i uvjerenja, ali ga je uvijek najviše zanimalo društvo i mjesto pojedinca u tom društvu. Cijeloga života mučio se s alkoholizmom i naletima depresije, te se na kraju 1976. godine objesio.
Vječni zapisnici
Temu samoubojstva spominje i u »Trenutku slobode«:
»Ničega se ne bojim toliko koliko se bojim sljedećeg napada depresije, ali znam da dolazi. Samo ne upravo sad. Ipak u tome ima svojevrsne pravilnosti i ritma. Inače je doduše rijetkost da fizičke bolesti, na primjer, čak i vrlo bolne, dovedu do samoubojstva. Gotovo svi slučajevi ‘a la fenestre’ događaju se uslijed depresija – vjerojatno često u završnoj fazi, kad pacijent ponovno postaje aktivan, ali mu je otpor iscrpljen i potrošen…«
Na jednom mjestu u romanu Bjørneboe spominje i »Povijest bestijalnosti«:
»Zazirem od pisaćih strojeva. »Povijest bestijalnosti« pišem rukom i u debele knjige, točno kao što se to radi u sudnici, gdje se sve perom i tintom upisuje u vječne zapisnike. Sve je moje pisanje zapravo vođenje zapisnika, i u pozadini znanstvene teme naslućuje se naravno manje znanstven, ali jednako realan, više metafizičan motiv: Problem zla. Ja sam prava osoba da to napišem. Iz svojega života gotovo se ne sjećam ničega osim ubojstava, ratova, koncentracijskih logora, mučenja, ropstva, smaknuća, bombardiranih gradova i nagorenih tijela djece«…
