VOLOSKO – Umjetničkim preispitivanjem stvarnosti rastvara se prostor njezina razumijevanja i doživljavanja, što je u konačnici u određenoj mjeri i preoblikuje. Povezujući vlastita iskustva, memoriju te s time povezane društvene kontekste, riječki umjetnici Vedran Ružić i Želimir Hladnik svojim radovima okupljenim u Galeriji Artsada u povodu nadolazećeg 38. izdanja međunarodnog slikarskog natječaja »Mandrać 2025.« nedavno otvorenom izložbom »Ususret Mandraću« svojim radovima u kombiniranim tehnikama istražuju granice umjetničkog izraza te otvaraju dijalog između autora, publike te naše krute iskustvene zbilje.

Nove mogućnosti

Zajednička izložba Ružića i Hladnika, prošlogodišnjih dobitnika nagrade opće kategorije »Mandrać«, govori kustosica izložbe Matea Bakotić, »pokazuje kako se glazba, slikarstvo i skulptura mogu ispreplitati u jednom prostoru – prostoru trajne mijene i kreativnog propitivanja«, pa izložba »Ususret Mandraću« »postaje mjesto susreta različitih senzibiliteta, ali i poziv na razmišljanje o odnosu umjetnosti i društva, forme i stvarnosti, zvuka i tišine«.

Stvaralaštvo Želimira Hladnika, kaže kustosica Bakotić, »otkriva se kao neprestani proces, kao stalna mijena u kojoj se jedno prepliće s dvojim, a dvojno vraća u jedno«, a autorov »slikarski i likovni postupak počiva na inverziji i transformaciji, u kojoj ništa nije konačno, već je uvijek otvoreno prema novoj mogućnosti«.

– Umjetničko djelo kod Hladnika ne traži tematsku ili prepoznatljivu formu, niti se zatvara u hermetičnost stila. Ono se hrani strategijom iznenađenja, gdje promjena i pomak postaju temeljno načelo.

Svaka slika, svaka gesta, svaka vizualna senzacija odražava automorfnost opažaja – percepcija oblikuje samu sebe, a iskustvo promatrača ugrađuje se u tkivo djela. Hladnikova umjetnost spaja hedonizam stvaranja s aktivnim istraživanjem likovnog prostora.

U njoj se osobna memorija i prošla obzorja pretaču u novu vizualnu gestu, čime znakovi slike ne ostaju samo na površini, nego ulaze u trajni dijalog s unutarnjim slojevima iskustva, ističe.

»Interpretacija takvih radova«, naglašava, »ne odvija se kroz prepoznavanje motiva, nego kroz doživljaj plastičnosti – kroz materiju, strukturu i trajnu energiju geste«.

– Upravo ta opstojnost i dosljednost u istraživanju prostora i forme instaliraju osobni doživljaj u »gotovu stvar« koja, međutim, nikad nije konačna, već otvorena za novo čitanje.

Hladnikovo stvaralaštvo tako postaje prostor susreta estetskog užitka i intelektualnog izazova, mjesto gdje se umjetnost ne shvaća kao zatvoren objekt, nego kao permanentni proces življenja slike.

Serija radova nastalih između 2023. i 2025. godine, pod nazivom »Samo vrijeme zna, a i ja«, sažima taj kontinuirani proces mijene i bilježi umjetnikov osobni odnos prema prolaznosti, trajanju i estetskom iskustvu, tumači Bakotić.

Višeslojne poruke

S druge strane, stvaralaštvo Vedrana Ružića, kazuje, »obilježava neprestano propitivanje suvremenog društva kroz vrijeme, prostor i međuljudske odnose«, pa »njegov rad spaja različite medije u snažne, često višeslojne poruke koje gledatelja potiču na refleksiju o vlastitom položaju u svijetu«.

– Umjetnik koristi prepoznatljive elemente svakodnevice, ali ih transformira u simbole kolektivnog iskustva, čime stvara specifičan jezik u kojem osobno i društveno postaju nerazdvojivi.

Ono što Ružićev opus čini posebno intrigantnim jest njegova sposobnost da spoji intimno i univerzalno – od sitnih fragmenata svakodnevice gradi narative koji govore o širem društvenom i kulturnom kontekstu. Time njegovo stvaralaštvo nadilazi okvire same umjetničke forme i postaje prostor susreta, dijaloga i kritičkog promišljanja, kaže kustosica.

Radom »Pa ti sviraj violinu i pjevaj pjesme«, objašnjava, umjetnik »propituje odnos glazbe i stvarnosti«, odnosno »zamjenom konjske dlake na gudalu građevinskim metrom stvara snažnu metaforu ‘betonske simfonije’ Opatije, u kojoj se birokratski papiri i ‘komponirane’ dozvole sve češće nalaze u neskladu sa zvukom realnosti«.

Horror vacui

– Poput violinista koji mora postati glumac kako bi svladao partituru pisanu za drukčiju ugodbu, i suvremeni čovjek prisiljen je igrati unaprijed zadanu ulogu u orkestru svakodnevice.

Nadalje, u radovima »Horror vacui« i »Crteži žalbi« Ružić se okreće crtežu i rapidografu, istražujući prostor između kompulzivne geste i kritičkog komentara. Izveden na platnu i prožet farmaceutskim motivima, rad »Horror vacui« prenatrpanost pretvara u vizualni znak suvremenih anksioznosti, dok »Crteži žalbi«, koji kombiniraju tekst i crtež kroz skenove dokumenata vezanih uz izgradnju tunela Učka, otvaraju ironijski prostor u kojem službeni akt postaje likovni znak, a crtež dokument vremena.

Inspiriran peticijama protiv buke vjetroelektrana, projekt »Bistri vitez Don Quijote iz sela Medviđe« razvio se u monumentalnu video-animaciju od gotovo tisuću crteža.

Poput Cervantesova junaka, i Ružićev vitez vodi borbu s vjetrenjačama, pri čemu repetitivni crtački proces prerasta u meditativni čin otpora i vizualni zapis kolektivne imaginacije, zaključuje Bakotić.

Izložba ostaje otvorena do 31. kolovoza, a moguće ju je razgledati u radno vrijeme galerije, svaki dan od 18 do 22 sata.