Dvadeset punih godina prijateljevaju Ona i On. Ona je Ričina na izvoru, a Rječina na ušću. On je Marko Gracin, fotoreporter »Novog lista«, jednako opčinjen ovom grobničkom ljepoticom i kad je Ričina, i kad je Rječina. Njegova najbolja prijateljica ujedno je i najveći izazov njegovom fotoaparatu. Mogli bi se okladiti u Svemir da ništa i nitko nije toliko puta završio pred Markovim objektivom koliko ova vodena diva. Samo djelić Rječine Gracin je objesio na zidove Galerije grobničkog Kaštela, napravivši od nje galeriju koja teče. Izložba otvorena u sklopu »Grobničke jeseni«, tradicionalne manifestacije Katedre čakavskog sabora Grobnišćine iz dana u dan privlači veliki broj posjetitelja. Primjerice, mnoge su osnovne škole svoje učenike usmjerile ka Gradu Grobniku i njegovoj Galeriji. Ka Rječini koja teče Markovim slikama. A prvi put je njima potekla krajem 1995. godine, ili kako reče kroničar Rječine:

– Na samom početku moje fotoreporterske karijere u Novom listu, ondašnji glavni urednik i legenda hrvatskog novinarstva, Veljko Vičević odlučio je gurnuti me u vodu. Tek tako, da vidi kako plivam. I gurnuo me je u zagrljaj Rječini sa zadatkom da snimim mala sela kroz koje protiče, male ljude koji s njom žive, da fotografijom prenesem svakodnevicu tog dijela Grobnišćine. Te su reportaže bile objavljivane u ondašnjem tjedniku »Vid« i, koliko se sjećam, bile su vrlo čitane. Veljko je bio zadovoljan što je i opet pogodio. Ja sam bio zadovoljan što me je usmjerio i od mene uz pomoć Rječine stvorio fotoreportera koji obožava reportažnu fotografiju. Što se pak tiče Rječine i mene, a što reći nego bila je to ljubav na prvu kapljicu, na prvi klik.

Očito ne pubertetska jer traje punih dvadeset godina.

– Da, ljubav je to u kontinuitetu. Cjelogodišnja i dugogodišnja, a Bože moj, kao i svaki odnos takvog intenziteta imali smo Rječina i ja i uspona, i padova. Ali ja joj se uvijek vraćam, a ona me svaki put dočeka drugačija, s nekom novom pričom, novim izgledom, novim nadahnućem.

Poetika zavičaja

Upoznavajući Rječinu, Gracin je upoznavao i mjesta kroz koja ona protiče. Upoznavao je ljude koji uz nju žive, ali i one koji joj, baš kao i on često dolaze.

– Otvorio mi se čitav jedan novi svijet. Svijet drugačijih mirisa i boja. Tako blizu, a opet tako dalek od onog gradskog na kojeg sam navikao. Mještani su posebna priča jer to su bili moji prvi susreti s Grobničanima i njihovom melodioznom čakavicom. Poetičnom kao što je i sama Rječina. Ah, koliko li sam samo puta bio izgubljen u komunikaciji, no vremenom taj je komunikacijski problem prestao postojati. Zbilja sam upoznao mnoštvo dobrih ljudi, ljudi u čijem se društvu osjećaš ugodno. Nekako baš kao da si doma. U svim tim poznanstvima Rječina mi je bila posrednik, moj suigrač. Da nije bilo nje, primjerice možda nikad ne bih upoznao Bruna Kukuljana i njegovu Vidicu, posljednje mlinare u posljednjem mlinu Primorsko-goranske županije. Ne bih imao priliku sjediti u Gašparovom mlinu ili njihovoj kuhinji i slušati s jednim uhom Ričinu kako huči, a drugim Vidičine priče o Ričini nekad i danas. O danima kad nabujala nosi sve pred sobom, i danima kad zbog suhoće njezina korita na vratima malina piše »kad ni vode, ni ni muke«.

Marko Gracin svoj je fotoaparat prošetao kroz mnogo svjetskih država, obišao gotovo sve kontinente i snimio mnoge rijeke, no jedna je Rječina.

– Rječina je moja. Meni jedinstvena, najdraža i posebna u svakom pogledu. Gdje ćeš naći na tako »malu«, jer ne treba zaboraviti da je njezin tok dug niti 19 kilometara, a tako moćnu rijeku. Rijeku goropadnicu koja je u povijesti iza sebe ostavljala pustoš noseći sa sobom cijela naselja, a opet tako milu i »vrckavu« tekućicu prepunu slapova, skrovith kanjona, slikovitih vodopada…

Ljepota mijene

Marko se s Rječinom družio tijekom svih godišnjih doba, u različita doba dana i na različitim lokacijama. Na upit postoji li vrijeme i mjesto na kojem i u kojem Rječina uvijek »briljira«.

– Težnja da ju dočaram posebnom i fascinantnom kakva ona za mene i jest iziskivalo je zaista mnogo truda – kilometre i kilometre pješačenja u potrazi za pravim motivima. Kad sam pronašao lokacije trebalo je dočekati pravo vrijeme za snimanje. Ne mislim na doba dana već godišnje doba. Naime, Rječina nikad nije ista, a meni je bila želja pokazati bar ona najupečatljivija »njezina lica«. Kad je mirna i tiha, kad je glasna i nosi sve pred sobom, kad je šarena poput riječkog karnevala, zaleđena i pokrivena bijelim plaštom, kad viče »zeleno, što volim zeleno«, kad se obavije oblakom… Sva njezina lica meni su draga ali bih ipak istaknuo  ono zimsko jer čekao sam ga godinama. Prekrasna slika. Snježna čarolija u kanjonima, smrznutim slapićima, ogoljelim stablima…

O zgodama i nezgodama što ih je doživio snimajući Rječinu protekla dva desetljeća Marko bi mogao napisati zanimljivu knjigu koja bi sadržala i bonus uobličen u priručnik naziva »Fotoreportere i Rječina čuva«.

– Moram priznati da je Riječna tijekom svih tih snimanja bila dobra prema meni i da je pazila na mene jer da nije tko zna što bi mi se sve dogodilo. Naime, dobar dio snimanja događao se noću. Ah, koliko li sam se puta poskliznuo, pao, ustao, lupio glavom od granu, ogrebao se i sl. Jedna smiješna dogodovština bila je kad sam se na Orehovici prilikom večernjeg snimanja spustio u kanjon i koristio bljeskalicu. Dobrih sat vremena bljeskao sam ja po Rječini ni ne sluteći što će to bljeskanje polučiti. Ne samo da sam uzbudio sav biljni i životinjski svijet, uzbudio sam i naše čuvare reda i mira. Policija je izvršila intervenciju, doduše nije me privela ali me je legitimirala jer navodno jedan daždevnjak usljed bljeskanja oslijepio i pao natukavši se i slomio nokat na lijevoj ruci pa ga je obitelj morala voditi u poljsku bolnicu. Glupa situacija za poludit’. Nimalo mi nije bilo lako objasniti što ja tamo zapravo radim u tom mrklom mraku, ali više od te gnjavaže meni je išlo na živce što gubim vrijeme pričajući, a zamišljeni trenutak s Rječinom mi izmiče.

Inspiracija i utočište

Gracin misli da Rječina u javnosti nije dovoljno popularizirana, da bi ju trebalo više koristiti u edukativne svrhe, da bi joj se trebalo poklanjati više pažnje i to ne samo kad je Svjetski dan voda već svakodnevno.

– Popularizirana nije nimalo. Rekao bih da je redovito pohode samo pravi zaljubljenici u naš grad i prirodu. S jedne strane, one egoistične, to i nije tako loše jer je ovako ona dobro čuvana tajna. Uh, ne mogu ni zamisliti kako bi se i Ona i ja osjećali da svakodnevno susrećemo horde turista. S druge strane, da zaslužuje više pažnje to sigurno jer kolike je samo žedne napojila, čitav grad i dobar dio njegovog prigrada. Koliko tužnih svojim žuborom razveselila, kolikim nemirnim dušama svojim hukom donijela smiraj, koliko veselja donjela onima koji su imali sreću osvježiti se u njoj pri ljetnim žegama… Rječinu treba približiti klincima. Da shvate kako stvarni svijet nisu televizori, kompjutori, video igrice i slične igračke novog doba. Da shvate kako se dobro zabaviti mogu i s Rječinom. A uz nju mogu otkriti i izraziti svoju kreativnost. Tim više me veseli što sam čuo kako moju izložbu posjećuju školarci u velikom broju i iz raznih škola diljem Primorsko-goranske županije. Možda pomognem da ju netko zavoli bar djelić onog koliko ju volim ja.

Rječina je Gracinu nikad do kraja ispričana priča. U Galeriji Grobnik izložio je fotografije gornjeg toka Rječine, onog gdje je ona Ričina, a u planu mu je izložiti i fotografije nastale u donjem toku.

– Da, iduće godine planiram fotografije snimljene od Grohova na niže izložiti u Galeriji Klović. No, to je još sve u fazi planiranja, pa otom – potom.

I za kraj pitamo Marka o toj čudnoj simbiozi jedne rijeke i jednog fotoreportera. Tko je tu kome što?

– Ona je meni inspiracija, utočište kad se poželim skriti od ljudi, pobjeći od grada. Ona je moja ljubav na prvu i još štošta. A što sam ja njoj? Hm, to bi ipak trebalo pitati nju.