RIJEKA  S ciljem evaluacije njegova rada i odgovora na pitanje čime je na domaćoj likovnoj sceni zauzeo posebno mjesto, u MMSU-u je otvorena izložba »Pobuđivački mehanizmi« Zorana Pavelića koja u nekoliko segmenata pokazuje više desetaka radova koji su međusobno isprepleteni, a svojim će nelinearnim čitanjem koje impliciraju zaobići logiku kronologije. U sklopu otvorenja održan je performans »Uvod u Močvaru«. Kako je uvodno naglasila kustosica izložbe Sabina Salamon, Pavelić je u MMSU-u izlagao nekoliko puta, samostalno u Malom salonu MMSU-a 2009. godine, kada se predstavio ciklusom radova na papiru pod nazivom »Werke fur Joseph Beuys«, a ova je izložba »pokušaj opsežnijeg prikaza njegova rada, razlog nalazimo u pravovremenoj aktualizaciji i evaluaciji umjetničkog opusa koji se razvijao u proteklih trideset i pet godina«.

Slobodno stvaranje

– Izložba postavlja tezu da je njegov rad obilježen nasljeđem fluksusa i konceptualne struje koji su od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća bitno obilježili promišljanje u umjetnosti i utjecali na njezin razvoj, osobito kad je riječ o pitanju originala i kopije, autorstvu i neponovljivosti umjetničkog djela. Pavelić se zalaže za neintelektualnu i egalitarističku, uporabnu umjetnost, stvara spontano, po logici asocijativnog niza. U svojim radovima upućuje na povezanost događaja u skokovitoj putanji povijesnih (umjetničkih) događaja. Otuda i njegov prijedlog da samostalna izložba nosi pomalo začudan naslov, »Pobuđivački mehanizmi«, kojim zapravo tvrdi da svaka stvar može postati kreativni materijal za stvaranje, da su svi slobodni stvarati, a integracija umjetnosti u život može postići nove životne kvalitete.

Postav izložbe, pojašnjava, podijeljen je u nekoliko cjelina, a započinje transparentima na fasadi zgrade.

– U prizemlju su radovi posvećeni temi umjetnikovog glasa, ili jednostavnije rečeno prisustvu umjetnosti u svakodnevnom životu; u prvoj prostoriji na katu predstavljene su takozvane nevidljive akcije koje izvodi sam, bez nazočnosti publike, a tu su i akcije izvedene u javnom prostoru, poput one koju je na riječkom Korzu izveo 2013. godine u sklopu projekta »Spajalica«. U drugom prostoru izložena je instalacija »Dodjele nagrade«, koja zadire u njegovu čestu temu propitivanja autoriteta institucija, dok u trećem prostoru izlaže bogatu produkciju oslikanih LP-jeva, i radova na papiru koje on naziva »neplakatima«, uz izbor radova njegovog projekta »Der Zug nach Kassel« u kojem na humorozan način preuzima ulogu kolekcionara i kustosa, zaključuje Salamon, te dodaje kako možemo ustvrditi da izložbu zaključuje univerzalna tema života i smrti postavljena u dvorani Jaslice.

Fluksus i neodada

Prema riječima autora Zorana Pavelića, za samu izložbu spremao se od 2019. godine, a nove radove koje prvi put izlaže u javnosti u sklopu novootvorene izložbe počeo je raditi još 2017. godine.

– U tom sam periodu napravio oko osamdeset »neplakata« manjeg formata 100×70 cm, a u posljednje dvije godine napravio sam njih dvanaest velikog formata, dakle skoro 2,5 metra visine. Zovem ih neplakatima iz jednostavnog razloga; izgledaju kao plakati, ali nemaju tu funkciju, ne najavljuju ništa. Teme su razne, sve povezane s mojim životom, ljudima i situacijama u kojima sam se nalazio i koje su me navele na stvaranje, ističe Pavelić, te dodaje da ga veseli što su uspjeli izdati i novine na temu »Glasa umjetnika«, za koje se nada da će biti publici zanimljive.

Pavelić, kažu iz Muzeja, djeluje još od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, na polju raznolike produkcije kojem su sidrište multimedijalnost i nespektakularni oblici rada, nevidljive i svakidašnje forme ponašanja i gesti koje često nemaju za cilj estetski užitak, već skretanje pažnje na potrebu za akcijom. Pavelićevo nasljeđe je po mnogočemu upisano u načela stvaranja fluksusa i neodade; razvio je nekolicinu prepoznatljivih umjetničkih postupaka koji se mogu podvesti pod ključne pojmove kao što su autorstvo i potpis, kolektiv i bezimeni autor, visoka i pop-kultura, umjetničko-neumjetničko, spona život-umjetnost, duh-materija, njegujući pritom principe procesualnosti, nepredmetnosti, nedovršenosti, efemernosti i uvažavanje slučaja.