Njujorški muzej moderne umjetnosti MoMA otvorit će polovinom srpnja izložbu posvećenu jugoslavenskoj arhitekturi pod naslovom »Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980« (»Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980«). Izložba će objediniti više od 400 izložaka koji će predstaviti ponajbolje od poslijeratne arhitekture s ovih prostora, među kojima je i niz hrvatskih autora. Kako je najavljeno na stranicama MoMA-e, tom se izložbom međunarodnoj publici prvi put predstavlja izuzetan rad vodećih arhitekata socijalističke Jugoslavije i ističe dosad još neobrađeno područje modernističke arhitekture, odjeci čijih se naprednih razmišljanja osjećaju i danas.

Tema će se obraditi u širokom rasponu, od procesa urbanizacije velikih razmjera, preko tehnologije u svakodnevnom životu i spomenika do globalnog dometa jugoslavenske arhitekture.

U najavi izložbe na stranicama MoMA-e stoji sljedeće: »Smješteni između kapitalističkog zapada i socijalističkog istoka, jugoslavenski arhitekti odgovorili su različitim zahtjevima i utjecajima, razvijajući poslijeratnu arhitekturu u suglasju, ali i odmaknuti od dizajnerskih pristupa viđenih drugdje u Europi i šire«. Spominju se radikalne razlike, hibridnost i idealizam, koji su, navodi se, bili i odlike tadašnje države.

Idealno i pravedno

Na pitanje kako to da arhitektonska ostvarenja iz bivše države, koje nema već skoro 30 godina, pobuđuju (i dalje) globalni interes, poznati arhitekt Idis Turato, kojeg smo zamolili da za naš list prokomentira najavu izložbe, odgovara kako je arhitektura s područja bivše Jugoslavije bila istovremeno jako različita i uvjetovana jakim arhitektonskim autoritetima.

– U Srbiji Bogdan Bogdanović, u Bosni i Hercegovini Štarus, u Hrvatskoj Magaš, u Sloveniji Ravnikar. Sve su to bile jake arhitektonske individualnosti koje su podržane državnim i političkim utjecajem radili beskompromisne i jake arhitektonske projekte. Bilo da se radilo o spomenicima ili hotelskim resortima arhitekti su bili potpuno neopterećeni i slobodni u kreiranju svojih djela. Betonska utopija je jako dobar termin koji pojašnjava ovo što sam prije objasnio, s jedne strane imate jasan zadatak i poruku, a s druge gotovo pa idealno shvaćenu tipologiju.

Idealno i pravedno, namijenjeno svima i za svakoga, poput neke prave, u betonu i čeliku izvedene, utopije. Danas potpuno nezamislivo u odnosima koje definira globalna tržišna ekonomija, ističe Turato.

Zanima nas, nadalje, postoji li u teoriji nešto što se može nazvati »jugoslavenskom arhitekturom«, baš u smislu hibridnosti koju spominju i u MoMA-i, ili je riječ o više struja, kada se dakle gleda iz ove perspektive?

– Mislim da je Jugoslavenska arhitektura konstrukt kuratora i postprodukcije MoMA-e. Realno Zagrebačka škola arhitekture nije imala ništa zajedničko sa Slovenskom, kao što Beogradska škola nije imala ama baš ništa zajedničkog sa Sarajevskom, niti Zagrebačka s Beogradskom. Jedino što ih je spajalo bila je činjenica da su svi živjeli u Jugoslaviji, da su imali jasne ideje kako i što, svi su bili izvrsni arhitekti, i imali su svi od reda podršku državnog aparata u promicanju arhitektonske izvrsnosti, pojašnjava Turato.

Romantika ruševina

Na pitanje postoji li u tom smislu »postjugoslavenska arhitektura«, odnosno jesu li to naprosto – ruševine, Turato kaže da su »neke od prikazanih zgrada na izložbi u MoMA-i danas ruševine jer ih je vrijeme jednostavno pregazilo, bilo da se radilo o lošoj privatizaciji društvenih i kulturnih zagrada, ideološkom zapuštanju u slučaju spomenika NOB-a, pa sve do neprilagodbe novim uvjetima globalnog turizma u slučaju brojnih hotela.«

– No, ruševine su oduvijek imale u sebi neku dozu romantike. Sjetimo se romantizma u 19. stoljeću, i tada su ruševine plijenile umjetničku i kulturnu pažnju. Najbolji primjer je Trsatska gradina u Rijeci koja je bila Frankopanski kaštel, onda je kao ruševina obnovljena od strane Lavala Nugenta i postala dijelom njegovog parka, vile i mauzoleja, da bi danas bila glavna turistička atrakcija i prostor za adventska događanja. Ljudi vole ruševine, primjećuje Turato.

Inače, na izložbi će uz spomenike, o čijem se tretmanu u sadašnje vrijeme već dosta govorilo, te uz urbane intervencije, koje još uvijek baštinimo jer je naravno puno toga izgrađeno, biti i primjeri uspješnih turističkih arhitektonskih rješenja, hotelskih kompleksa, među kojima i Haludovo, koje je nekad bilo mjesto »fun&leisure« za domaće i goste sa zapada, a danas je poput spomenika tranzicijske ekonomske propasti. O tome da ga kao takvog treba i prikazivati, naš je sugovovornik već govorio, uz opasku da »za to treba imati hrabrosti«.