RIJEKA – Sve je trag i sve postaje trag – ono je na što upućuju radovi, kombinacija slika u tehnici ulja na platnu i tkanine-instalacije autorice Albe Miočev, okupljeni nedavno otvorenom izložbom »Sve je trag« u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik, u kojima umjetnica gradi slojeviti vizualni jezik koji ne polazi od konačne slike, već od samog čina bilježenja, pa svaka (ponovljena) linija funkcionira kao kakav trag prolaska, ritma, dok radovi u samoj konačnici opstaju kao svojevrsni tragovi koji se nastavljaju, proces.

Novootvorena izložba »Sve je trag«, kaže umjetnica Alba Miočev, spoj je slika iz njezine serije »Gledam i ponavljam« i tkanine-instalacije.

– Tkanina prikazuje proces razmišljanja i brzog crteža na tkanini dužine šest metara, koja često služi kao prostor za skiciranje i planiranje ulja na platnu. Zamišljena je kao put koji se neprestano gradi i razvija, bez previše propitivanja.

Crteži na tkanini uvijek nastaju paralelno s drugim serijama na kojima radim, kao pomoćni sadržaj za bolje snalaženje u slikarstvu, ali su s vremenom postali jednako bitni kao i platna. Serija slika u tehnici ulja na platnu prikazuje scene inspirirane najranijim sjećanjima iz djetinjstva i ideje da svakoj običnoj slučajnoj sceni možemo dati priču i novi duh.

Pogled kroz prozor, pogled kroz prozor automobila, ograde, stabla – u svemu postoji ritam i kontrasti koje sami moramo prepoznati. U jednostavnim trenucima događa se puno više nego što primjećujemo na prvi pogled, govori.

Prostor nesigurnosti

Autorica Miočev svojim radom, kaže kustosica izložbe Katerina Jovanović, »otvara prostor nesigurnosti kao legitimnog načina postojanja«.

– Otvorenost prema procesu, neznanju, mogućnosti da se misao preobrazi u liniju, a linija ponovo u osjećaj, postaje temelj njezina izraza. Sve je trag, ali trag koji se ne zatvara, stalno se iznova nastavlja, nalik hodu koji ne traži cilj već dopušta da se smjer rađa iz samog kretanja, ističe.

»Titravi, ponavljajući potezi živo, poput gravure, pulsiraju površinom tkanine i platna«, pojašnjava, pa se »čini kako lebdeće, gotovo skicozne linije odbijaju biti konačne u tom monumentalnom zapisu kretanja kroz nepoznato«.

– Stvaranje iz unaprijed zadanog vizualnog plana poništeno je sporim, spontanim procesom promišljanja, čime svaki potez svojom vibracijom, ali bez suvišne dramatizacije, bilježi impresiju trenutka poput jedva čujnog strujanja prostora koji se postepeno okuplja u formu. Miočev pristupa slici kao mjestu na kojem se očituje ono što je još nesigurno, fluidno, u stalnom prelijevanju iz osjećaja u vizualni trag.

Poput nekoga tko luta bez želje da unaprijed zna gdje put vodi, Alba Miočev promatra kako se linije množe, preklapaju i tvore ritam točnije repeticiju koja nije mehanička, već izrazito tjelesna, kazuje Jovanović.

»Česti motivi automobila, brda i ‘slika unutar slike’«, tumači dalje, »upisuju se u taj proces kao znakovi putanje – ne doslovni, već unutarnji«.

– Oni asociraju na put koji prolazimo i koji se, da bismo napredovali, mora mijenjati. U njezinim rukama motiv postaje stanje: automobil je odnos, brdo je prepreka ili uspon, kvadrat ili otvor u prizoru postaje mala pukotina kroz koju se nazire drugo vrijeme, drugi prostor, već proživljeno iskustvo koje dobiva novi, trenutačni oblik, kaže kustosica.

Repetitivnost linije

»U načinu na koji se površina gradi iz unutarnjeg ritma, iz povratka ruci koja ponavlja pokret, iz psihičkog naboja koji se pretvara u strukturu«, ocjenjuje Jovanović, autoričina »repetitivnost linije priziva srodnost s crtežima Louise Bourgeois«, ta je ideja repetitivnosti bliska i ideji Tima Ingolda.

– Bourgeois je linijom hvatala stanje, ne motiv. Slično, Miočev linijom konstruira mentalni pejzaž, gustinu življenja, odnosa i tijeka misli. Ne prikazuje ono što vidi, nego ono što prolazi kroz nju dok procesuira i stvara. Zato se njezin rad udaljava od ilustrativnosti i ostaje performativan: slika postaje zapis vremena provedenog u prostoru. Ta repeticija, koja stvara dinamiku i ritam kadra, bliska je Tim Ingoldovoj ideji linije kao traga kretanja, ne reprezentacije. Linija je hod, lutanje, misaono kruženje. Ona ne opisuje svijet, ponovo ga stvara u trenutku povlačenja poteza. Ta nestalnost jedno je od osnovnih obilježja Miočevina rada: slika se ne definira, nego stalno postaje; forma se ne zbiva odjednom, nego kroz trajanje, kroz odnos tijela, površine i vremena, objašnjava.

Glede procesa kustosica pak govori kako nastaje »postupno, gotovo meditativno«, pa se »linije nižu jedna uz drugu u kontinuitetu koji ovisi o energiji dana, tempu daha, intuiciji«.

– Pogreške nisu odstupanja koja treba sakriti; one su sastavni dio vizualnog tkiva i mogu promijeniti smjer, otvoriti novu putanju, proširiti ritam slike. Gustoća linija koja mjestimice prelazi u gotovo potpuno ispunjavanje površine – horror vacui – ovdje ne označava strah od praznine, već potrebu za kontinuitetom, organsku tendenciju da se prostor pretvori u polifoniju poteza, u tkivo koje diše, širi se i skuplja. Šest metara duga tkanina zato ne prikazuje šumu, nego osjećaj šume; ne prikazuje put, nego kretanje misli; ne prikazuje odnos, već njegovu vibraciju. Slike pak nisu tek dopuna velikom radu, nego njegovi sateliti: mali svjetovi u kojima se prelamaju iste misli, ali u drukčijim gustoćama, ritmovima i bojama. One čine paralelne putanje, zasebne fragmente istog procesa, zaključuje Jovanović.