Bugarski konceptualni umjetnik Christo – koji je platnom omotao Reichstag u Berlinu i Pont-Neuf u Parizu, a u Kaliforniji postavio gotovo 40 kilometara platnene ograde koja vodi do mora – ove je godine izveo i svoje najnovije djelo: 16 metara široki plutajući most/pristanište (Floating Piers) prekriveno žuto-narančastim platnom, koji – u dužini od 4,5 kilometara – povezuje mjesta i otoke na jezeru Iseo (Lago d’Iseo) kod Brescie u sjevernoj Italiji, omogućavajući svojim posjetiteljima »hod po vodi«!

Sva djela ovaj slavni 81-godišnjak realizirao je zajedno sa suprugom Jeanne-Claude (1935-2009). Od ranih početaka kad su naprosto »omotavali objekte« do monumentalnih projekata u prostoru – »Odjevenih dolina« u Coloradu, »Okruženih otoka« u Miamiju ili »Kišobrana« u Japanu i Kaliforniji pa sve do »Vrata« u njujorškom Centralnom parku i najnovijih »Plutajućih pristaništa« na jezeru Iseo – ovo dvoje umjetnika pomicalo je granice tradicionalnog slikarstva, skulpture i arhitekture, mijenjajući koncept javne umjetnosti kreacijama svojih privremeno postavljenih radova, kojima su trajno ušli u povijest umjetnosti 20. i 21. stoljeća.

Ništa bez čekanja

Nakon smrti Jeanne-Claude, Christo je nastavio njihov zajednički rad. Izvorni plan i koncept »Plutajućih pristaništa/The Floating Piers« njih su dvoje zamislili još 1970-te godine, da bi tek 2014. Christo otkrio jezero Iseo kao najinspirativniju, odnosno idealnu lokaciju. Radovi na pripremi instalacije trajali su dvije godine, da bi bila otvorena za javnost svega dva tjedna – od 18. lipnja do danas, 3. srpnja.

Umjetnički par uvijek je kao cilj imao objekte koji će ljudima donositi radost, uzbuđenje i ljepotu, a nikada za taj ugođaj nisu naplaćivali ulaznice. Bilo je tako i s pontonom na jezeru Iseo. Stoga ne čudi da su administrativne vlasti čitave pokrajine Valcamonica, posebno nekoliko gradića na Lago d’Iseo očekivali veliki priliv turista – govorilo se o 400 tisuća posjetitelja, ali je odaziv nadmašio sva očekivanja: već u prvom tjednu premašena je brojka od pola milijuna, a još više ljudi očekivalo se do završnog dana.

Posebno su velike gužve bile za vikend, ali ni radnim danom nije se lako dolazilo do instalacije. Vlakovi i autobusi bili su »zatrpani« putnicima od ranoga jutra. Policija je blokirala sve izlaze s autoceste prema gradićima Iseo, Sulzano, Sale Marasino i Marone, tako da se u ta mjesta iz kojih se ulazilo na instalaciju The Floating Piers, moglo doći samo pješice. Osim ako ste stigli vlakom, koji je dovozio putnike u središte svakog od gradića na jezeru. No, ni to nije prošlo bez čekanja! U Bresciji – gdje se najveći broj ljudi ukrcavao na vlak – stvarale su se goleme gužve. Tisuće ljudi čekalo je svakoga dana na peronu kako bi se ukrcali na vlak, i ne znajući da ih isto takva gužva čeka i na ulazu na instalaciju. U pravilu, tri sata se čekalo na vlak, a isto toliko na ulaz na instalaciju.

Ali, osjećaj »hoda po vodi« toliko je čaroban, da potire sve »patnje« koje treba proći. Vidjelo se to na licima ljudi koji su naprosto kuljali iz starih uličica u Iseu – svi dobro raspoloženi, nasmijani, radosni… Tako je bilo i 25. lipnja, kad smo se našli u dugačkom, vijugavom redu za ulazak na Christovu instalaciju, među deset tisuća ljudi. Budući da je prognoza najavljivala pljuskove, plato na kojem se čekalo šarenio se od rastvorenih kišobrana koji su bili jedina brana od žestokog sunca. Redari u uniformama stalno su izvodili (ili iznosili) one kojima je pozlilo, što je bila učestala pojava, ali nitko nije odustajao! Niti je bilo guranja ili protestiranja. Ljudi iz čitave Italije – jer najviše je bilo Talijana – došli su vidjeti instalaciju i »hodati po vodi«. U nepreglednoj masi svijeta našle su se čitave obitelji s malom djecom i kućnim ljubimcima, koji su strpljivo miljeli, korak po korak, na temperaturi od preko 30 stupnjeva, bez daška vjetra.

Nakon višesatnog čekanja, stupanje na plutajući most i lagano ljuljuškanje podloge pod nogama, činilo se kao prava ugoda. U svojim javnim istupima, Christo je napomenuo kako će hodači njegovom instalacijom pravi dojam dobiti tek bosi, što su mnogi i iskušali, ali osjećaj slobode koji dobijete kad stupite na jarku platnenu podlogu omeđenu morem i nebom toliko je omađijao sve da su samo hodali i hodali, želeći najprije doći do najvećeg otoka na jezeru (Monte Isola), a onda i do otočića San Paolo, koji je Christo potpuno optočio žuto-narančastim pojasom plutajućih formi.

Piknik na luftiću

Tri milje dogački ponton – 2 km na čvrstom tlu otoka i 2,5 km na vodi – mamio je na osvajanje i masa ljudi »kotrljala« se bez prestanka desnom stranom mosta, dok se lijevom druga struja kretala u suprotnom smijeru. Činilo se da rijeci hodača nema kraja… Ali na »V« spoju dvaju pontona koji vode prema otočiću San Paolo (toga dana zatvoren za javnost), ljudi kao da više nisu željeli natrag. Posjedali su i polijegali na plutajući most ljuljuškajući se u ritmu valića koji su ga oplakivali. Kao na pikniku razbaškarili su se ljudi raznih godišta, nacionalnosti, vjera i boje kože, plutajući na velikom žuto-narančastom luftiću.

U tom dijelu instalacije – kao da je vrijeme stalo. Žagor se stišao i sve je nekako postalo podređeno prirodi. Ljepoti koja je na toj lokaciji – neprikosnovena! I dok smo se u kasno poslijepodne polako vraćali prema Iseu, usporavajući korake kako bismo što dulje »hodali po vodi«, odjednom su ljudi počeli pljeskati, mahati i skandirati »Christo! Christo!«. Kraj nas je u tom trenutku prolazio brod, na palubi je bio osobno Christo koji nam je odmahnuo dugom koščatom rukom – između rečenica intervjua televizijskoj ekipi BBC-a.

Njegova nazočnost, makar u prolazu i na nekoliko sekundi, ganula me do suza i ispunila ushićenjem. Ništa se s tim nije moglo usporediti, iako su lokalni portali tipovali na vijest kako se na pontonu pojavio Jude Law s novom zaručnicom Philippom Coan. Njemu nitko nije pljeskao. Štoviše, gotovo nezamijećen legao je na rub pontona gledajući u vodu.

Christo Vladimirov Javacheff svojim jedinstvenim djelom, a onda i pojavljivanjem među posjetiteljima instalacije – zasjenio sve! San o »hodu po vodi«, koji je zajedno sa suprugom Jeanne-Claude sanjao desetljećima, omogućio je i svakom od nas koji smo prehodali njegov jarko narančasti ponton da bar na nekoliko sati zaboravimo svakodnevicu, budemo bezbrižni i sretni. Nezaboravno!