Nastojimo ženama koje dolaze iz različitih dijelova svijeta, različite dobi i stručne spreme, pružiti neophodne instrumente za aktivnu participaciju u privatnoj i javnoj sferi života
Melita Richter diplomirala je početkom sedamdesetih sociologiju i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirala na temi »Grad kao društveni prostor«. Ova urbana sociologinja od 1979. živi u Trstu gdje nastavlja s istraživačkim radom na području interkulture, migracijskih tokova te transgraničnih odnosa i procesa europske integracije.
Posebnu pažnju njezinih studija zauzimaju teme vezane za fragmentaciju višenacionalnih država, posebice SFRJ, te reintegraciju zemalja Zapadnog Balkana u tokove europske integracije, no značajan korpus njenih radova pripada i rodnim temama poput položaja i uloge žene u migracijskim tokovima i putevima integracije u zemljama prihvata, posebice u Italiji. Osim znanstvenoga posvećena je i poetskom diskursu, piše pjesme i bavi se ženskim pismom u emigraciji. Richter je predavačica na poslijediplomskom studiju Donne Politica e Istituzioni na Sveučilištu u Trstu i u Foggi.
Osnaženje žena
Jedna ste od osnivačica Međunarodne ženske kuće u Trstu koja promovira trasgraničnu suradnju žena. Kako pomažete ženama, koji su ciljevi Kuće?
– Međunarodna ženska kuća u Trstu (Casa internazionale delle donne – CID) je rezultat duge suradnje različitih ženskih i feminističkih nevladinih asocijacija. Ciljevi su sažeto rečeno: rad na osnaženju ženskog identiteta i autonomije, senzibilizacija javnosti oko tema rodne ravnopravnosti i jednakih mogućnosti među spolovima, nasilja nad ženama te njihova prevencija, tečajevi u okviru permanentnog obrazovanja, promocija kulturnih događanja, izložbe, predstavljanje knjiga autorica nacionalne i internacionalne literarne scene. Lani smo osnovale vlastitu izdavačku kuću »Vita Activa« koja je upravo dala u tisak četvrtu knjigu. Kuća, čiji je rad zapažen u javnosti, otvoren je prostor susretanja i druženja, prihvaćanja strankinja te zajedničkog rada na promociji njihove vidljivosti.
Radile smo na EU projektima u suradnji s Centrom za ženske studije iz Zagreba, Ženama u crnom iz Beograda, srpskim Kulturnim Centrom Danilo Kiš iz Ljubljane, sarajevskim Centrom za suvremenu umjetnost. Upravo smo u završnoj fazi projekta Grundtvig u kojem surađujemo s istraživačicama iz Centra za ženske studije i s Mediteranskim Institutom za rodne studije iz ciparske Nikozije, razmatramo ulogu permanentnog obrazovanja, rodne jednakosti i nezaposlenosti na životne šanse mladih žena. U današnjim uvjetima ekonomske recesije koji poprimaju planetarne dimenzije, slične teme združuju žene preko nacionalnih granica i doprinose razmjeni dobre prakse u različitim društvenim kontekstima.
Kakva je današnja situaciju u Vašem gradu i šire s (i)migrantima/icama u svjetlu posljednjih velikih tragedija na jugu Italije?
– Trst je oduvijek bio kozmopolitski grad. Današnja situacija ne razlikuje se suviše od one prije nekoliko godina jer je blizina granice oduvijek privlačila populaciju iz balkanskog područja pa se tako ne treba čuditi da je najbrojnija imigrantska skupina upravo ova »naša, balkanska«. Najviše je Srba, a tek nakon Rumunja i Kineza slijede Bosna i Hercegovina, Kosovo, Hrvatska… Aktualni izvanredni pritoci imigranata izbjeglica koji u neprekidnim naletima pristižu na južne obale Italije, nisu do sada bitno promijenili demografsku sliku grada. Vidljivi »drugi«, afrička i azijska populacija sačinjava manjinsku grupu. Imigracija koja danas utječe na dinamiku demografske slike talijanskog društva obilježena je dvama procesima: radi se, naime, o unutrašnjoj diversifikaciji (sve veći priliv populacije različitog etničkog porijekla) i feminizaciji (sve vidljivija prisutnost žena).
Sudjelujete u radu grupe »La compagnia delle poete« koja okuplja strankinje pjesnikinje koje žive u Italiji. Jesu li one redom pjesnikinje ili zapravo žene svjesne da dolaskom u Italiju osim tržišta rada trebaju osvajati i društvene sfere?
– Radi se o dva potpuno različita segmenta useljeničke populacije. Prvi sačinjavaju intelektualke koje su u svojim zemljama porijekla već pisale i objavljivale, a u Italiji su ukrstile svoj pjesnički izraz s posve novim iskustvom interakcijske poezije i zajedničkim nastupanjem. Glas, gesta, muzika, teatar sjena. Radi se o jedinstvenoj pjesničkoj polifonoj partituri i nomadskom načinu nastupanja. Ima nas dvadeset iz različitih zemalja. Naša jezična raznolikost odzvanja negdje u pozadini stihova koje pišemo na talijanskom. To je jedan inovativni odnos prema poeziji, još neistražen i pun izazova.
Drugi segment su imigrantice koje pristižu same ili na temelju zakona o sjedinjenju obitelji i ne poznaju jezik ni sistem. »Casa internazionale« nastoji raditi na osnaženju tih žena i njihovoj autonomiji, na pružanju potrebnog jezičnog znanja ali i zakonskih normi, upoznaje ih s liječničkom pomoći za vrijeme bolesti ili poroda, s osnovama informatike, s mapom grada i njegovom poviješću, s javnim i kulturnim institucijama, muzejima, bibliotekama, ženskom kućom za zaštitu od nasilja i slično. Nastojimo tim ženama koje dolaze iz različitih dijelova svijeta, različite dobi i stručne spreme, pružiti neophodne instrumente za aktivnu participaciju u privatnoj i javnoj sferi života. Mnoge od njih imaju stručnu kvalifikaciju, ali su profesionalno deklasirane, odnosno ne priznaje im se stručna sprema. Neke pate od nevidljivosti rada koji se uglavnom vodi u kućanstvima bez adekvatne zaštite jer rade na crno. Samoća i nostalgija, kada se radi o odvojenim obiteljima, predstavlja posebnu sferu problema koju samo djelomice rješavaju razne monokulturalne udruge imigranata. Tim je ženama daleko teže izaći iz društvene nevidljivosti.
Podređenost i nadređenost
Kako Vam se dogodila poezija i to na talijanskom?
– Poezija je nepouzdana pratilja. Dolazi kad joj se prohtije, odlazi bezrazložno. Ne treba je vrebati. Autentična je samo ako je slobodna, nepozvana. Meni se dogodila nakon mučnog perioda šutnje, kada su svi racionalni parametri razumijevanja društvenih zbivanja ponestali. Kao reakcija na ukošeni pogled Europe na nas, divlje i krvoločne Balkance koji se stoljećima kolju, koji su vječna drugost civilizirane, svilene Europe. Nije čudo da jedna od mojih prvih pjesama nosi naslov »Alcune ragioni minime per cui mi sento Europea« (Nekoliko minimalnih razloga zbog kojih se osjećam Europljankom). A tu se onda pojavljuju Stefan Zweig, Imre Nagy, Dolores Ibaruri, Grieg i Pergolesi, antifšizam i štaub šećer… Trebalo je to reći rastresenoj Europi na jednom od njezinih »dominantnih« jezika. Tako je to počelo sa mnom i s poezijom na talijanskom.
Spomuli ste trend polarizacije ženske imigrantske radne snage. S jedne strane Europljanke se kreću prema rukovodećim poslovima, a s druge su imigrantice, zatočene na dnu ekonomske ljestvice. Kako smanjiti taj jaz?
– Problem traži svoju kontekstualizaciju, a ona se sastoji u sve većem starenju talijanske populacije, u kolapsu socijalnog sistema koji nije u stanju pratiti demografske promjene i podmirivati potrebe starih i bolesnih pa to prepušta obitelji. Emancipirana talijanska žena zauzeta je poslovima izvan kuće i stalo joj je do profesionalnog napretka pa je primorana brigu o kući i o starim roditeljima prepustiti »drugoj«, strankinji, imigrantkinji – »badante« (njegovateljica starijih). U prepuštanju brige o starim i nemoćnim članovima obitelji strankinjama teoretičarke ukazuju na reprodukciju nesimetričnih odnosa moći među ženama, između pripadnica tzv. zapadnog bogatog svijeta i žena porijeklom iz zemalja juga i istoka. Globalno »sestrinstvo« koje je u prošlosti nadahnjivalo teoretičarke feminizma zamjenjuje se odnosima podređenosti i nadređenosti unutar ženskog svijeta, stvara se lik nove subalterne, žene koja migrira, ostavlja obitelj, djecu i stare roditelje u vlastitoj zemlji da bi prihvatila rad u stranoj zemlji i zamijenila u kućnim poslovima i brizi o starijima autohtonu ženu. To se dugo neće mijenjati. Jedan vid izlaza je u priznavanju njegovateljskog rada kao društveno dragocjenog i davanje mogućnosti ženama koje ga obavljaju za stručnom nadogradnjom kako bi imale osjećaj da napreduju, da – iako je njihova diploma iz nekog posve drugog faha – one ipak obavljaju priznat i cijenjen rad i u njega unose ne samo empatiju i požrtvovnost već i stručnost.
Fenomen »badante« u velikoj su mjeri stvorile i žene iz Hrvatske – »badante slave«. Kakva su iskustva tih žena i bavi li se njima već i sociologija?
– O njima se ispisuju statistike i vode istraživanja, no samo je jedna od njih sama napisala knjigu o vlastitom iskustvu. Radi se o Katarini Abramović, Riječanki koja odlazi u Italiju 1992. nakon gubitka zaposlenja u Tvornici papira. Katarina je tipičan primjer visokoobrazovane žene. Ona je inženjerka kemije i magistrica tehničkih znanosti, posjeduje znanje koje nikada neće moći valorizirati u Italiji.
Njezino svjedočenje u knjizi »La mia Italia«, (Adamić, 2010.) je značajno ne samo zato što daje presjek talijanske obitelji i uvjeta rada u oblasti skrbi za stare i nejake, već i zato što ocrtava psihološke aspekt podvojenog obiteljskog života tzv. transgranične obitelji. Dragocjeno je i njezino kritičko razmišljanje o Hrvatskoj, zemlji koja istiskuje žene iz proizvodnje prisiljavajući ih na traganje za poslom izvan granica, što društvo istodobno stigmatizira, ali svejedno gradi ekonomski balans na deviznom priljevu nadnica koje one redovito šalju svojima u Hrvatsku.
Razlog njihova odlaska na rad preko granice najrječitije nam dočarava autoričina rečenica: »Jednogodišnja otpremnina koju sam uspjela isposlovati po završetku rada u jednoj talijanskoj obitelji, bila je jednaka mojoj otpremnini za tridesetgodišnji staž na radnom mjestu visoke stručne spreme«.
Strah od sugrađana
U svojim radovima posebno ističete da državljanstvo nije statičan koncept, već dinamičan proces koji podrazumijeva integraciju u društvo. Koliko Italija čini da se imigranti integriraju u društvo?
– Sve je veći broj pojedinaca, posebno u populaciji migranata, koji posjeduju više putovnica, koji su višejezični, pripadaju višeslojnim kulturnim obrascima i nacija im je tijesna. Oni prelaženjem državnih okvira i životom u više različitih kulturnih miljea poprimaju nove identitete, ne brišu stare, obogaćuju ih. Ti pluralni identiteti, kako bi Zygmud Bauman ustvrdio, dio su globalne »tekuće modernosti«.
Italija čini mnogo, ponajviše u sferi kulture i školstva. Tu je najvidljivije prisustvo migranta i njihove djece, pa i druge i treće generacije mladih čiji su roditelji došli kao imigranti. Tu su i vidljivi rezultati integracije. Mnogo manje u sferi politike, prava i socijalne jednakosti.
Na primjeru Francuske, čini se da je velika većina useljenog stanovništva iz Magreba zapravo getoizirana, ne pripadaju ni Francuskoj ni zemlji svojih otaca. Zašto je to tako? Je li napad na redakciju Charlie Hebdo bio poziv na osvještenje francuskih političara, promjenu politike prema imigrantima?
– Francuska u tom smislu daje već jedno desetljeće signale što se može dogoditi svim tzv. zapadnim demokracijama čiji su se modeli društvene integracije imigranata pokazali ograničenim. Prisjetimo se 2005. godine kada su gorjela predgrađa Pariza i drugih većih gradova Francuske. Radilo se o masovnoj pobuni mladih, uglavnom sinova doseljenika, već treće generacije rođene u Francuskoj koja se još uvijek smatra imigrantima. Model asimilacije bez pravog »ulaska u grad«, onog koji omogućuje pristup realnim pravima državljanina zagarantiranim Ustavom i Deklaracijom za prava čovjeka koji podrazumijevaju pravo na školovanje, zaposlenje, participaciju u potrošačkoj kulturi, izlaz iz prostorne segregacije ružnih predgrađa slabo povezanih s centrom, pravo na ljepotu, na političku vidljivost kulturnih osobitosti – takav model asimilacije je »puknuo«. Pravo da se postane Francuz s istodobnom nemogućnošću sudjelovanja u dobrobitima nacije, pokazalo se izlišnim. Na tom je primjeru Europa trebala učiti. Stoga je opravdan današnji strah od vlastitih sugrađana, sinova treće ili četvrte generacije useljenika koji su prigrlili religiozni fundamentalizam jer im on daje osjećaj pripadnosti koji im demokracija nije bila u stanju dati. Ne znam koliko je to dovelo do osvješćenja političara, no vidljivo je da su koncepti rizika i sigurnosti te njihova interpretacija u smislu restriktivnih normi, postali osnove suvremenog društva, neželjene pratilje naših života.
Koji je put korekcije tog pogrešnog i pogubnog modela?
– Današnja zabrinutost političara zbog kvota ulaska neregularnih imigranata i onih koji potražuju egzil na tlu EU, te dogovori oko definiranja hoće li granice EU braniti Frontex, Triton, Posejdon, ili netko drugi, govore o dubokoj političkoj krizi zapadne Europe. A ta se kriza, prema dijagnozama nekih suvremenih politologa poput Thomas Mayera, očituje u pravom rascjepu između svijeta politike i svijeta života. Daleko od toga da bih mogla prognozirati put pomirbe ovih dviju sfera, no jasno je da smo, zajedno s političarima, izgubili onu Kantovu maksimu o savršenom jedinstvu ljudskog roda, o našoj ljudskoj međuovisnosti.
