Devastacija nacionalnih spomenika najveće vrijednosti, onih koji su prepoznati i kao svjetska baština, u Hrvatskoj nije rezultat samo bespravnih intervencija nestručnjaka već jednako tako i pogrešaka koje se događaju pri institucionalnom djelovanju nadležne Uprave Ministarstva kulture. Dok Ministarstvo tolerira slučajeve poput spomenika Kristu koji je zaklonio pogled na glasoviti Radovanov portal, glavni ulaz trogirske katedrale, ne treba se čuditi nelegalnim zahvatima na baštini, jer oni zapravo imaju dozvolu. 

   Onoga trena kada je pristalo na betonskog Isusa u Trogiru, umjesto da ga ukloni, Ministarstvo kulture dalo je dozvolu i za plastičnu Bogorodicu koju bi mogli objesiti ispred apsidalnih mozaika u Eufrazijevoj bazilici! 

   Takvi zaključci i razmišljanja mogli su se čuti na već tradicionalnom skupu »Dijalozi s baštinom«, ovog tjedna održanom na riječkom Filozofskom fakultetu u Rijeci, pod pokroviteljstvom Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti, te nacionalnog odbora ICOMOS-a. Tema ovogodišnjeg skupa bila je »Slika spomenika i princip promjene«, a moguće ukazanje plastične Bogorodice u Eufrazijani najavio je dr. Ivan Matejčić, poentirajući raspravu o problemu obnove šibenske katedrale, koji je prikazan kao jedan od najradikalnijih primjera kojima su izlagači ukazali na probleme konzervatorske prakse u Hrvatskoj. 

  Alarmantno stanje

O obnovi i zaštiti katedrale sv. Jakova u Šibeniku, koja je 2000. godine upisana na svjetsku listu UNESCO-ove baštine govorio je njezin najbolji poznavatelj dr. Predrag Marković koji je dao iscrpan povijesni pregled intervencija na katedrali, za koju smo skloni misliti da je spomenik kakav je izvorno nastao prije 500 godina, iako su se u povijesnim obnovama događale njezine promjene. Prvi popravci krenuli su već sedam godina nakon posvećenja, kad je zbog udara groma oštećena kupola. Nastavili su se kroz čitavo 17. i 18. stoljeće, uglavnom zbog prodora vode, što je problem i danas, da bi sredinom 19. stoljeća uslijedio zahtjevan restauratorski zahvat, najsloženiji u tadašnjoj Monarhiji, tijekom kojeg je taj jedinstven spomenik, glasovit upravo po montažnom načinu gradnje, praktički bio rasklopljen, a kupola demontirana i ponovno složena. 

  Odlukom samo jednog čovjeka iz šibenskog Konzervatorskog odjela, originalni kipići apostola na portalu Posljednjeg suda zamijenjeni su lošim kopijama, a o razini izvedbe slikovito govori i detalj da je godina uklesana na svitku koji drži jedan od kipova na kopiji prepravljena za »neznatnih« petstotinjak godina. 

   – Umjesto vrhunaca teorije i prakse konzervatorske struke, kako bi dolikovalo spomeniku svjetskog ranga, dobili smo rezultat koji je šokantan i tragikomičan. Takav fijasko šamar je cijeloj konzervatorskoj struci! – kazao je Marković usporedivši ovaj zahvat s intervencijom 80-godišnje Cecilie Geminez iz Španjolske, koja je iznervirana lošim stanjem freske u crkvi Svete milosti nedaleko od Zaragoze odlučila uzeti stvar u svoje ruke i sama »restaurirati« fresku »Ecce Homo« španjolskog slikara Eliasa Garcije Martineza. Zapanjujući rezultat osigurao joj je popularnost i crkvu su počele posjećivati horde turista, a to je dojmilo i lokalnog župnika pa je odustao da se slika unakaženog Krista vrati u izvorno stanje. 

  Struka bez učinka

Protiv zamjene originalnih kipova na katedrali. sv. Jakova oglasili su se gotovo svi šibenski konzervatori, a reagiralo je i Hrvatsko vijeće za kulturna dobra, ali kao i u slučaju trogirskog Isusa, za sada bez ikakvog učinka. Aktualni predsjednik Vijeća dr. Dražen Juračić otkrio je da je u katedrali bespravno sagrađen i podrum, odnosno kripta, što je čak krivično djelo, a ne samo prekršaj dobre konzervatorske prakse. Od Marija Brauna, ravnatelja Hrvatskog konzervatorskog zavoda, čiji stučnjaci u katedrali već godinu i pol dana rade na čišćenju kamena, moglo se čuti da Ministarstvo do sada nije reagiralo ni na inicijativu HRZ-a da se svi poslovi vezani uz obnovu katedrale stave pod kapu te institucije, kako bi se umjesto parcijalnog osigurao integralan pristup spomeniku. Kao jedna od intervencija iz novije povijesti spomenuto je i pjeskarenje katedrale, u izvedbi brodograđevnih radnika i aranžmanu biskupa, što je na pjeskarenim djelovima rezultiralo oštećenjem površine kamena. 

   Prema mišljenju Predraga Markovića svi spomenici na listi UNESCO-a trebali bi biti pod izravnom skrbi Vlade, jer je neprihvatiljovo da o njima odlučuju pojedinci iz lokalnih zavoda. Pri Ministarstvu kulture nužno je svoriti poseban savjet za takve spomenike koji će angažirati najbolje stručnjake, kojih je sasvim dovoljno u domaćim redovima, samo ih treba iskoristiti. 

   Kao jedan od velikih problema istaknut je i nedostatak kontinuiteta u pristupu obnovi spomenika, jer svaki novi konzilij kreće ispočetka, zaboravljajući na aktivnosti prethodnika. Hrvatsko vijeće za kulturna dobra, kao najviše savjetodavno tijelo u području skrbi o baštini, ocijenjeno je tek pukom dekoracijom Ministarstva kulture, a naročitog efekta nemaju ni pokušaj oživljavanja aktivnosti Društva konzervatora, kao ni znanstveni skupovi na kojima se raspravlja o problemima, ali se u praksi stvari ne mijenjaju. Konzervatori se, kako je više puta istaknuto u raspravi, stoga moraju čvršće udružiti i odlučnije djelovati, a novac koji se troši u problematične obnove spomenika bolje bi bilo usmjeriti u edukaciju i stručna okupljanja čiji bi smisao trebao biti spriječiti štetu, a ne o njoj raspravljati kada već nastupi. 

  Devastacija kompleksa u Karlovcu

Pojedinci smatraju da bi nelegalne intervencije na kulturnoj baštini trebalo prijavljivati Državnom odvjetništvu, a današnji stupanj svijesti o kulturnoj baštini uspoređuju sa situacijom od prije nekoliko desetljeća kada je mučenje životinja bilo društveno prihvatljivo ponašanje. U međuvremenu je to postalo nepoželjno, što znači da društvenu svijest treba sustavno jačati i kad je riječ o sprečavanju uništavanja spomenika. 

   Među neslavnim primjerima, kojima su kumovali i pojedinci iz politike i struke, iznesen je i tragičan primjer tvorničkog kompleksa za proizvodnju potkivačkih čavala što ga je u Karlovcu 1924. izgradila norveška tvrtka Mustad, i danas jedan od vodećih svjetskih proizvođača čavala i ribolovnih udica. 

   Tvornički kompleks uključuje više zgrada i vrlo je uspjeli urbanistički sklop s interesantnim arhitektonskim kreacijama, a 80 godina neprekinute proizvodnje čavala za potkivanje deva, konja i magaraca na originalnim stojevima kustosi Tehničkog muzeja u Zagrebu valorizirali su kao kulturološki fenomen svjetskih razmjera. Strojni park je izvoran proizvod norveške tvrtke, a kao raritet se ističe podatak da je postupak održavanja alatnih strojeva u procesu žarenja, brušenja, šiljena i odmašćivanja svo vrijeme proizvodnje bio strogo čuvana poslovna tajna. 

   Međutim, prodajom tvornice 2001. godine nastupaju nevolje unatoč tome što je kompleks najprije preventivno, a potom i trajno zaštićen kao kulturno dobro. Tvornica je proizvodila čavle za pet kontinenata, a novi ju je vlasnik otkupio s pismom namjere da će održati i unaprijediti proizvodnju. Umjesto toga proizvodnja je 2004. godine ugašena, a najdramatičnija zbivanja uslijedila su u razdoblju od 2006. do 2009. kad vlasnik uklanja dio sklopa zbog izgradnje nove stambeno poslovne zgrade s obećanjem da će novac od prodaje stanova uložiti u obnovu preostalog dijela, što naravno nije učinio. 

   Zona zaštite kompleksa tada je značajno smanjena, čemu vlasnik teži i dalje, pa 2012. godine postavlja zahtjev da se i glavna tvornička zgrada prenamjeni u stambenu, a cijela parcela pretvori u parkiralište. Karlovački konzervatori tome se opiru i pokušavaju spasiti makar preostali dio kompleksa iz kojeg je u međuvremenu u nepoznato odnesena i glavnina originalnih strojeva, iako je cijeli proces proizvodnje bio pod zaštitom. Prema nekim informacijama, strojevi su poslani u Norvešku na restauraciju, prema drugima prodani su nekom od tamošnjih muzeja, a većina je uvjerena da su zapravo završili u starom željezu. 

   Vlasniku se zbog toga nije dogodilo ništa, a riječ je lokalnom poduzetniku i očito moćniku koji je probleme rješavao »na višim instancama«. 

   Cijela priča po mišljenju konzervatora posljedica je nedostatka nacionalne strategije u pristupu industrijskoj baštini. S obzirom na žalosnu sudbinu karlovačke tvornice, postavlja se i pitanje ima li nakon svega što se dogodilo upće smisla štititi tek »ljušturu« pogona, no konzervatori smatraju da je tvorničku zgradu svakako potrebno spasiti, pa makar samo i s virtualnim prikazom procesa proizvodnje, uz prezentaciju povijesti karlovačke industrije.

  Sindrom Baške

Pitanje smisla očuvanja otvara i primjer Baške na otoku Krku, o kojem su govorili dr. Marijan Bradanović i mr. Željko Bistrović. Povijesna cjelina Baške, poznata i kao kulturno dobro »Z-2669«, zaštićena je 1970. godine ali je do danas toliko stradala da se zaštićene vrijednosti i ne prepoznaju. Dogradnjom terasa i različitih elemenata tako čudne tipologije da ih je i terminološki nemoguće opisati, tradicijska arhitektura je uništena, a s njom i ambijentalna vrijednost mjesta u čijoj je povijesnoj jezgri sačuvano samo desetak pitoresknih detalja i tek dva karakteristična bašćanska dimnjaka. Na žalost, taj slučaj nije usamljen, a na pitanje tko ga je skrivio i kako ga riješiti, odgovor s primjesom ironije ponudio je Bistrović. 

   Krivac bi mogao biti onaj tko je u Bašku prvi doveo rijeke turista, mogli bi biti i sami Bašćani, ali i nemoćni konzervatori te inspekcijske službe Ministarstva kulture koje su od 2006. dva puta bile u Baški, iako su u istom razdoblju zaprimile tridesetak prijava zbog nelegalnih intervencija. Osim brisanja registracije zaštićene cjeline, rješenje bi moglo biti da se napravi program konzervatorske sanacije mjesta, a kao treća preostaje već prokušana i najrealnija opcija – pretvarati se da se ništa nije dogodilo! 

   Izlaganje Krasanke Majer Jurišić ukazalo je na primjeru palasa Velikog Tabora, dvorca Miljana i još nekih spomenika, problem obnove oslikanih i obojenih pročelja, za što se se zanimanje konzervatora pobudilo tek 1980-tih godina, a praksa pokazuje da se pri ovim zahvatima umjesto restauriranja izvornika nerijetko kreiraju posve nova pročelja. 

   Kao suprotnost »prerestauriranju« i stvaranju povijesnih falsifikata, dr. Ivan Matejčić prikazao je vrlo sofisticirani primjer restauracije bivše crkve Sv. Stjepana u Peroju koja je u drugoj polovici 19. stoljeća desakralizirana i prodana lokalnim poljodjelcima da je koriste kao sjenik i štalu, a na isti je način i obnovljena: i kao crkva i kao štala, s ostavljanjem prostora budućim naraštajima konzervatora da nastave započeti posao kad budu imali više pouzdanih znanstvenih saznanja o izvornom izgledu crkve i vremenu njezina nastanka. 

  Sveta pravila restauriranja

Takav pristup obnovi, kako je naglasio Matejčić, kod nekih je izazvao dvojbe, a zapravo iskazuje poniznost prema spomeniku i ujedno polemizira s praksom koja ne poštuje sveta pravila restauriranja: poštivanje originala, usklađenost novih materijala s izvornim strukturama, uz zahtjev da se novo bez posljedica može ukloniti, kao i princip minimalne intervencije koji se u praksi od svega najmanje poštuje. 

  Crkva u Peroju s platformom podignutom u visini sjenika, s koje se ručnim lampama mogu osvijetliti i izbliza pogledati ostaci izvanredno rijetkih ranoromaničkih fresaka, jedna je od brojnih crkvi koje su kroz povijest preuređene za druge namjene, pa i štale, ali su u moderno vrijeme uglavnom vraćene u izvornu funkciju, dok je perojska crkva možda i jedan od posljednih primjera u svijetu koji svjedoči o takvim prenamjenama. To je dodatni razlog da se očuvaju svi njezini povijesni slojevi – smatra Matejčić, koji je ovaj slučaj usporedio s principom očuvanja biološke raznolikosti, zbog koje se štite i čuvaju posljednji primjerci neke vrste ma kako nam se činili neatraktivni! 

Participacija javnosti

Kroz primjer projekta obnove sklopa stambenih zgrada Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu, Braun je ukazao na osobitosti zaštite i obnove graditeljskog nasljeđa Moderne, upozorivši na nepostojanje sustavnog istraživanja i zaštite građevina iz ovog razdoblja, kao i skromna domaća, ali i međunarodna iskustva na području njezine obnove. U odnosu na kulturna dobra iz ranijih razdoblja, kod ovih je karakteristična i značajna zastupljenost privatnog vlasništva. No, povoljna je okolnost da je izvorna projektna dokumentacija bolje očuvana i lakše dostupna, a ponekad postoji i mogućnost konzultacije s autorima projekata ili njihovim suradnicima. Tako je i u slučaju projekta obnove Vitićevog stambenog sklopa konzultirana njegova udovica, što je olakšalo odluku da se problematične drvene rebrenice zbog kojih čuveni Vitićev neboder nikad nije dobio uporabnu dozvolu, a neki su stanari bili osuđeni i na život u mraku, zamijene aluminijskima. Naime, njegova je supruga potvrdila da je autor upravo takvo rješenje izvorno i planirao, ali ga je tadašnji investitor smatrao preskupim. 

   Na primjeru projekta revitalizacije i rekonstrukcije malog rimskog kazališta u Puli, Đeni Gobić Bravar ukazala je na nedoumice koje proizlaze iz nedefiniranog konzervatorskog stava treba li ovaj spomenik sačuvati kao arheološku ruinu ili pretvoriti u živu pozornicu. Pritom je pokazala više različitih primjera sličnih evropskih kazališta, među kojima se kao posebno zanimljiv ističe primjer iz Valencije, gdje su nadležne službe za zaštitu spomenika raspisale poziv građanima da glasaju za ili protiv projekta koji slijedi konzervatorska pravila, ali izgleda očajno. Međutim, javnost ga je odabrala, a kad ga je nova uprava kazališta odlučila srušiti, građani su još jednom stali u obranu projekta, potpisivanjem peticije. Ovaj primjer između ostalog otvara i pitanje participacije javnosti u donošenju odluka o kulturnoj baštini, a neke je asocirao na slučaj bespravne nadogradnje Kule Cipicco u Kaštel Novome, očiti primjer devastacije, za koji su građani palili svijeće nakon odluke da se neprimjerene intervencije uklone i kula vrati u izvorno stanje.