Nakon knjige »Zagrljaj milijuna« posvećene 250. godišnjici rođenja Ludwiga van Beethovena, njemačkoj i austrijskoj kulturi, kao i velikanima duha s hrvatskih prostora, Penovićev najnoviji, opet specifično (na)pisan uradak naslovljen »Peta strana svijeta« (318 stranica teksta), tiskan je nedavno u Osijeku (travanj, 2021., u povodu rođendana velikana autorske pjesme Jacquesa Brela što je osvjedočenom zagovorniku i poznavatelju glazbe, posebice šansone, uz već samu neprijepornu kvalitetu brojnih, tematski raznorodnih priloga olakšalo da u lipnju ove godine organzira više nego uspješnu promociju vlastitog djela (u cjelini) pred književnim i uopće kulturološkim autoritetima iz cijele Europe, okupljenim u uglednom Press clubu Brussels Europe u središtu belgijske metropole.

»Peta strana svijeta«, štoviše, dodatno je omogućila Penoviću i šire predstavljanje hrvatskih, napose osječkih velikana, kao i svekolike hrvatske, nacionalne kulturne baštine, kako u njenoj neposrednoj autentičnosti i izvornosti, tako i onu posredovanu njemačkim, austrijskim, mađarskim, srpskim, židovskim, češko/slovačkim, ali i ostalim duhovnim utjecajima, čime je dokaz(iv)ala svoju otvorenost prema svijetu, a još više veliku sposobnost prilagođavanja suvremenim idejno-teorijskim trendovima, transformaciji sadržaja i stvaranju novih vrijednosti koje nisu bile puke replike već viđenog; naprotiv originalni novum kojim se hrvatska misao prezentirala i potvrdila kao samosvojna i kreativna stvaralačka snaga.

Poseban je naglasak u »Zagrljajima…« stavljen na zavičajni slavonski, odnosno osječki (essekerski) kontekst. Objedinjeno je pedesetak literarnih priloga u formi pripovijetki, kraćih proznih sastava, eseja, poezije, povijesnih i faktografskih činjenica, biografskih anegdota, s time što je apostrofirana neprijeporna genijalnost, koja se nalazi u umjetničkim djelima, filozofskim i znanstvenim radovima velikana kao što su Beethoven, Goethe, Mozart, Mahler, Schiller, Einstein, Nietzsche, Klimt, Freud, Zweig, kao i naši (i svjetski velikani) Tesla, Strossmayer, Roda Roda, Nemon, Romberg, Ružička, Prelog, Lustig…

Posjet Bruxellesu

O nastanku »Pete strane svijeta«, objavljene na rođendan velikana autorske pjesme Jacquesa Brela, Penović će se raspričati, razvidno još pod dojmom belgijskog skupa na kojem je od uglednih književnih znalaca, kritičara i ljubitelja umjetnosti primio brojne pohvale. Između ostalog, prigodom razgovora o svojoj knjizi (mi) je rekao: »Zapravo, knjiga je rezultat nastavka čudesne inspiracije koja je bujala i rasla s pisanjem »Zagrljaj milijuna ». Naime, što sam dublje ponirao u Beethovenov svijet suosjećajnosti, težnji prijateljstvu i ljubavi, te potragama za umjetničkim nadahnućem… ti su ideali prožimali i mene. Oživjela su i moja sjećanja na poznate karizmatične osobe i dobrodušne ljude koje sam upoznao kroz život. Tada bi zasvjetlucala neka posebna misao, riječ, rečenica… Suosjećajno sam ih hrabrio i usmjeravao u poticajna okruženja u ovoj knjizi s nadom da će upravo tu dostojanstveno doživjeti svoj duhovni proplamsaj. Osobno sam uspio dosegnuti snagu vjerovanja u prijateljstvo, u čovjeka, u ljubav. U ljepotu – života«.

Penović u tom djelu posebna, važna poglavlja posvećuje autorima kao što su: Bartók, Liszt, Petȍfi, Ady, Molnár, Kertész, Zilahy, pa Romberg, A. B. Šimić, Ivan Lacković Croata, Dragutin Tadijanović, Enes Kišević…, a manji ili veći prostor dobili su brojni manje ili više poznati i popularni Osječani (slikar Vladimir Džanko, anglist i književnik Rade Kovačević, doajen osječkog novinarstva Drago Kerže, pjesnik Saša Benček, dugogodišnji »djelatnik u kulturi« i bivši saborski zastupnik Nikola Mak… s kojima se Penović susretao i u njima prepoznavao spomenutu snagu vjerovanja u prijateljstvo… Knjiga je inače obogaćena i s izvornim autorskim tekstovima na 13 različitih jezika i na više autentičnih pisama. Posjet Bruxellesu, dakako, iskoristio je i za poziranje pored spomenika svom neponovljivom idolu Jacquesu Brelu, a posjetio je i »Fondaciju Jacques Brel« i priložio svoje ranije objavljeno autorsko djelo »Brel – »Uspravan život«, za koje je inspirativan predgovor napisao Arsen Dedić, velikan naše (i svjetske) poezije i autorske glazbe i sam veliki »fan« slavnog belgijsko-francuskog šansonjera.

Snaga poezije

Na prvoj stranici knjige namijenjenoj France Brel, osnivačici te fondacije, Penović je zapisao: »Draga France, godine prolaze, vrijeme prolazi, a Jacques je življi nego ikad«.
Upravo, zahvaljujući svom idolu, posebnu važnost u svakodnevnom životu Penović daje poeziji i često naglašava: »Imati talent za poeziju znači imati predispozicije za sve vrste umjetnosti: glazbu, književnost, slikarstvo, glumu… Umjetnost treba biti u službi ljepote, idealnog života i zbližavanja ljudi: onog koji stvara i onog koji prihvaća to djelo kao svoj osobni stav. Prakticiranje poezije kroz kreativne forme duhovnog izričaja je pouzdan način da se čovjek suprotstavi sivilu stvarnosti. U konačnici, čovjek, a niti vrijeme bez ideala i bez duhovnih uzleta, nema perspektivu, a niti budućnost«.

Za organizaciju i nastup u Press Clubu Brussels Europe najveće zasluge imaju Svetlana Spaić (ujedno je i moderirala program promocije Penovićeve knjige), Toni Žufić i Frank Schwalba-Hoth, uz napomenu kako je u zajedničkoj ideji prezentiranja poezije i glazbe sudjelovalo desetak umjetnika iz različitih zemalja svijeta, kao što su pjesnici: Joris Iven, Karel Sergen, Valeire Antoine, Blaise Captoe, te vokalni solisti i glazbenici: Pierre Michaud, Maria Kelsei i drugi. A, posebice je bio upečatljiv istup (preko aplikacije Zoom) pjesnika Munira Mezyeda, idejnog začetnika videokonferencija Olive Twig na kojima sudjeluju najeminentniji intelektualci iz različitih područja kulture i znanosti i raspravljaju o potrebi što je moguće veće afirmacije prijateljstva, suosjećajnosti za ugrožene, jednom riječju za mir i ljubav u svijetu.

Po završetku nastupa u Press Club Brussels Europe, Monika Raide iz Estonije poželjela je original zapis – misao Zvonka Penovića o utjecaju i snazi poezije. Ovu uzrečicu snimila je na svoj mobitel: »Poezija i umjetnost nam pomažu pri liječenju rana odrastanja i onih ožiljaka koji su nastali u lošim iskustvima s odraslima«.

Talijanka Silvia Polidori, zaposlena kao pravnica u Europskom parlamentu, poslala je Penoviću e-mail: »Cijenim vašu ‘viziju’ poezije i vaše pjesme. Vjerujem da umjetnost može pomoći u smjeru ukazivanja na pozitivne vrijednosti u životu«.

Čuvari ljepote

Kao vrstan znalac slikarstva Penović je prijateljevao i s brojnim slikarima kao što Ivan Lacković Croata, Mirko Horvat, Zdravko Ćosić, Božidar Kopić, Boris Salamaha, Vladimir Džanko, Ružica Čopčić, Karlo Kolundžić, Ivanka Muršić, Lidija Pavlić…, a o kojima je napisao niz kraćih osvrta i u svojoj najnovijoj knjizi. Inače i ranije, prije puta u Bruxelles, Penović je primio niz komplimenata i za prethodno tiskane knjige. Tako je prof. dr. Stanislav Marijanović (poznati »ratni« rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku) nazvao Penovićev rad »pjesništvom sa slikom i tonom, ali i ritmom koji oslobađa stih«, a Arsen Dedić je zapisao: »Zvonkova poezija dotiče se najuzvišenijih tema, ali i onih banalnih, života na ulici i u potleušici. O prvima često govori artikuliranim glasom poezije, a o drugima jezikom ulice. Služi se svim poetskim sredstvima, dozvoljenim i nedozvoljenim. Ovo je neki novi ekspresionizam, razbuđeni nadrealizam, grafit, usmeno pjesništvo ulice i tko zna što sve još ne. Njegova poezija je prije svega moralna. Za čist život!«

Sve zagovornike poezije Penović je nazvao čuvarima ljepote i kako ističe:

»… čuvarima ljepote posvećujem ove knjige tako da ih mogu svojim potpisom usmjeravati, poklanjati drugima, sličnima sebi i svima onima koje poštuju ili vole.«

Također je često naglašavao: »Estetika i humanistička poruka trebaju biti vodilja kreativnog čina, jer umjetnost u biti služi čovjeku. Duhovno jak čovjek će lakše prebroditi svakodnevne probleme. Umjetnost treba biti potreba, a ne privilegij«.

Penovićevi tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi su zapravo svojevrsne »nedovršne pjesme« (kako i glasi jedan naslov njegovih stihova u prozi), koje pozivaju na dijalog; otvorene su svima da ih prema vlastitom nahođenju, odnosno iskustvu dopisuju i(li) prispodobe svojim osjećajima i mislima. A, sve to kako bi Penović kao autor naglasio kredo vlastitog stvaralaštva: razlike su bogatstvo svijeta i čovjeka; najbolje i najljepše se iskazuju posredovanjem umjetnosti, ali po svojoj humanističkoj (o)poruci su jedinstvene.

Cijeli niz sjajnih Penovićevih pjesničkih priloga plijeni snagom i osmišljenošću izričaja, jer u prirodi je ljepote da se hrani ljepotom, ali u tom poetskom kolopletu vrijedi izdvojiti nekoliko posebice nadahnutih tekstova (»Zastor se spušta«, »Nisam ti sve rekao«…), koji najbolje oslikavaju »lik i djelo« Zvonka Penovića i kao čovjeka i kao pjesnika. Ali, u tekstu naslovljenom »Ars longa, vita brevis« na maestralan način je sažeo što za njega znače poezija, glazba, slikarstvo, zapravo umjetnost i stvaralaštvo uopće:

»Umjetnost treba biti u službi ljepote, idealnog života i zbližavanja ljudi: onog koji stvara i onog koji prihvaća to djelo kao svoj osobni stav…Treba nastojati pronaći način da se suprotstavimo sivilu stvarnosti. Pouzdan izlaz je umjetnost, kao i razne kreativne forme duhovnog izričaja. Valja podsjetiti da benigni virus kreacije bdije u svakom od nas. Tek okolnosti, najčešće usputne, pa i one isprovocirane, mogu povući prema naprijed, prema matici, prema nemiru koji sustavno vrši presiju na našu crtu (ne)pokretljivosti. Kad se stvore ili nametnu takvi uvjeti unutarnjeg htijenja, sama od sebe progovara emotivna dimenzija umjetnikova bića. U početku sjeta, zatim izmješani osjećaji, nagomilane frustracije, želje i dugo uspavana volja počinju svaka svoj ples. I kako to već biva, najotporniji ostaju. Traju kao vodilja, impuls, kao uvećani razlog ZA«.

Slike zajedničkog odrastanja

Posebnu draž ovom čitatelju koji vam piše o Penovićevoj knjizi čine tekstovi, preciznije rečeno »slike« našeg zajedničkog odrastanja (autora »Pete strane svijeta« poznajem i s njim se družim već gotovo sedamdeset godina), koje su oblikovale našu generaciju (na odlasku), a ujedno su »slatka ptica (naše) mladosti«, dakle vremena za koje nikada nitko ne može ne biti sentimentalno vezan. U prilogu posvećenom osječkom boemu i pjesniku Saši Benčeku, autoru danas već kultnih »Parkova«, svojevrsne poetske himne gradu Osijeku, Penović je na najbolji mogući način iskazao svoj puni »stvaralački kapacitet«.

Između ostalog on piše: »Saša Benček je volio čovjeka. Gutao je u sebi svoje tišine, ali suštinu samoće nikada nije uspio sažvakati. Sustizao je svoju tamu, sprječavao joj odjek i sve poduzimao da se ona preobrazi u plamičak i oglasi bar kao malena tiha svjetlost… Svoj život nije poznavao i bilo mu je svejedno kako će ga potrošiti samo da može biti što bliži – poeziji. Bio je njen sluga, ali i njen apostol. Borio se za dostojanstvo poezije. Živio je i odživio svaki svoj stih. U konačnici vrijeme bez ideala i bez duhovnih uzleta nema perspektivu, niti budućnost«.

A, prof. dr. Stanislav Marijanović, također jedna od legedi grada Osijeka, dobar znalac Benčekove poezije je zapisao: »Bio je onaj pjesnik među nama koji je u svemu bio samo svoj«. Slične riječi slobodno se mogu primijeniti i na Zvonka Penovića, a ova posljednja knjiga u nizu od do sada objavljenih desetak samo to potvrđuje.