PREMIJERA

Groteskni prikaz društva u rasulu: Gledali smo “Kad je stao svijet” Hrvatske drame Zajca

Kim Cuculić

Predstava »Kad je stao svijet« je korektna, naročito u glumačkom smislu, ali je ostala negdje na pola puta između satiričkog prikaza društva i moguće moćne, subverzivne kritike društveno-političke situacije koja bi snažnije odjeknula s pozornice



RIJEKA – Na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena predstava »Kad je stao svijet« Hrvatske drame, nastala u koprodukciji s INK-om – Gradskim kazalištem Pula. Riječ je o tekstu suvremene hrvatske autorice Dore Delbianco za koji je 2016. osvojila Nagradu »Marin Držić«, a redatelj je Vito, Taufer koji sada nakon deset godina ponovo režira u riječkom kazalištu i koji je svojim režijama obilježio jedno razdoblje »Zajca«. Premda se radi o tekstu napisanom prije nekoliko godina, teme o kojima Delbianco progovara na crnohumoran način na ovim su prostorima, pa i šire, nažalost uvijek aktualne, a Taufer i dramaturginja Dina Vukelić su ih dodatno aktualizirali aluzijama na današnju društveno-političku stvarnost.


U ovoj žanrovski raznolikoj predstavi, koja se kreće u rasponu od komedije, satire i farse do groteske, teatra apsurda i krimića, zaplet nastaje u trenutku kad je u prometnoj nesreći, prevrtanjem autobusa, poginuo portir Martin Gunek, no njegova smrt postaje sumnjiva i predmetom istrage širih, čak i globalnih razmjera. Dora Delbianco razvija svoj tekst oko ovog motiva »malog«, običnog čovjeka koji se bizarnim spletom okolnosti nađe u središtu svjetskih zbivanja i raznih teorija zavjere, čime autorica na tragikomičan način povezuje lokalno i globalno.


Smrt jednog anonimnog čovjeka postaje i središnja vijest u televizijskom dnevniku, u kojem se izvještava da su svoj dolazak na njegov pogreb najavili i svjetski državnici. Međutim, češko veleposlanstvo u Hrvatskoj sumnja u njegovu smrt i započinje istraga oko Martinova nestanka. Nakon toga zaredale su smrti u sumnjivim okolnostima i češkog veleposlanika i njegova brata blizanca, a u cijelu priču umiješana je i obitelj portira – njegovi sinovi i snaha.


Pozornica u pozornici




Ove dvije dramaturške linije priče na zanimljiv je način postavio scenograf Dalibor Laginja, koji je u prvi plan stavio prostor veleposlanstva/ministarstva, dok je u stražnjem planu – poput pozornice u pozornici – smjestio stan obitelji Gunek. Uz pomoć videa Ivana Marušića Klifa i oblikovanja svjetla Darija Družete, scenografija djeluje kao uokvirene slike ili filmsko platno na kojem se izmjenjuju kadrovi. Na manjoj pozornici, poput voajerskog pogleda kroz prozor u intimni život jedne obitelji, pratimo raspad disfunkcionalne familije koju čine braća Gunek i Martinova nevjesta Marina.


Kroz jednu obitelj, kao mikroplan društva, prelamaju se razni aspekti društvenih anomalija te rasap svih vrijednosti. U tom smislu znakovit je lik veterinara Tome Guneka, Marinina supruga, čije frustracije postupno izbijaju na površinu i koji se na kraju pretvara u groteskno utjelovljenje oportunizma, političkog pragmatizma, beskrupuloznog karijerizma i brutalne bešćutnosti. Sve ove karakteristike dojmljivo je svojom glumom sintetizirao Dean Krivačić, čiji lik prolazi transformaciju od bezazlenog i pomalo bezličnog veterinara koji liječi životinje i povremeno ih eutanazira, do silovatelja i hladnokrvnog ubojice koji u jezivom finalu predstave, domogavši se ministarske fotelje, umjesto životinja, poput kakvog grozomornog »anđela smrti«, eutanazira starije ljude.


Tomina frustracija raste sa spoznajom da su njegova supruga i njegov vlastiti brat Pavle, koji svi žive pod istim krovom, postali ljubavnici. Za razliku od Tome, Pavle, kojega tumači Mario Jovev, donekle je buntovan, ne pristaje na prijevaru i muljaže kako bi se uspeo na društvenoj ljestvici, te zbog svog otpora dospijeva u zatvor. Kao žrtva narušenih bračnih i obiteljskih odnosa pada Martina, koju na zagrebačkom govoru glumi Irena Tereza Prpić.


Od beskućnika do premijera


U paralelnoj priči zbivanja se odvijaju u češkom veleposlanstvu, gdje je braću blizance Bogumila i Bohuslava na mješavini češkog i hrvatskog jezika u komičnoj maniri odigrao Sven Šestak. Njihovu anksioznu tajnicu Olenku tumači Romina Tonković, čiji će lik u jednom trenutku alanfordovski izjaviti: »Taj nikad ništa sam nije napravio. Zato je i ušao u politiku.« Istraga oko navodnog nestanka portira povjerena je nemuštom Inspektoru, ovisnom o tabletama za smirenje, kojega duhovito, karikaturalno, igra Deni Sanković. Inspektor će za sebe autoironično ustanoviti: »Pa da ja išta valjam, zar bih uopće radio u našoj državnoj službi.«


Nakon nedavne naslovne uloge u »Gospođi ministarki«, u kazališnu ministarsku stolicu iznova je sjela odlična Olivera Baljak, čija ministrica kojoj je ambicija postati predsjednicom u svojoj težnji za vlasti ne preže ni pred čim. A ovdje dolazi do neočekivanog obrata u predstavi – portira Martina potrebno je pronaći, učiniti ga »živim«, pa politički manipulatori dolaze na ideju da beskućnik kojega pokupe s ceste glumi portira, odnosno oca obitelji Gunek. U ulozi Lažnog Guneka upečatljiv je Aleksandar Cvjetković, čiji lik pristaje na manipulaciju i doslovno se od čovjeka s ulice preko noći uspinje do pozicije hrvatskog premijera, što je gorki epilog ove crne komedije. U predstavi je kritički dotaknuta i uloga medija, pa se tako u nekoliko navrata emitiraju televizijske vijesti koje vodi TV-voditeljica Hrvojka Jovanović u karikiranoj interpretaciji Nike Ivančić. U ulogama ličilaca i policajaca su Guido Venturini i Dan Sertić.


Glazba i kostimi


U autorskoj ekipi je i skladatelj Mate Matišić, čija je glazba prisutna tek u naznakama, a realistične kostime osmislila je Manuela Paladin Šabanović. Ovakve koprodukcijske predstave uvijek su dobrodošle, jer dolazi do miješanja glumaca što donosi određenu svježinu. Predstava »Kad je stao svijet« je korektna, naročito u glumačkom smislu, ali je ostala negdje na pola puta između satiričkog prikaza društva i moguće moćne, subverzivne kritike društveno-političke situacije koja bi snažnije odjeknula s pozornice. Možda je problem u tome što je zbilja postala doista takva da premašuje bilo kakvu maštu koju može ponuditi jedan dramski komad.