Recentna produkcija erotskih filmova, od »Nimfomanke« Larsa von Treira pa nadalje, tretira seks u krajnje spektakularnoj maniri. No da bi erotizam na velikom platnu funkcionirao kao nešto više od pukog spektakla, on treba biti povezan s emocijama. Ako emocije nisu prisutne, onda to više nije erotizam nego pornografija.
Erotizam mora implicirati gestu, dakle, nešto humano. Kako s time stoji najnoviji film kontroverznog francuskog redatelja Gaspara Noea »Ljubav« (Love) koji se upravo počeo prikazivati u hrvatskim kinima?
Riječ je o autoru čija se opsesija erotizmom u medijima najčešće povezivala s fabriciranim (festivalskim) skandalima, u rasponu od već legendarne mučne scene silovanja Monice Bellucci u »Nepovratnom«, do snošaja snimljenog u svim njegovim anatomskim detaljima, s efektom kamere ugurane u vaginu, kao da gledamo uvodne kadrove neke holivudske bolničke TV serije, u »Enter the Void«. Zato »Ljubav« igra na istu marketinšku strategiju kao i »Nimfomanka«. Strategija šoka u prvom planu.
Seksualna melodrama
Jedan naš portal, čiji se naslovi doimaju poput urlika vašarskog trgovca koji mami raju, otišao je tako daleko da je »Ljubav« proglasio »najeksplicitnijim filmom stoljeća«. Zvuči krajnje glupo da bi bilo istinito. Bilo kako bilo, nije daleko ironična reakcija jednog britanskog novinara koji je nakon canneske ponoćne projekcije »Ljubavi« napisao da bi nakon ovog filma kritičari trebali okružiti Noea i izvesti mu jedan ritualni »bukkake« (za neupućene, riječ je o grupnoj ejakulaciji, često korištenoj u japanskim pornićima, pa i šire).
No tamo gdje Von Trier preferira siroviji prosede, Noe igra na senimentalnu notu. Čak je i svoj komad na canneskoj pressici žanrovski opisao kao »seksualnu melodramu«. Seks je i dalje tu, ali ponešto udaljen od autorovih formalnih eksperimenata, iako mahom izbjegava koketirati s klasičnim porno kodeksom (krupni planovi). Kao da autor ovaj put ne želi riskirati, pa umjesto anatomskih kadrova odabire one fiksne i širokokutne, pa sve to ispada nekako reakcionarno.
Doza narcisoidnosti
No budući da se Noeova naracija ne može osloboditi »Nepovratnog«, on opet ide na varijaciju vraćanja priče unazad. To »unazad« počinje kad njegov lik američkog pisca u Parizu – ime mu je Murphy – ipak puno čednijeg no što je to bio Henry Miller, shvati da mu njegova voljena Electra nije dovoljna, pa se u njihovu igru uključi plavuša iz susjedstva. Jedan junakov snošaj s atraktivnom susjedom okončat će puknutim kondomom, kad famozni Murphyjev zakon koji – gle čuda – priziva njegovo ime, dobije nekakav smisao.
Ali kad Electra netragom nestane, pisca posjećuje njena zabrinuta majka koja već dva mjeseca uzaludno pokušava s njome stupiti u kontakt, strahujući da joj se kćer ubila. Tada se priča vraća u prošlost, kad se još uvijek zaljubljeni Murphy počinje prisjećati Electrina tijela, njena mirisa, njihovih svađa i 3D seksa. Flešbekovi se vizualiziraju kao tipični noeovski psihodelični trip u crvenoj boji krvi, puno dugujući retorici videa u kojem se Satie sudara s elektronikom. Dobra je vijest da, bez obzira na sve autorove stilske ekscese koji znadu zalutati u zonu pompoznog erotskog prenemaganja, njegov pristup ipak ostaje koliko toliko iskren u svojoj izravnosti.
Umjesto linearnosti priče, Noe voli u svom dobro znanom stilu manevrirati arenom teksture, svjetlosti i tijela, nastavljajući i zaustavljajući priču, dok manipulira percepcijom gledatelja. No sav taj znojni libido i nesimulirani seks koji prakticiraju autorovi junaci u dvoje, troje, s transrodnom osobom i bez nje, u 135 minuta trajanja filma, naposlijetku će rezultirati zaključkom kako je dobra stara monogamija ipak najljepša. Uz dostatnu dozu narcisoidnosti koju utjelovljuje lik Electrina bivšeg ljubavnika. Ime mu je Noe. Glumi ga Gaspar Noe i vlasnik je Noe International Art Gallery.
A famozni 3D? Ovdje je on tek tu da bi nam mlaz sperme šiknuo ravno u lice. Barem je takav efekt Noeov 3D ostavio na doljepotpisanog autora ovog teksta.
