Na zatvaranju ovogodišnjeg FEST-a u Beogradu je premijerno prikazan najnoviji film Gorana Markovića »Falsifikator«, u kojem se redatelj bavi svojom vječnom temom – raspadom Jugoslavije. Naravno, ponovo na prepoznatljiv način – kroz dopadljivu priču i niz komičnih situacija koje proizlaze iz nje, pa stoga u intervjuu za »Tanjug« i kaže da je »Falsifikator«, u biti »sjetna, pomalo opora komedija«. 

  – Svojevremeno sam dobio narudžbu od Goethe instituta da radim kazališnu predstavu na temu pada, pa sam počeo razmišljati koji pad mene najviše zanima. I, naravno, došao sam do zaključka da je pad, odnosnoj raspad moje zemlje zapravo tema broj jedan mog života! 

  Goran Marković, majstor priče u priči, smislio je okvir kroz koji će plasirati svoju temu, snimajući film o stvarnoj osobi – falsifikatoru koji je bio altruist i idealist, dijelio šakom i kapom diplome, smatrajući da svaki čovjek mora imati »papir« za posao kojim se bave. 

  – »Falsifikator« je lagana komedija o krivotvoritelju diploma, o čovjeku koji to ne radi za svoju korist i za novac, već zato što smatra da ljudima treba pomoći. Naravno, takva utopistička ideja je osuđena na propast, i on završava u zatvoru gdje upoznaje ljude koji će kasnije srušiti Jugoslaviju – kaže Goran Marković. 

 Bizaran junak

– Događanja sam smjestio u 1968. godinu. Smatram, naime, da je ta 1968., ključna za početak onoga što se zove pad Jugoslavije. Doduše, Jugoslavija se nije raspala te godine, ali je početak očigledno bio tu. 

  Marković koji je tada bio student, prisjeća se demonstracija protiv Josipa Broza i kaže kako je vrlo malo nedostajalo da Tito tada padne: 

  – Sjećam se, gledao sam svojim očima u Sali heroja (na Filološkom fakultetu) tadašnjeg studentskog lidera Ljubišu Ristića kako zapaljivo govori. Da je samo ta grupa studenata krenula na Beli dvor, tu je moglo biti svašta! Dvadesetak dana kasnije u kinu »20. oktobar« eksplodirala je bomba, prvi teroristički čin ustaša u Jugoslaviji! Te dvije stvari bile su znak da u toj zemlji nešto nije u redu, što očito nitko, osim onih iz vlasti, nije znao pročitati. Ovi iz vlasti su se stisli i održali režim još koliko je trebalo. Ili koliko je moglo. Ali po meni, Jugoslavija je umrla tog ljeta, 1968. godine – obrazlaže Marković. 

Titova smrt

Marković napominje i da je proces snimanja za njega bio neuobičajen: 

  – Dobili smo novac od Ministarstva kulture samo za prvi dio filma, koji se događa u zatvorskoj ćeliji. Nakon toga smo krenuli u mukotrpno traženje sredstava za drugi dio filma, i to smo jedva namaknuli. Između je prošlo šest mjeseci, ja sam bio drugačiji u vrijeme prvog i drugog dijela snimanja. Srećom, to se u filmu ne vidi, ali bilo je dramatično i malo je falilo da film nikad ne bude dovršen. Ali kad padne zadnja klapa sve te stvari se uglavnom izbrišu, a ostanu one ugodne, pogotovo kad film ispadne dobro ili je zabavan kao što je ovaj. 

  – Kada smo otišli na kraju na Bled da snimimo fiktivnu scenu Titove smrti, koja je trebala biti najtragikomičnija u filmu, tog posljednjeg dana snimanja shvatili smo da je 25. maj. Nismo ranije mislili o tome i tako smo na Titov rođendan snimili njegovu smrt, koja je u filmu sve osim prave smrti. Tita igra slavni slovenski glumac Radko Polič, a i cijela glumačka podjela je ex-yu. 

  – Scenarij to diktira – kaže Marković – sve se događa u malom bosanskom mjestu u kome živi 17 nacija. Igraju srpski, bosanski, hrvatski, slovenski, makedonski, crnogorski glumci. Dakle, cijela Jugoslavija je u toj podjeli. U ansamblu su Tihomir Stanić, Branka Katić, Sergej Trifunović, Dragan Petrović, Momčilo Pićurić, Dražen Pavlović, Emir Hadžihafizbegović, Goran Navojec, Haris Burina… 

  – To je inače sudbina svakog filma na prostorima bivše Jugoslavije. Vi tu ne možete snimiti »etnički čist« film. Dakle, Jugoslavija više ne postoji, ali postoje filmovi koji još uvek žive sudbinu Jugoslavije, što je vrlo interesantno, i u suštini lijepo – kaže Marković.