Mediji su često opisivali rad legendarne performerice Marine Abramović kao »kontroverzan«, »šokantan« i »provokativan«. No apsurd je tim veći da je njena umjetnost namijenjena upravo ljudima koji su ju promatrali i opisivali u takvom tabloidnom diskursu.

Ona ne želi stvarati umjetnost koja je ezoterična i nerazumljiva »običnim« ljudima. Ona je uvjek spremna podijeliti humanost i vlastitu intimu s onima koji je promatraju, očekujući od njih različita (duboka) emotivna iskustva, pa makar ta iskustva podrazumijevala etiketiranje njena opusa kao »provokativnog«. Ogoljeti umjetnost do kraja. Do gole i nepobitne istine. To je bio i ostao ultimativni raison d’etre te velike umjetnice tišine i izdržljivosti. Iako je prisutna na sceni već dugi niz godina, trebalo je dugo čekati da njen rad, ili barem dio tog rada, dobije nekakvu relevantniju filmsku potvrdu u formi dokumentarnog filma (nemojmo zaboraviti da se i sama bavila filmom i videom kao autorica segmenta »Balkan Erotic Epic« u omnibusu »Destricted«).

A onda se dogodilo čudo. Kao da su preko noći svi poludjeli za njenom iznimnom personom. Tako su u nepunih godinu dana snimljena čak dva dokumentarna filma koji se bave njenim likom i djelom. U »Bob Wilson’s Life and Death of Marina Abramović« talijanska redateljica Giada Collagrande prati probe istoimenog Wilsonovog komada izvedenog u madridskom »Teatro Real«. A u filmu »Marina Abramović: The Artist Is Present« uvrštenom u dokumentarnu selekciju Zagrebačkog filmskog festivala, njegov autorski tandem Matthew Akers & Jeff Dupre prati genezu njena performansa u newyorškom MoMA-i izvedenom u sklopu njene velike retrospektive, u sklopu kojeg je provela 737 sati sjedeći na stolici koja je imala diskretni mali otvor za mokrenje i gledajući se s posjetiteljima oči u oči, bez konzumiranja jela i pića.

No, kako hrvatska loše informirana festivalska scena prečesto reagira sa zakašnjenjem, bilo bi logično da je paralelno s Akersovim doksom prikazan i Collagrandin film, već samim time što se u »Klovićevim dvorima« trenutno održava izložba Wilsonovih HD video portreta.

Marina i Ulay

Iako je u mlađim danima bila spremna na veće i zahtjevnije testove izdržljivosti i samoranjavanja (sjetimo se recimo njena performansa »Rhythm5« tijekom kojeg je izgubila svijest stojeći usred goruće crvene zvijezde petokrake, nakon čega ju je spasio jedan gledatelj), performans izveden u MoMA-i pokazao je da i nakon šezdesete još uvijek pokazuje zavidnu energiju i koncentraciju. I dok su njene povijesne radove na toj izložbi prezentirali mladi performeri koje je uvježbavala posebno za tu priliku, za razliku od one u Guggenheimu nazvane »Seven Easy Pieces« na kojoj je sama izvodila vlastite i tuđe performanse, Akers je više fokusiran na njenu turbulentnu vezu s njemačkim performerom Frankom Uweom Laysliepenom poznatijim kao Ulay.

Veza se okončala 1988. zbog njegove nevjere, nakon što su izveli zadnji zajednički performans simbolično nazvan »Lovers«, na kojem su u istom trenu započeli svoj dugi marš krenuvši svaki sa svog kraja Kineskog zida ne bi li prešli distancu od preko 1.500 milja i susreli se negdje na njegovoj polovici. Nakon 23 godina, Akers snima njihov prvi ponovni susret, iako se on pokazao puno lošijim performerom od nje. I sam Ulay uzalud pokušava zadržati kulersku pozu, svjestan da se nalazi u njenoj sjeni. No scena snimljena na otvorenju izložbe u kojoj on sjedi nasuprot nje jako je dirljiva.

Marina i Bob

Za razliku od intimne i umjetničke veze Marine i Ulaya, često opisivane kao »tijelo s dvije glave«, ona poslovna između Marine i Boba prilično je neočekivana s obzirom da ju je i sama Collagrande okarakterizirala kao suradnju u kojoj »majstor artificijelnog susreće majku realnog«, pri čemu ni sama nije bila sigurna hoće li sve to rezultirati vjenčanjem performansa i teatra ili borbom titana. Rezultat je ipak bliži »vjenčanju«, ma koliko on bio misteriozan i magičan.

Uz malu pomoć svojih prijatelja, poput Collagrandina poznatijeg muža Willema Dafoea koji preuzima ulogu naratora Marinine biografije, lica prekrivena maskom u grotesknom spoju drag queena i Jokera, te uz glazbenu potporu Antonyja Hegartyja i srpske etno dive Svetlane Spajić (Hegarty je i sam počeo karijeru kao performer u kolektivu »Blacklips«), Wilson u formi »eksperimentalne opere« u prepoznatljivoj maniri razbacuje na sceni krhotine njena života, njenu intimu i njene duhove, prvenstveno fokusiran na brutalni odnos s majkom bivšom partizankom i eminentnom članicom Komunističke partije.

Prema autoričin riječima, »Marina je krajolik, Bob je um, Antony je srce, a Willem je tijelo«. Ipak, u filmu ima puno više Boba nego Marine. Ona pristaje igrati po njegovim pravilima teatarske igre. Zato je spoj prilično neobičan, prezentirajući legendarnu umjetnicu u pomalo atipičnom izdanju, čiji je nastup daleko konvencionalniji i teatralniji u odnosu na njene radikalne performerske zahvate iz prošlosti. Iako se detalji iz njene biografije na sceni nižu kronološkim redom, Wilsonov komad nema definitivnu narativnu liniju. Ako torture tijela i emotivna ranjavanja postoje, oni su više prisutni na planu sjećanja na njen odnos s monstruoznom majkom.

Bilo kako bilo, barem je Defoe u nečem profitirao. Kad je nakon svečane premijere Collagrandina filma na venecijanskoj Mostri uslijedio kraći Q&A s ekipom, na upit publike da li se prepoznao u njenom radu, Defoe je odgovorio: »Yes I do. Now I can tell, I’m Marina Abramović«.