Stalna tema mojih fotografija, ali i žvotni moto, su ljudi, a od 1973. kada sam došao na Susak to je i otok. Umiru ljudi, nestaju kuće, sve se mijenja, a riječ je u odnosu na fotografiju – nedostatna da to zabilježi. I zato istražujem, snimam, pohranjujem slike u škrinjicu sjećanja, koja vjerno bilježi kako je bilo…

  I kao novinar uvijek sam nastojao da fotografija ilustrira tekst. A snimati sam nastavio i odlaskom u mirovinu, uvijek okrenut čovjeku, dobroti i ljubavi, kao temelju svih oblika života, kaže Borislav Ostojić, čiju su petu samostalnu fotografsku izložbu – pod naslovom »Ljudi i otok« – prošlog mjeseca u Galeriji Principij pogledali brojni posjetitelji.

Nekadašnji urednik »Galeba«, novinar i urednik Novog lista, a još ranije nastavnik u riječkoj osnovnoj školi Bobijevo, Borislav Ostojić čitavog se života bavi fotografijom kao hobijem, koji mu je donio velika zadovoljstva i uspjehe.

A donosi mu ih i danas, kad nekoliko mjeseci godišnje provodi na Susku, gdje svakodnevno snima sve što mu se čini zanimljivim. Zahvaljujući internetu i Facebook profilu koji je omiljen kod ljubitelja fotografije, ali na prvom mjestu Suščana razasutih po čitavom svijetu, Borislav Ostojić je na neki način njihova dnevna spona s otokom odakle potiču. Kako sami kažu, te su im fotografije »najljepša pisma s Otoka«!

 

 Ljudske priče

Izložba fotografija u Galeriji Principij, za koju je iz golemog fotografskog opusa izbor napravio Borislav Božić, voditelj Fotokluba Rijeka, također se najvećim dijelom bavi ljudima. Radi se o analognim fotografijama snimljenim prije 35 do 40 godina, na kojima su ili portreti ljudi ili ljudi u ambijentu. Naravno, segment izložbe je posvećen Susku i Suščanima.

  – Želio sam da iza svakog portreta bude ljudska priča, bez obzira na raspoloženje i dob čovjeka. Sve su fotografije crno-bijele, iako život to nije. Ali ogoljelost prizora koji nemilosrdno donosi crno-bijela fotografija, snažnije djeluje na posmatrača – kolor fotosi imaju dražest i sladunjavost kojima se gledatelj divi, a zanemaruje dinamiku slike. Na crno-bijeloj fotografiji ne vidi se boja očiju, ali vidite izraz na licu snimljene osobe.

  Nije sa svakim portretom tako. Kako postižete vidljivost izraza?

 Sve fotografije na izložbi prošle su kroz moje ruke od snimanja, preko razvijanja filma i uvećanja. I kao što su tada bile priča svaka za sebe, one i danas govore o tim ljudima, koji sad žive samo zahvaljujući fotografijama. Osobno smatram da dobru fotku ne radi aparat nego oko i um čovjeka koji drži kameru.To je tako sa svakim snimkom – analognim ili digitalnim.

 

 Analogna fotografija

Kakave su reakcije posjetitelja izložbe – svakog ste jutra tijekom trajanja izložbe bili u Galeriji.

  – Ono što me obradovalo, jeste veliki broj ljubitelja fotografije koji je došao na izložbu i svi su rekli da ih posebno raduje što su fotografije crno-bijele. Očito ljudi nisu zaboravili analognu tehniku i crno-bijela fotografija nastavlja život u kolektivnoj i individualnoj svijesti.

  Otkad datira Vaše zanimanje za fotografiju?

  – Prvi sam fotoaparat kupio od trgovačkog putnika, u Imotskom 1954.godine. Nudio je neke stvari članovima moje obitelji, a meni je pokazao fotoaparat. Imao sam neki novac koju sam kao gimnazijalac zaradio tijekom ljeta, tako da sam kupio kameru i odmah počeo snimati. No, prvu fotografiju snimio sam desetak godina ranije, kamerom koju mi je poklonio ujak, a zanat sam »ispekao« kod imotskog fotografa Jure Ivanovića, kod kojeg sam volontirao i u njegovom studiju razvijao fotografije.

  U Zagrebu mi je vrata profesionalne fotografije otvorio Stipe Šuvar 1957.godine, tada glavni urednik Studentskog lista, gdje sam postao fotoreporter, a vrlo brzo i član Fotokluba Zagreb. A bavljenje umjetničkom fotografijom započelo je dolaskom u Fotoklub Rijeka, gdje me pozvao Đoko Milekić. Prvu samostalnu izložbu imao sam 1974.godine u Rijeci.

  Riječki čitatelji poznaju vas kao novinara i urednika, ali i pasioniranog snimatelja mnogih važnih događaja u gradu.

Dnevne izložbe

Jeste li snimali i u kolor tehnici?

  – Za »Galeb« sam radio i kolore, dijapozitive, koji su bili zapaženi i vrlo često nagrađivani. Ali ta je tehnika što se fotografije tiče komlicirana, jer morate imati projektor, a što je još važnije – traje samo kao iluzija, dok je crno-bijela fotografija trajna.

  Analogna je fotografija ponovo u modi i neki umjetnički fotografi samo od nje žive!

  – Nikada nisam prodao ni jednu svoju umjetničku fotografiju. Ako se nekome jako svidjela – poklonio sam ju. Kad sam dobio honorar za fotografiju, onda je to bila fotka uz tekst objavljen u novinama. Fotografijom se bavim iz ljubavi, a nekako mi se čini da bih ju prodajom profanirao. Ipak, drago mi je kad čujem da umjetnička fotografija ima i svoju vrijednost, i cijenu.

  Za Vaše fotografije sa Suska postoji permanentno zanimanje, a stavljanjem na Facebook, vi ste ih zaista otvoreno ponudili svima koji ih žele imati, ili podjeliti s prijateljima.

  – U početku sam zazirao od Facebook profila, ali sad sam jako zadovoljan što sam se dao nagovoriti! U šest mjeseci objavio sam više od 2800 fotografija, uglavnom sa Suska! Svakoga dana mini-izložba! To su sve digitalne fotografije, najčešće u boji, a tek manji dio su crno-bijele, snimljene ranijih godina, pa i desetljeća.

 

 Ljubav na prvi pogled

  Kako je jedan Riječanin bez bodulskih korjena postao otočaninom?

  – Davne 1973.godine otputovao sam na Susak kako bih napisao reportažu za »Galeb«. Poveo sam i obitelj. Opčinio nas je mir kojim odiše ovaj otok tako da smo ostali čitav tjedan. Od tada smo svake godine obavezno ljetovali na Susku. Bila je to ljubav na prvi pogled.

  Susak je tih godina bio kolonija novinara i ljudi iz književnih krugova – već su »mještani« bili Gradimir Radivojević, Alojz Majetić i neki drugi meni poznati i dragi ljudi, tako da smo 1979. godine kupili kućicu bez krova, prozora i vrata, što znači da smo bezuvjetno odabrali Susak za svoj otok.

  A njegovu povijest doživljavam kao svoj život, koji živim na Susku više od 40 godina… Svi koji znaju koliko marno bilježim – slikom i riječju – sve o Susku, pitaju me jesam li rođen na otoku. A ja im kažem: Rođen sam u kamenu, a more je danas moj život! Kad uđem u barku i otisnem se na more oko Suska – čini mi se da plovim u svojoj kući.

 Ali, na taj isti način volim i Rijeku, gdje živim 48 godina. Imotski – Rijeka – Susak, ni jednom od tih mijesta u mom srcu nije tijesno! Niti su podijelili moje srce. Sretan sam što takvu ljubav osjećaju i moja djeca.