Kad s dvadeset i šest godina za sobom već imate ne samo završen specijalistički studij solo pjevanja na Kraljevskom koledžu u Londonu, već i hvalospjevne kritike za naslovnu ulogu u Rossinijevoj »Pepeljuzi«, k tomu u njemačkoj opernoj kući čije se predstave ubrajaju među najuspješnije u Europi – može se reći da je pred vama obećavajuća karijera.
Kad se počela bližiti premijera »Pepeljuge« u Stuttgartu rekla sam roditeljima da ne pomišljaju na dolazak, već neka odaberu neku »mirniju« predstavu, od pet u nizu. Naprosto, smatrala sam kako nije potrebno da i oni sudjeluju u pritisku i napetoj atmosferi koja prati svaku premijeru, a pogotovo ovu koja je za mene bila od iznimne važnosti! Opušteno sam ušla u predstavu, dala sve od sebe, tenzije su u gledalištu rasle i na kraju je to bila prava euforija. Čim sam ušla u garderobu, nazvao me tata. Rekla sam mu na brzinu da je predstava upravo završila, a on je rekao: »Znam, tu smo na službenom ulazu«! Bez mog znanja kupili su ulaznice za premijeru preko interneta i došli. U pauzi su sreli prof. Vejzović i rekli joj da slučajno ne kaže da su na predstavi. Svjedočili su tako čitavom događaju i ovacijama na kraju predstave. Tu večer će pamtiti do kraja života, a njihovo prisustvo ne može se usporediti ni sa čim! Iznenadili su me i usrećili. To je vjerojatno bila najemotivnija premijera u mom životu…
S Dianom Haller razgovarala sam prije pet godina, kada je, nakon diplome s najboljim ocjenama na tršćanskom konzervatoriju »Giuseppe Tartini«, položila audiciju za poslijediplomski studij na londonskom Kraljevskom koledžu. Imala je dvadeset i jednu godinu i bila sigurna da je operna scena – jedino što želi!
Dvogodišnji studij u Londonu Diana Haller završila je za godinu dana! Kaže, samo je nastavila »preskakati razrede«, što je već radila u srednjoj školi kada je šestogodišnje učenje (u klasi prof. Margarete Togunjac) okončala za svega tri godine.
– U Londonu sam vrlo brzo shvatila da to nije sredina u kojoj bih u ovom trenutku mogla stvarati karijeru, stoga sam požurila usvojiti sve ono najbolje što studij pruža i – krenuti dalje.
Iste šanse
Što ste profitirali od mastera u Londonu?
– Tamo sam se prvi put susrela s liedom – njemačkim, francuskim i engleskim – radili smo i operne scene, ali pjesma je bila okosnica studija. Insistiralo se na dikciji, izrazu, dakle na interpretaciji, najmanje osam sati dnevno se pjevalo, a da se nije mnogo pažnje posvećivalo tehnici. Zato mislim da je bilo važno što sam prethodno već završila bachelor stupanj obrazovanja, imala postavljen glas i solidnu pjevačku tehniku, pa sam i mogla izdržati takve napore. Imali smo svakodnevno »zajedničke satove« na kojima su sudjelovali polaznici svih pjevačkih klasa, predvođeni svojim mentorima – slušalo se pjevača, pa se onda razgovaralo o izvedbi, pa o skladbi, o glazbi dotičnog skladateja, razdoblju, stilu…
Dakle, učenje kroz rad. Jeste li ranije radili na takav način?
– To je za mene bilo novo. Svakodnevno nastupati pred kolegama drugačije je nego pred publikom. Pjevači su vrlo kritični, a neki nisu ni dobronamjerni, pogotovo ako ne dolazite iz njihovih krugova, da ne govorim kad ste iz Hrvatske…
Nakon diplome u Londonu počeli ste usavršavanje kod Dunje Vejzović u Stuttgartu.
– Prvi put me Dunja Vejzović čula kad sam imala svega 16 godina – roditelji su me odveli želeći čuti njeno mišljenje o mom glasu. Odmah je rekla da će to biti glas za belcanto repertoar. Ponovo sam ju srela 2008. godine u Grožnjanu, gdje sam pohađala njen majstorski tečaj, nakon kojeg me pozvala u Njemačku, ali ja sam baš bila na odlasku u London. No, drugi njen poziv nisam propustila – požurila sam s diplomom i otišla na audiciju u Stuttgart.
Zašto pjevači koje mentor poznaje i već je radio s njima prolaze audiciju?
– Svi moraju imati iste šanse! Osim toga, ona nije bila u komisiji koja je primala buduće studente. Imala sam sreću što su audiciji nazočili i vodeći ljudi iz štutgartske Opere – kad su me čuli htjeli su me u svom Studiju, a to mi je otvorilo mogućnost da odmah počnem pjevati manje uloge u svom fahu, u tekućoj produkciji te operne kuće. Tako sam paralelno pohađala Master Lied na Visokoj školi i solistički studij na Opernoj školi. Bilo je posla na pretek, pogotovo što još nisam znala njemački, ali za mene je sve to bio izazov!
Prijelomna »Pepeljuga«
Što se dogodilo u te četiri njemačke godine?
– Nakon godinu dana rada u Studiju ušla sam u stalni angažman Opere, a nastavila još godinu dana usavršavanja na Master Liedu. Počela sam s manjim ulogama u sezoni 2010/11, kritika me zamijetila kao Lauru u »Luisi Miller« – moj arioso najstroži je štutgartski kritičar posebno apostrofirao u svom osvrtu na predstavu! Potom su uslijedile i druge uloge – pjevala sam Mercedes u »Carmen«, Cherubina u »Figarovom piru«, Princa Orlowskog u »Šišmišu«, zatim Oberta u Handelovoj »Alcini« te još niz manjih rola, a u lipnju sam imala premijeru svoje prve naslovne uloge, u Rossinijevoj »Cenerentoli«.
Pjevati premijeru tako teške role s dvadeset i šest godina vrlo je hrabro!
– Svi smo znali da neće biti lako, ali su već probe ukazivale da idemo u dobrom pravcu. Na premijeri je bila gospođa Dunja Vejzović i već mi je u pauzi poslala SMS podrške riječima da sve ide dobro! Na kraju predstave nije se znalo tko je sretniji – ja ili uprava Opere. Jer, aplauzi, a pogotovo dobre kritike potom, bile su dokaz da su bili u pravu dajući takvu ulogu dvadeset i šestogodišnjakinji! Predstava izvrsno ide kod publike. S »Cenerentolom« se u Stuttgartu otvara operna sezonu u rujnu, a reprize su svakog mjeseca do kraja godine. Dolazeći u teatar jedne večeri, upoznala sam bračni par koji je gledao četiri (od pet) mojih izvedaba »Cenerentole« krajem ove sezone. Za jednu predstavu nisu uspjeli dobiti ulaznice!
Jeste li bili iznenađeni kad su baš Vama ponudili rolu, i to bez alternacije.
– Apsolutno! Vokalno to je iznimno teška uloga. Uključuje čitav registar glasa, a kako predstava odmiče postaje sve zahtjevnija. Arija dolazi na red tek u završnici predstave – treba imati dobru tehniku i pjevačku kondiciju da biste to izdržali!
Kako se stječe kondicija?
– To je nešto s čime se ne rađate i zahtijeva ozbiljan rad i stalni trening. Meni osobno pomaže i bavljenje sportom – vožnja bicikla, plivanje, ronjenje – sve što traži dugi dah. Pjevač mora svakodnevno raditi na tehnici, razmišljati o svakoj frazi, svakom segmentu uloge, baviti se karakterom lika koji tumači… I dalje odlazim na privatne satove kod profesora pjevanja, radim s korepetitorom – neki pijanisti vam mogu pomoći čak i više od pjevača, jer prilaze problemu s drugog aspekta! Dok studiram ulogu znam uzeti i partituru, nije dovoljan samo klavirski izvod, kako bih znala koji su sve instrumenti »ispod« mog glasa… ukratko, dvadeset sati dnevno provodim s notama. Ono što smatram važnim dok se uči uloga je – ne slušati druge izvedbe! Barem ne do premijere. Jer, čak i nesvjesno, ostane vam u glavi muzikalnost nekog drugog, a na sceni (kao i u svakodnevnom životu) važno je ostati vjeran sebi i svom senzibilitetu! Vjerovati u to što radiš, pa čak ako je i krivo!
Brojni nastupi
Prošle ste godine sudjelovali i na najvećem natjecanju u liedu – »Hugo Wolf«.
– I osvojila prvu nagradu! Operni pjevači rijetko se odlučuju za natjecanja u liedu jer je to sasvim drugačija disciplina, bliža oratorijskim pjevačima. Osim toga, treba imati jako dobrog korepetitora s podudarnim senzibilitetom, a ni to nije lako pronaći. Na masterklasu Thomasa Hampsona upoznala sam pijanisticu Katharinu Landl i s njom sam se prijavila na natjecanje »Hugo Wolf«. Prva nagrada povlači i znatnu koncertnu aktivnost, tako da su pred nama još brojni nastupi u Njemačkoj.
Mozartovu Veliku misu u c-molu već ste pjevali prošle godine na turneji po Francuskoj i Italiji, pod dirigentskim vodstvom Philippea Herreweghea, a ovih dana pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića nastupili ste u izvedbi istog djela u Zadru. Kako je došlo do te suradnje?
– Maestro Repušić me čuo na jednoj audiciji i odmah preporučio za mezzo solistički part u Mozartovom »Requiemu« u Dubrovniku. U Zadru sam imala priliku prvi put pjevati pod njegovim dirigentskim vodstvom. Okupio je mlade hrvatske soliste koji rade u Njemačkoj – troje nas smo studenti Dunje Vejzović, sopranistica Evelin Novak, tenor Ivan Turšić i ja, a bas Tomislav Lučić je solist u Dresdenu. Maestro Repušić je već godinama na čelu izvrsnog i vrlo motiviranog Zadarskog komornog orkestra, a za Misu je angažiran i Slovenski komorni zbor.
Od Zadra do Metropolitana
Što vas očekuje u narednom razdoblju?
– Iz Zadra odlazim u Köln, pjevam na Gala opernom koncertu, potom kreće sezona u Stuttgartu s »Pepeljugom«, a onda recital u Zagrebu, gdje u sklopu ciklusa »Molto cantabile« nastupam uz klavirsku pratnju Filipa Faka. Iako je Riječanin, upoznali smo se bolje tek na masterklasama Dunje Vejzović. On me pratio i na audiciji u Stuttgartu, tako da sam zaista sretna što s Filipom nastavljam umjetničku suradnju. Narednih mjeseci, osim »Cenerentole«, ponovo ću pjevati Fenenu u »Nabuccou«, tek me očekuju uloge Rosine i Dorabelle, a sljedeće godine u proljeće (kao zamjena za Joyce DiDonato) pripremam »Cenerentolu« u Metropolitanu.
Joyce DiDonato je jedna trenutno najpoznatija lirska koloraturna mezzo-sopranistica na svijetu. Biti njena zamjena velika je čast, pa još u njujorškom Metu!
– Sama prilika da budem tamo, radim s velikim umjetnicima, za mene je velika i dragocjena škola, pa čak da i ne pjevam nijednu predstavu! I na probama se možete pokazati, a to je prilika da vas netko čuje, predloži ili eventualno pozove u neku drugu produkciju. Radujem se New Yorku, jako!
Je li bilo proteklih godina poziva za nastupe u Rijeci?
– Ništa, premda sam 2011. godine pjevala na koncertu klase Dunje Vejzović u Rabu, s riječkim Orkestrom Opere i pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević. Rođena sam Riječanka, a nikada nisam pjevala u riječkom kazalištu i svaki put s tugom gledam tu lijepu zgradu priželjkujući da se nađem na sceni. Da me pozovu, odmah bih došla! Za sada je ta želja jednostrana.
