Čedomir Višnjić danas je nesumnjivo jedan od najboljih i najkompetentnijih poznavatelja, ne samo aktualnih hrvatsko-srpskih odnosa i veza u RH, već i u širem povijesnom kontekstu tzv. hrvatsko-srpskog spor(enj)a unutar Jugoslavije, kao nekada zajedničke države i političkog okvira koji se Hrvatima (u)činio preširok, a Srbima preuzak, tako da su međusobni, međuetnički konflikti, uz već stare, »naslijeđene« omraze bili neminovni. Dakako, ne treba pritom zanemariti niti brojne »dušebrižnike« i(li) emisare iz redova međunarodne zajednice i njihovu ulogu u svim tim nesretnim, (pre)često tragičnim događanjima, ali ako želimo biti pošteni i objektivni do kraja, moramo priznati: glavni, gotovo isključivi krivci i vinovnici vlastite nesreće bili smo si ipak sami.

Naprosto ni Hrvati, a niti Srbi; uostalom zar to povijest u posljednjih stotinjak godina (da ne idemo dalje u prošlost) evidentno ne pokazuje i potvrđuje; nisu bili na visini zajedničkih povijesnih ciljeva koje su si postavili, a još manje odgovornosti, jer kako danas ispada, u taj zajednički »južnoslavenski« projekt ušli su obostrano s »figama u džepu«, sa i suviše međusobnih sumnjičenja, a još više nepovjerenja, tako da u konačnici i nisu ni mogli polučiti neke bolje rezultate. Za projekt koji je imao punog povijesnog, kulturološkog, socijalnog, ekonomskog, političkog i svakog drugog smisla, pokazali smo se nedoraslima i zar se onda uopće imamo pravo čuditi zlu u kojem smo se našli, a koje smo si uglavnom sami »zakuhali«.

Lucidne analize

U svojim ranijim knjigama, koje nesporno svjedoče veliku autorovu akribiju, a koje su u Hrvatskoj (nažalost očekivano!?) prošle gotovo nezapaženo, Višnjić se dokazao kao kvalificiran istraživač osjetljivih hrvatsko-srpskih tema i dilema, istraživač bez dlake na jeziku koji se ne plaši otvoreno napisati što misli i o najprovokativnijim pitanjima, a potom svim tim brojnim predrasudama, mitovima, političkim tabuima i laži(ma) izravno pogledati u lice, prozvati ih bez obzira dolazile one s hrvatske ili srpske strane kako bi do kraja i bez ostatka, et(n)ički nepristrano »razložio« probleme o kojima želi iznijeti svoje (samo)kritičko mišljenje.

S takvim »okusima i mirisima subverzivnosti« napisana je i ova nova Višnjićeva knjiga »Glas sa granice« (SKD »Prosvjeta«, Zagreb 2020.), a kakva će biti stručna, ali i uopće javna percepcija u RH mogu pretpostaviti, ali hajde, budimo optimisti pa pričekajmo. Ali nesporno komentari neće izostati, samo je nadati se kako će niskih udaraca »ispod pojasa« biti manje nego ranije, da se neće unaprijed, a da se knjiga čak nije ni pročitala, Višnjićevo štivo u startu (dis)kvalificirati kao »antihrvatsko«, kao zlonamjerni uradak kojim se želi naškoditi »mladoj hrvatskoj državi i demokraciji« i tomu slično, iz već uobičajenog nacionalističkog retoričko-demagoškog bestijarija.

Uistinu, Višnjić nije ni malo nježan prema većinskom narodu u RH, ali u svojim lucidnim analizama i opservacijama svih tih silnih deformacija nacionalističke provenijencije nikada ne podliježe zabludi »prišivanja« kolektivne krivnje Hrvatima kao narodu i jasno se suprotstavlja svim primitivnim i zlonamjernim velikosrpskim bajanjima o nekakvom njihovom genocidnom karakteru, urođenom ustašluku itd. Ali, jednako je tako oštar i prema vlastitoj, srpskoj »prečanskoj« manjinskoj zajednici, jer je itekako svjestan svih njenih zabluda, ludosti, nedostataka i nedosljednosti koje su na koncu uvelike i pridonijele nezavidnom položaju u kojem se danas Srbi u RH nalaze. A, upravo je položaj ta zajednice u Hrvatskoj, jučer, danas, sutra, predmet Višnjićeve knjige; tema je iznimno važna i inspirativna i bila bi prava šteta da se oko ovih važnih pitanja ne otvori široka javna rasprava, jer bi upravo sada i ovdje mogla djelovati ljekovito, mogla bi »ohladiti« usijane glave i na hrvatskoj, kao i na srpskoj strani i kada bi bilo volje i pameti, mogla bi posta(vi)ti temelj(e) toliko potrebne relaksacije i normalizacije teško
narušenog međuetničkog povjerenja.

Politički škakljive teme

Višnjić ne bježi od povijesnih i politički škakljivih tema, upravo suprotno, on ih nameće, ali namjera mu nikako nije izaz(i)vati bespotrebne konflikte, već pokazati i dokazati kako se i o najosjetljivijim pitanjima može voditi civiliziran i tolerantan dijalog, pa čak i onda kada u vlastitoj sredini (ili na drugoj strani) ne nailazi na dobronamjerne sugovornike. Višnjić je pisac jasne i stilski dorađene rečenice, sadržajno bogat, često (samo)ironičan, ali uvijek, pa i za komplicirane teme nalazi jednostavan i promišljen izričaj, tako da je »Glas sa granice« knjiga koja bi trebala zaintrigirati kako hrvatsku, tako i srpsku kulturnu javnost (ne samo Prečane, već i publiku u Srbiji), jer predstavlja relevantan prilog za jednu toliko nam potrebnu dubinsku analizu hrvatsko-srpskih odnosa, ali iznad svega raspravu o tim povijesno opterećenim i tegobnim temama (koje dakako nema, niti će je biti bez uvažavanja jedne šire političke retrospektive), a upravo nam to ova izvrsna knjiga i nudi.

Bilo bi dobro kada bi i na hrvatskoj i na srpskoj strani to shvatili, iskoristili pruženu ruku suradnje, dok još ima (ako više uopće ima!?) vremena, dok se nismo pretvorili u zajednice isključivih i zatvorenih nacionalnih entiteta koji istina govore jedni s drugima, ali ne slušaju što im ti drugi poručuju i međusobno se isključivo tretiraju iz tzv. većinske, odnosno manjinske pozicije.
Višnjićeva je knjiga poziv prečanskim Srbima da izađu iz (samo)nametnute getoizacije, ali još i više Hrvatima da se sami kritički preispitaju, (re)valoriziraju vlastitu ulogu u onome što im se u nedavnoj prošlosti dogodilo, jednako kao i ono što su (u)činili drugima i potraže razloge vlastitih slabosti i na svojoj strani, a ne samo upirući prstom u druge. Svaka isključivost i u Srba i u Hrvata jasan je znak bježanja od odgovornosti, bez koje nema, niti može biti međunacionalnog primirenja kao svojevrsne međupostaje dugoročnom cilju stvarnog pomirenja koje će biti autentično samo i ako nikoga i ništa neće abolirati od počinjenih zločina, naravno na obje strane.

Kulturna izolacija

»Glas sa granice« je knjiga u kojoj je autor sakupio već ranije objavljene tekstove (u rasponu od 25 godina), prije svega u časopisima Prosvjeta i Identitet, a namjera mu je bila, kako to lucidno zaključuje pisac predgovora Đorđe Nešić, danas jedan od nesumnjivo najznačajnijih srpskih pjesnika u dijaspori, ostaviti nekakav trag, zabilježiti i (po)svjedočiti o životu tzv. prečanskih Srba, »marginalizirane etničke zajednice u RH…potonulog svijeta koji nestaje pred očima savremenika«. Nešić s pravom ističe kako je Višnjić odličan analitičar i dijagnostičar ne samo povijesnih zbivanja, već i tekućih društvenih i političkih događanja i da se kroz njegovo štivo mogu relevantno očitati tri bitna elementa koja su oblikovala biće prečanskih Srba od Drugog svjetskog rata pa naovamo.

To su proletarizacija, tj. ekonomsko propadanje prečanskih Srba, koje se odvijalo u nekoliko faza: kroz političke promjene 90-ih godina prošlog stoljeća kada gube pozicije u državnom aparatu; kroz promjene ekonomskog sustava kada su bili uništeni socijalistički privredni mastodonti (poput onih u Karlovcu, Sisku, Šibeniku…), a koji su bili oslonac njihove urbanizacije, te promjene koje je donio rat, odnosno procesi pretvorbe, a zatim i privatizacije u kojima za ogromnu većinu hrvatskih Srba naprosto nije bilo mjesta. Iz svega toga slijedi i politička marginalizacija koja se odvijala u dramatičnim (po)ratnim uvjetima i okolnostima, pri čemu su Srbi (p)ostali tek politička fusnota unutar cjeline hrvatskog društva.

Ne treba zaboraviti ni kulturnu izolaciju, koja je nastala kao posljedica (umjetno) ubrzanog udaljavanja hrvatske od srpske kulture, odnosno nepovratnog procesa koji je već ionako od ranije bio na djelu, ali za kojim danas, sada i ovdje, po Višnjićevom mišljenju ne treba žaliti, jer ako jedan intelektualac od formata kao što je to (bio) prof. dr. Stanko Lasić (u polemici s Igorom Mandićem) zaključi kako mu je »srpska literatura koliko i bugarska«; tom nepodnošljivom benevolencijom zapravo dokida cijelu jednu povijest odnosa i zajedničkih jugoslavenskih (preciznije rečeno južnoslavenskih) vrijednosti kojih je bilo jednako, ako ne i više od nesporazuma i sukoba koji se neprestano ističu u prvi plan.

U takvom slučaju nema mjesta nikakvom optimizmu, posebice što se time implicira kako teme povratka ili ostanka Srba u RH više i nisu ono suštinsko i relevantno pitanje. Jednostavno, uzima se zdravo za gotovo da su ta pitanja već razriješena, i uistinu, na žalost i jesu, ali ne samo na štetu Srba kako se obično misli, već i na štetu Hrvata koji još uvijek opijeni trijumfalizmom ratne pobjede i ushićenjem formiranja vlastite države to još ne vide i ne razumiju.

Položaj Srba u RH može se samo u onoj mjeri popraviti, a na tomu Višnjić inzistira, ukoliko budu »radili u korist cjeline srpsko-hrvatskog govornog područja… odnosno u korist demokratizacije i humanizacije tog područja«. Danas je to, zaključuje autor, jedino moguća potvrda identiteta Srba u Hrvatskoj i pri tomu podsjeća svoje čitatelje na polemiku između Milorada Pupovca i zagrebačkog profesora filozofije dr. Davora Rodina koji je raspravu zaključio riječima: »Političkim sredstvima vi (Srbi) ne možete ništa ostvariti i nije uopće važno koliko vas ima u Saboru. Vaša jedina šansa je porast nivoa političke kulture u Hrvatskoj«. Ova se teza mnogima može učiniti preoštrom, ali ona je, kako danas stvari stoje, čini se posvema točna. Višnjić se također priklanja ovoj tezi i pokušava je obrazložiti iz svog kuta: Srbi u Hrvatskoj danas više nisu potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala »novu krv« u hrvatsko društvo.

Naime, za svoj odabir tijekom Domovinskog rata, Srbi iz Hrvatske »debelo« su platili ceh svog izbora. Na području tzv. SAO Krajine prije rata živjelo je 250.000 Srba, a u ostalim dijelovima RH još 300.000 (ukupno više od pola milijuna), a nakon vojno-redarstvene akcije »Oluja« i uopće ratnih zbivanja njihov se broj drastično smanjio s 12 na na 4,3 posto. Veliko je pitanje kakva će se demografska situacija iskristalizirati nakon skorog, novog popisa stanovništva u RH, a za Srbe predviđanja nisu nimalo ružičasta; pretpostavke su kako će se do polovice 21. stoljeća njihov broj svesti na oko 2 posto i time će RH postati (a već i sada jest) praktički etnički čista država i time će se ostvariti san generacija hrvatskih nacionalista, ali koliko je to prednost, a koliko šteta za ovo društvo tek ćemo se imati prilike uvjeriti. Kako obično i biva, tada će biti kasno jer će se ostvareni ideal hrvatskih nacionalista u cijelosti razgolititi u svekolikoj svojoj bijedi i ispraznosti.

Nacija u nestajanju

Polako, ali sigurno jedna se shizoidna situacija trajno »normalizira« i sve više dolazimo u paradoksalnu situaciju koju je mađarski publicist i novinar Pal Lendvai opisao kao »antisemitizam bez Židova«. Naime, iako u Poljskoj nakon holokausta gotovo da više i nema Židova, antisemitizam je još uvijek iznimno jak; sličnu situaciju možemo prepoznati i u RH: iako su Srbi svedeni na statističku grešku, antisrpska retorika jednako je živa kao i prije njihovog masovnog egzodusa. Višnjić tvrdi: hrvatski su Srbi u RH nacija u nestajanju, u identitetskoj ilegali, a znatan broj, posebice tzv. urbanih Srba nerado ističe svoju etničku pripadnost, tako da je na djelu sve više jedan »identitet oportunizma«, kako je to lucidno nazvao Saša Milošević.
Hrvati kao većinski narod permanentno imaju problema u percipiranju prečanskih Srba; tzv. suverenistička desnica smatra da oni kao manjina imaju prekomjerna prava pa bi ih svakako trebalo ograničiti, odnosno umanjiti, posebice u Saboru i dozvoliti srpskim zastupnicima (formalno se to odnosi na sve manjinske zastupnike, ali prava meta su Srbi) glasovanje samo o onim pitanjima koja se tiču isključivo njihove manjinske pozicije. Posebice im se zamjera što su se uspjeli svojom navodno perfidnom, »dvoličnom« politikom nametnuti kao snaga koja sa svoja tri zajamčena glasa može presudno utjecati na sastav izvršne državne vlasti, a to je po njima nedopustivo, jer time uvijek mogu anulirati političku volju većinskog hrvatskog naroda.
Uostalom, podsjeća »tvrda« desnica, Hrvati koji žive u Srbiji ni izdaleka nemaju slična prava kao Srbi u RH, tako da nikoga ne treba začuditi što je novokomponirani lider hrvatske desnice Miroslav Škoro tražio čak i zabranu rada SDSS-a. Naravno, ovi zahtjevi imaju i svoje naličje: Srbi i srpsko pitanje su stalni i nepresušni izvor hrvatskih frustracija, ali ujedno i efikasan način kako »tvrda desnica« može cijelu naciju, posebice u kriznim vremenima (a ona su na prostorima cijele regije konstanta), držati taocima svojih politikantskih interesa i šovinističkih predrasuda. Upirući prstom u Srbe kao isključive krivce ratnih stradanja, razaranja, zločina i svih ostalih strahota novodobne hrvatske kalvarije, radikalni domoljubi tako sa sebe skidaju svoj dio odgovornosti za zločine koji su sami počinili. Ta patološka, (auto)destruktivna mržnja, logikom isključivosti vodi stalnim zahtjevima za revizijom prošlosti, pri čemu se uporno pokušavaju relativizirati, na koncu čak i prikriti zločini počinjeni u NDH, negirati prava narav ustaškog pokreta i režima i svih onih užasa koje Jasenovac zastrašujuće simbolizira.

Borba za bolju prošlost

Srbi su se u Hrvatskoj, upozorava Višnjić, priklonili partizanskom pokretu, ali ne samo zarad masovnih ustaških zločina nad Srbima, kako se to često implicira, već je to priklanjanje imalo i svoje druge jednako važne razloge. Jačanje komunističke ideologije među mladim i obrazovanim krajišnicima, ali i »politička evolucija samih srpskih samostalnih demokrata« dokaz su kako prečanskim Srbima nije »partizansko« jedino i isključivo nasljeđe koje su u 20. stoljeću baštinili u Hrvatskoj.

Stoga, vezivati prečanske Srbe samo uz bolju prošlost Titova doba, pa onda iz toga izvoditi zaključke o njihovom povlaštenom položaju u eri komunizma, ili pak katastrofi nakon pada tog istog režima, tendenciozno je i neozbiljno i svatko tko o tome želi objektivno promišljati, mora iznaći »nužan balans između građanskog i komunističkog pola«, jer bez kritičkog respektiranja i interpretiranja uloge braće Pribičevića ili Srpske pravoslavne crkve u životu i kulturi prečanskih Srba, neće, niti može biti ozbiljnih istraživanja naše zajedničke povijesti, od koje je danas zajednička ostala, tako se barem čini, samo obostrana borba za bolju prošlost. A, od takvog »zajedništva« u grčevitoj, obostranoj borbi za bolju prošlost na što upozorava Višnjić, nitko »ni na srpskoj, niti na hrvatskoj strani neće imati koristi«.

Suprotno uvriježenom mišljenju, velika većina hrvatskog puka smatra kako prečanski Srbi žale za Jugoslavijom u kojoj su se obilato koristili privilegijima, po nacionalnoj i ideološkoj osnovi, dok Višnjić iznosi tezu koja bitno odudara od vladajućih stereotipa. Piše: »Utoliko je smrt Jugoslavije bez obzira na sav polupan namještaj prilikom diobe, povoljna za Srbe prečane. Tako je naše vrijeme donijelo konačnu likvidaciju dvojnosti u osjećajima i mislima ovdašnjih Srba, sada je bitno da se ne dozvoli ono što jedna od zaraćenih strana želi – to je potpuna likvidacija »remetilačkog faktora« i to bez ostatka«. I nastavlja: »Ono što smo znali kao Srbe iz Krajine i Hrvatske, a što je predstavljalo historijsku i prirodnu cjelinu, na što se često zaboravljalo, više ne postoji…Mi preostali možemo jedino sami sebi postaviti pitanje: jesmo li ostali ili smo ostavljeni? Ostali smo onoliko koliko smo vjerovali da je normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa u interesu budućnosti obaju naroda. Tom političkom postulatu čak i danas nema se što dodati ni oduzeti. A, ljudski gledano: niti imamo kome ostati, niti imamo kome otići«.

Aktualna pozicija

U Hrvatskoj je problem, tvrdi prof. dr. Tvrtko Jakovina, što je mržnja prema Srbima uključena u HDZ-ovo i(li) desno shvaćanje hrvatstva, što je Hrvatska svoj Domovinski rat »nacionalizirala«, a pri tomu i izgradila retuširanu verziju Drugog svjetskog rata u kojem su zamijenjene i revidirane uloge ustaša i partizana: ustaški su zločinci postali borci za slobodu, a partizani kao borci za slobodu, postali su zločinci. Dodatni problem je u tomu što su ove lažne stavove ugradili u temelje svoje države, tako da svako kritičko propitivanje prošlosti, a posebice ako dolazi sa srpske strane, doživljava se kao atak na vlastitu državotvornu opstojnost i dok je tome tako, RH će biti, kako je to u jednom drugom kontekstu rekao aktualni predsjednik Milanović, »slučajna država« koja umjesto da iskazuje svoju snagu, ispoljava svoje slabosti.

Ima problem sa vlastitom kolektivnom savješću, a za to istinskih razloga nema, ali naravno pod uvjetom da se domoljubna, interpretativna paradigma konačno prispodobi istini i realnosti, liši nakalamljenih mitova koji su rezultirali stravičnim posljedicama, a koji nas ujedno pred očima svijeta čine komičnim.

Onaj tko ne poznaje ili ne priznaje relevantne činjenice povijesti međunacionalnih problema i sukoba, tko u svemu vidi samo krivnju drugih (a takvih je kod Srba i Hrvata mnogo), a vlastitu »istinu« glorificira, pravi se naivan i(li) lud, zapravo zlonamjerno instrumentalizira povijest i stavlja je u službu jedne u biti antihrvatske (antisrpske) politike, bez obzira koliko se zaklinjao u svoje sumnjivo hrvatstvo (srpstvo). Time se, kako piše Višnjić, na jeftin način želi oprati vlastita savjest i povijest i tako zatvoriti vladajući model nacionalističke svijesti.

U predgovoru za Narodni srpski kalendar SKD »Prosvjeta« (1996.) Višnjić je kirurški precizno kroz povijesnu retrospektivu dijagnosticirao i detektirao aktualnu poziciju prečanskih Srba u RH: »Četiri stotine godina služenja tuđem interesu: austrijskom, ugarskom, jugoslavenskom, hrvatskom, srbijanskom dalo je svoj završni, valjda neminovni rezultat. Jer, ako se čitavo vrijeme služilo drugome, onda to svakako nije pitanje loše sreće, onda ni taj drugi, ma ko on bio, nije jedini krivac. Izraz te bitne slabosti je i politika koja je vođena u vrijeme kad su predstavnici ovog naroda prvi put, barem formalno, bili u prilici da je samostalno formuliraju, igrali su »va banque« i na jednu kartu. Bili su tada u nemilosrdnim makazama: za jedne ne pretjerano značajnih nekoliko postotaka vlastitog naciona, ionako tradicionalni balast za politiku isprazne bahatosti…Za druge, perverzno značajna manjina na koju je fokusirana sva mržnja proistekla iz nacionalnih frustracija, bivših i sadašnjih. U svakom slučaju objekt manipulacije koji ima da bira između planske evakuacije i pokolja…Ono što smo znali kao Srbi iz Krajine i Hrvatske…više ne postoji«.

A svi oni koji su ostali moraju shvatiti, tvrdi Višnjić, kako je za naš narod u RH vrijeme stalo i nažalost, ni tamo (u Srbiji), ni ovdje (u Hrvatskoj), ni onda ni sada, ono što smo smatrali svojim nije bilo dovoljno za o(p)stanak. I to je ona istina, ma koliko bila bolna, od koje danas prečanski Srbi ne smiju okretati glavu, odnosno točka od koje moraju krenuti u (ne)poznato da ne bi poput maratonaca Dušana Kovačevića u Hrvatskoj »trčali svoj posljednji krug«.