Eksperiment je uključivao razmjenu ne samo životnog prostora već i svih socijalnih kontakata, uključivo i obiteljskih. ... Da moja obitelj nije prihvatila Idu, bilo bi mi jako teško, jer bi pokazalo kakvu obitelj imam. I obrnuto!
Dvije umjetnice, Milijana Babić iz Rijeke i Ida Hannson iz švedskog grada Umea, na tri su tjedna zamijenile životne i radne sredine, da bi u nekom drugom geografskom kutu Europe prošle iskustvo »nekog drugog života« u formi kontinuiranoga performansa.
Ovaj eksperiment uključivao je razmjenu ne samo životnog prostora već i svih socijalnih kontakata, uključivo i obiteljskih, a svaki trenutak proveden u novoj zajednici po unaprijed razrađenom planu aktivnosti postao je dio rada u čiju su izvedbu uvučeni i svi koji su na bilo koji način sudjelovali u njihovim životima: roditelji, rođaci, prijatelji, kolege, neznanci s kojima su komunicirale na društvenim mrežama, pa i psihoterapeuti koji su im pomogli sve to izdržati.
Stereotipi i predrasude
Jedan od radova je prostorna instalacija u obliku kabine s čije unutrašnje strane možemo čitati transkripte razgovora koje su umjetnice vodile na društvenim mrežama za upoznavanje. Već je na prvi pogled uočljivo da se kontakti Milijane Babić na švedskom »Matchu« po brojnosti ni približno ne mogu konkurirati onima što ih je Ida Hannson ostvarila na hrvatskoj »Iskrici«, a i sadržajno su neusporedivi.
Dok se Šveđani kod Milijane raspituju o prirodnim ljepotama Hrvatske ili njenom umjetničkom radu, Hrvati Idu zamišljaju kao plavokosu Šveđanku lakog morala pa sve vrvi od seksualnih aluzija, a na spomen performansa prekidaju komunikaciju.
– Iako smo kroz projekt htjele zaobići predrasude i stereotipe, ispostavilo se da je to nemoguće, kazala nam je Ida Hansson koja je zbog verbalnog maltretiranja čak intervenirala kod vlasnika stranice, ali je na blokadu korisnika čekala duže nego što se je nadala. Milijana se pak osjećala kao na drugoj planeti, kako zbog pristojne komunikacije i siromašnog broja kontakata, tako i činjenice da je za kreiranje profila na švedskom portalu morala proći niz provjera, dok kod nas takva praksa ne postoji.
Na psihoterapiji
Osim podvojenih osjećaja vezanih uz izvedbu performansa, i Idu i Milijanu muči pozicija žene srednjih godina koja još nije osnovala obitelj i ostvarila majčinstvo, iako bi to željela. No, dok jedna vidi rješenje u medicinski asistiranom postupku oplodnje i samohranom majčinstvu, druga na to i ne pomišlja, jer dolazi iz Hrvatske. Iz istog razloga hrvatskoj je umjetnici potpuno promašeno zvučala sugestija psihoterapeutice da dileme i pitanja o smislu svog rada pokuša sagledati u kontekstu činjenice da radi posao kojim podmiruje vlastitu egzistenciju.
– Kad sam joj rekla da nije tako, ostala je iskreno začuđena. O toj mogućnosti uopće nije razmišljala, kaže Milijana.
Plodove svoga rada na uvid publici ostavljaju do 7. listopada. Izložba je ostvarena u okviru projekta CORNERS, koja povezuje umjetnike s rubova Evrope, a koproducirali su je riječka udruga Drugo more, švedski Intercult i Umea 2014 – Europska prijestolnica kulture. Važan doprinos realizaciji dali su Ana Tomić i Marino Krstačić –Furić koji su se pobrinuli za oblikovanje vizualnog identiteta
U tuđem životu
Ulazeći u život jedna druge, dvije umjetnice nisu oponašale jedna drugu, već su vlastitu ličnost uvele u tuđu životnu i društvenu konstelaciju, ali su jednom zamijenile uloge u izvođenju performansa. Ida Hannson je tako izvela akciju »Radni dan« tijekom koje je skupljala povratnu ambalažu iz kontejnera za smeće u centru Rijeke, a Milijana Babić performans »It’s a Sin« na temu rodnog identiteta u kojem preuzima ulogu muškog transvestita da bi se kroz to iskazala kao žena. Riječka umjetnica to iskustvo opisuje kao jedan od najstresnijih trenutaka, jer je morala ući u tuđi rad koji ne osjeća »iznutra«, dok je Idi Hannson početno gađenje zbog kopanja golim rukama po kontejnerima zamijenio osjećaj empatije prema ljudima koji to rade da bi osigurali egzistenciju. Za nju je to iskustvo bilo jedno od najdirljivijih.
Sve što su Milijana i Ida radile tijekom »zamjene života« proisteklo je iz njihovih svakodnevnih životnih situacija. U projekt su krenule s pitanjem kako će na njihove živote utjecati druga sredina, da bi tijekom izvedbe shvatile da su im misli sve češće usmjerene na brigu kako se kod njihove kuće osjeća ona druga.
– Promatrajući tu pomaknutu situaciju u kojoj za obiteljskim stolom zauzimaš mjesto nečije kćeri, neminovno počneš razmišljati kako je onoj drugoj u sličnoj situaciji. Ta druga osoba koja se stavila u tvoju situaciju zapravo osvjetljava stvari s kojima si i zadovoljan i nezadovoljan u vlastitom životu i odnosima s ljudima. Da moja obitelj nije prihvatila Idu, bilo bi mi jako teško, jer bi pokazalo kakvu obitelj imam i obrnuto. U tom smislu obje smo došle do nekih osobnih spoznaja, i nisu sve pozitivne, priznaje Milijana.
Na privremenom radu u Švedskoj nju je posebno fasciniralo kako stanovnici te zemlje poštuju pravila i vjeruju u svoju državu, a Idu upravo obrnuto. No, na kraju su se obje sasvim dobro prilagodile novim okolnostima.
Ida i Milijana tri su tjedna radile bez prestanka, i to u sezoni godišnjih odmora. Performans je trajao i dok su spavale. Na taj su način potpuno pobrisale granicu između života i umjetnosti, a o onoj između radnog i slobodnog vremena da se ne govori.
