Reuters
Nizozemac Martin Koolhoven u ultranasilnom epskom westernu »Sumpor« ima monstruoznog svećenika; junakinja u drami »Pustinjaci Romyja Trockera, dvocjevkom upuca Krista na raspelu na zidu njene planinske kuće; Autorski tandem Massimo D’Anolfi & Martina Parenti tematizira restauraciju milanske katedrale, a Paolo Sorrentino s TV serijom o mladom papi posebna je priča
VENECIJA Dosadašnji opus Francoisa Ozona koristio je motiv Drugih u kvirovskom i rodnom diskursu. U njegovu izvrsnom najnovijem komadu »Frantz«, slobodnoj preradi klasika Ernsta Lubitscha »Broken Lullaby« iz 1931. godine, ti Drugi su sada determinirani nacionalnom pripadnošću. Priča je o mladom Francuzu koji po završetku Prvog svjetskog rata dolazi u njemački gradić Quedlinburg posjetiti prijateljev grob, te se zaljubljuje u njegovu udovicu koju je ugledao na groblju. Riječ je dakle o inverziji sličnog motiva mržnje i nepovjerenja koji elaborira Derek Cianfrance u »Svjetlu između oceana«, također prikazanom u konkurenciji Mostre.
Cinični prosede
Cinični prosede koriste Mariano Cohn & Gaston Duprat u filmu »El ciudadano ilustre« u kojem se njihov lik argentinskog nobelovca Mantovana vraća nakon četrdeset godina u gradić svog djetinjstva da bi mu uručili orden počasnoga građanina, pri čemu će on odgoditi sve druge obaveze, od putovanja u Zagreb gdje je trebao »čitati knjigu štićenicima sirotišta sv. Stjepana« pa nadalje. No njegova otrovna iskrenost, poput odbijanja da plati nova invalidska kolica jednom tetraplegičaru na zamolbu njegova oca (»Ja nisam nikakav dobrotvor!«) i odluka da kao član likovnog žirija odbije nagraditi kičasti portret pape Franje, naljutit će građane.
Sličnu provinciju, ali onu Francusku, promatra u sjajnom filmu ceste »Jours de France« Jerome Reybaud (aluzija na »Tour de France« više je nego evidnenta) prateći cestovnu odiseju pariškoga geja, koji umjesto klasičnog vodiča koristi gej društvenu mrežu »Grindr«, dokazujući da se partner za seks može naći u najzabitijem kutku. Kad zagusti, treba samo uključiti GPS. Tako će jedan od njegovih partnera prije seksa okrenuti kipčić Gospe da ne bi gledala njihove opačine.
Ovo je itekako »blasfemično« izdanje Mostre. U izvrsnoj drami »Die Einsiedler« (Pustinjaci) Romya Trockera, ambijentiranoj u brdima Sudtirola, njegova ostarjela junakinja ne želi sahraniti muža po katoličkom ritualu, jer je tako već sahranila dva sina koja su joj nastradala u lavini, već će mu baciti tijelo u raku i prekriti ga zemljom, bez lijesa i molitve, da bi nešto kasnije u naletu očaja dvocjevkom upucala Krista na raspelu koji je krasio zid njene planinske kuće. Tek povremeno je posjećuje treći sin koji živi u dolini i radi u kamenolomu. No Trocker ne vidi nikakvu svjetlu budućnost u njihovu farmerskom životu, već je jedino rješenje bijeg.
Monstruozni svećenik
Najdalje je ipak otišao Nizozemac Martin Koolhoven u ultranasilnom epskom westernu »Brimstone« (Sumpor), s Guyem Pearceom u ulozi monstruoznog svećenika, svedenog na gotovo nadnaravno biće, kao inkarnacja »najradikalnije interpretacije Novog zavjeta«. On između dvije propovijedi o čistom kršćanstvu kojeg bi trebalo »usaditi« u netom civiliziranu zemlju, posjećuje bordele i progoni nijemu rodilju (Dakota Fanning), kćer nizozemskih doseljenika, jer je donijela za crkvu neprihvatljivu i nemoralnu odluku – spasila je tijekom jednog teškog poroda majku umjesto njena djeteta. A tu je i kauboj Kit Harington, nekima poznatiji kao Jon Snow iz serijala »Igre prijestolja«, sada u cameo ulozi.
Naravno, s crkvom se na filmu najlakše sprdati (Sorrentino) i pokazivati je kao leglo izopačenosti (Koolhoven). Autorski tandem Massimo D’Anolfi & Martina Parenti, čiji smo kompletni opus vidjeli u Zagrebu u različitim izdanjima Festivala subverzivnog filma – promatra svoj prethodni komad »Beskonačna gradnja Duoma« kao prvi čin dokumentarne kvadrilogije nazvane »Spira Mirabilis« koji se suočava s konceptom besmrtnosti (naslov filma odnosi se na famoznu logaritamsku spiralu koju je proučavao i Descartes).
Zato njegov nastavak prikazan u konkurenciji za nagrade rabi i neke već viđene segmente tog filma u kojem prate restauraciju milanske katedrale. To je više poetska nego politička poema, koja otkriva važnost slike i zvuka u kojem se buka kamenoloma i udarci čekića u švicarskoj radionici limenih udaraljki izmjenjuju s tišinom japanskog laboratorija u kojem znanstvenik istražuje besmrtnu meduzu Turritopsis dorhnii koja umire i nanovo se rađa da bi živjela vječno.
