ZAGREB  – Bjeloruska spisateljica Svetlana Aleksijevič, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, boravila je u srijedu u Zagrebu, gdje je u sklopu Festivala svjetske književnosti govorila o svojoj domovini iz koje je morala pobjeći, i književnosti kao alatu borbe za istinu, pravdu i slobodu.

Najvažniju gošću 9. FSK-a hrvatska je čitateljska publika u rasprodanoj velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda dočekala velikim aplauzom, a nakon uvodnog nastupa češke glazbenice Vesne Cáceres, koja je otpjevala bjelorusku romantičnu narodnu pjesmu “Kupalinka”, simbol bjeloruske revolucije 2020., s Aleksijevič je razgovor vodio Miljenko Jergović.

Istaknuo je kako je gostovanje Aleksijevič u Zagrebu veliki književni događaj za njezine čitatelje i za hrvatsku književnost, nažalost značajno obilježen onim što se u posljednjih više od godinu dana događa u Bjelorusiji. Citirajući bjeloruskog pisca u egzilu Alhierda Bachareviča, upozorio je kako treba stalno imati na umu da je Bjelorusija dio Europe, gdje smo svi susjedi, te bi bilo korisno u svakom trenutku imati svijest o tome susjedstvu.

Da bismo imali tu “svijest u svakom trenutku” najvažnija nam biva umjetnost, smatra Jergović, “a u tome su hrvatski čitatelji imali sreću da je Svetlana Aleksijevič, zahvaljujući nakladniku Edicije Božičević, kod nas prisutna i čitana i prije nego što je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost”.

Jedna od najvažnijih živućih intelektualki i spisateljica, Svetlana Aleksijevič (1948.) poznata je po svojim dokumentarističkim knjigama u kojima govori o velikim povijesnim traumama bivšeg SSSR-a, dajući glas svjedocima vremena. Zbog neslaganja s vlasti 2000. godine napušta Bjelorusiju te se nakon desetljeća egzila 2011. vraća u Minsk, da bi nakon bjeloruske demokratske revolucije 2020. bila ponovno prisiljena napustiti domovinu.

Na hrvatskom su u izdanju Edicija Božičević dosad objavljene njezine knjige “Rat nema žensko lice” (1985.), “Rabljeno doba, kraj crvenog čovjeka” (2012.) i “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” (2013.).

Izvojevana je pobjeda morala i novih vrijednosti

Aleksijevič je otkrila kako danas živi u Njemačkoj, u Berlinu, gdje piše svoju novu knjigu, i to upravo o bjeloruskoj revoluciji. “To još i nije knjiga, to je moja bol. Mislim da se nalazim u očaju”, rekla je. Njezini su romani, kako je napomenula, “romani glasova”, gdje sadržaj ne postoji u tradicionalnom smislu: radnja se razvija kroz osjećaje, kružno se širi.

“Uvijek mi se činilo da je upravo svjedok glavni lik kojega moramo pitati i iz toga stvoriti knjigu vremena. Trudim se čuti muziku vremena, pogoditi tonalitet vremena, shvatiti više čovjeka koji danas živi i iz kaosa života izvući živu asocijaciju”, istaknula je nadalje Aleksijevič.

Ona je bila jedna od najistaknutijih članova Vijeća za koordinaciju za miran prijenos vlasti na oporbu, no rekla je kako je, još dok su razgovarali o tome da li bi revolucija trebala biti mirna, bilo jasno da se nasilje neće moći izbjeći: odjednom su počela uhićenja, postalo je vrlo opasno hodati ulicama. Na tisuće ljudi bile su primorane pobjeći, 30 tisuća ljudi je u zatvorima, logorima, članovi Vijeća koji nisu pobjegli dobili su kazne od 10 i više godina zatvora.

Nju su dva tjedna u stanu čuvali djelatnici stranih veleposlanstava zbog sumnjivih ljudi i vozila koji su se okupljali u dvorištu ispred njezine zgrade, te prijetećih telefonskih poziva. “Nisam željela napustiti svoj dom, ali bila sam primorana otići iz Bjelorusije, i još ni sada ne mogu vjerovati da se sve to dogodilo u mojoj Bjelorusiji. Teško mi je vjerovati da se sve to zaista događalo i događa”, kazala je.

Istaknula je kako osporavani bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko možda i jest ovaj put pobijedio, ali “postoji i jedna druga pobjeda: postoji pobjeda morala, novih vrijednosti života, i to je sve dobio moj narod osjetivši da mi jesmo narod, nacija. Moj narod je iz dubina izvukao duboka shvaćanja o životu, vrijednosti života, o tome što mi želimo danas, kakav svijet bismo željeli izgraditi”. “Kad ne bi bilo tog ogromnog medvjeda Rusije koji se nalazi iznad nas, još bismo puno toga saznali o sebi. Mislim da ćemo doći do toga, ali put prema tom saznanju bit će ipak malo duži nego što bismo to htjeli. Nadala sam se da je ‘crveni’ čovjek umro, međutim nije umro, još vodi zadnju bitku, i svi imamo ozbiljne gubitke u tome boju”, rekla je.

Ne želi se baviti predviđanjima što će dalje biti i kada bi se mogla sigurno vratiti kući, jer smatra da je besmisleno išta prognozirati. “Možda će sve trajati još šest mjeseci pa se urušiti, ili će trajati godinama, teško je reći. Čitava je situacija posve neshvatljiva a s obzirom na moje životno iskustvo, svaki bi pokušaj odgovora na to pitanje bio naivan”, istaknula je Aleksijevič.

Svoju novu knjigu piše sa suzama u očima, no smatra da priču o revoluciji treba ispričati “na način da čovjek iz toga izvuče snagu a ne naturalizam patnje”. Kako bi svijetu ispričala “pravu” priču, istinu o ljudima koji žive u njezinoj zemlji i koji su u proteklih godinu dana doživjeli jednu veliku povijesnu traumu, pokušava “iskočiti iz kulture patnje, ne samo nabrajati koje su se sve patnje događale kroz povijest”. “Puno je važnije koja je naša pouka, koju smo pouku izvukli iz tih patnji, a najvažnija je ta da čovjek mora ostati čovjek”, poručila je.

Kad ne bi bio tako ozbiljan, život bi bio prekrasna avantura

“Ljudski je život pun odabira. Možda je to heroizam, hrabrost, iako ne volim tu riječ, ali uvijek moramo odabrati između dobra i zla. Uvijek možeš odabrati da li ćeš biti na strani dobra i svjetla ili ćeš biti na strani tame, jer i tama ima neka obećanja, nudi život komfor, zaštitu”, smatra Aleksijevič.

Nakon pada Željezne zavjese ljudi su veselo uzvikivali riječi “sloboda” i “demokracija”, a zapravo nisu znali njihov smisao, jer ih nisu mogli ispuniti nikakvim povijesnim sjećanjima; bile su to tuđe riječi”. “Sviđale su nam se, ali one nisu nosile sjećanja naših roditelja, naših obitelji”, kazala je. Danas je simptomatično da se najviše čitaju knjige iz 1930-ih godina o predrevolucijskom dobu u Rusiji, i nemoguće je reći hoće li se dogoditi obnova fašizma, ili će izbiti građanski rat, ali u svakom slučaju, ona ne vidi sretan kraj – “Danas živimo kao u knjizi Solženjicina”, rekla je.

No, jedno zna: “Moj se narod više neće vratiti u prethodno stanje. Znam da robovlasništva više neće biti”, zaključila je Svetlana Aleksijevič, te poručila: “Kad ne bi bio tako ozbiljan, mogla bih reći da je život jedna prekrasna avantura”.

Aleksijevič će u sklopu programa 9. FSK-a u četvrtak, 9. rujna, sudjelovati u okruglom stolu u kojemu će joj se u razgovoru o književnosti i demokraciji u vrijeme nakon covida-19 pridružiti Austrijanac Karl-Markus Gauss i hrvatska spisateljica i esejistica Slavenka Drakulić (HGZ, 21 sat).