Naslov romana – u originalu je to »Belo se pere na devetdeset« (hrvatsko izdanje objavila je Naklada Ljevak) – ustvari su posljednje riječi koje je tada četrnaestogodišnjoj Bronji na samrti uputila njezina voljena majka Mita, a autorica ih je iskoristila da bi njima imenovala svoj debitantski roman koji je objavljen 2018. godine, a prošle je zaslužio nagradu »Kresnik«, koja se dodjeljuje za najbolji roman na slovenskom jeziku.
Bronja Žakelj (Ljubljana, 1969.) tu je čast u potpunosti zaslužila jer je njezin autobiografski roman snažno, dojmljivo i vrlo emocionalno ispovjedno djelo kroz koje podiže najljepši mogući spomenik svojoj obitelji, majci, bratu, djetinjstvu i odrastanju…

Autobiografske činjenice

Naravno, njezina se priča odvija u vremenima kojih se itekako sjećaju njezini vršnjaci, kao i mi nešto tek stariji, pa uspjehu ovog romana svakako pripomaže i taj osjećaj i ton nostalgije. No, da nema kvalitete, ne bi ni ta ugodna i tiha nostalgičnost ništa posebno značila. Iako prije početka svog pripovijedanja autorica napominje kako »djelo nije nužno točan odraz stvarnih činjenica i događaja«, nedvojbeno je, a i to Bronja Žakelj priznaje, »da se zasniva na autobiografskim činjenicama«. Upravo zato imena glavnih likova nisu izmišljena, kao ni priča o obitelji Žakelj, koju u početku pripovijedanja, a to je sredina sedamdesetih, doba kada Bronja ima pet-šest godina, čine njena majka Mita, otac Janez, baka s majčine strane Dada te njezin tek rođeni brat Rok.

Mlada obitelj živi u Vojkovoj ulici u malom stanu u kojem je kuhinja središte svih zbivanja, a Bronja nam ih prenosi iskreno, naivno i simpatično. Nažalost, trenuci sreće narušeni su onog trenutka kad je majci Miti, u trenutku kad Bronja kreće u peti razred, ustanovljen rak na želucu, a kad nakon mukotrpne borbe s bolešću četiri godine kasnije i umre, ništa više za obitelj Žakelj neće biti isto. Štoviše, desetak godina kasnije i sama će Bronja imati vrlo sličnu i po život iznimno opasnu bolest, a nakon što je velikom voljom i snagom duha nadvlada i preživi, uslijedit će novi tragičan šok – smrt voljenog brata Roka, kojipogine pri jednom usponu u slovenskim Alpama.

Emocionalno moćno

Već i ovako tek naznačene smjernice radnje pokazuju koliko potencijala vezanog za svijet emocija nudi ova knjiga, a da to bude i realizirano, autorica se pobrinula različitim stilskim pristupom pripovijedanju koje uvijek realizira nizanjem kratkih jednostavnih epizoda pri čemu se često u nekima od njih obraća pojedinom članu svoje obitelji stvarajući time dodatan emocionalan naboj. Pripovijedajući o danima djetinjstva Žakelj se često koristi dječjim pristupom stvarnosti i rječnikom, čime stvara iznimno ugodne, duhovite i simpatične literarne vinjete koje se čitaju s užitkom.

Taj se stil, logično, mijenja s odrastanjem pa je već srednjoškolski dio bitno drugačiji da bi u studentskom razdoblju njezina života sve na ekspresivnosti dobilo i stoga što se tada i sama počinje boriti s opakom bolešću koja joj je već uzela majku.

Naravno, na kraju priče slušamo Bronju Žakelj kao već zrelu i iskusnu ženu koja je itekako u stanju procijeniti svoj i život svoje obitelji, a baš zahvaljujući tome uspjela nam ga je i prenijeti tako uvjerljivo, dojmljivo i emocionalno moćno. Središte i nukleus tog njezina bogata svijeta osjećaja su njezina majka i doba djetinjstva, osoba i doba koje je postavilo temelje nje kao osobe i na kojem je nastala ne samo ova divna knjiga već i cijeli život Bronje Žakelj. Ljubav prema majci je bezgranična i, zato što ju je prerano izgubila, neutažena, a djetinjstvo joj je pak darovalo svijet unutrašnjeg bogatstva i duhovne snage zahvaljujući kojoj je i izdržala sve tragedije koje su je zadesile i pogodile.

Obiteljski odnosi

Kakva je Bronja kao osoba možda najbolje svjedoči njezin odnos prema njihovu stančiću u Vojkovoj ulici. Iako su tu svi »nagurani«, premda je kuhinja središte svega jer se tamo sve događa, ni ona ni brat ne žele seliti u novi veliki stan u potkrovlju jer znaju da tamo neće biti Dade, ni njihovih susjeda, rođaka… Odnosno, neće biti života, druženja, priča, razgovora i aktivnosti koje su njima – bez obzira na to što su se odvijale u uvjetima više bliskim obiteljima slabijeg imovinskog stanja – bile iznimno drage i u kojima su uživali u gotovo svakom trenutku. Uz taj dio u kojem će itekako uživati svi skloni nostalgiji i odrastanju u tadašnjem socijalističkom sustavu, koji se polako ali sigurno kretao prema vodećoj zemlji socijalističkog bloka, autorica je iznimno dobra i na onim stranicama na kojima opisuje dramatične trenutke borbe protiv opake bolesti, posebno se osvrnuvši na zaista mučne seanse kemoterapije i ostalih oblika liječenja raka, odnosno tjeskobu, strah i neizvjesnost koje prate takve trenutke.

Naravno, budući da joj je u središtu stvaranja obitelj, autorica je vrlo uspješna i u prikazu obiteljskih odnosa pa tako uz ogromnu ljubav prema majci svjedočimo i isto tako velikoj ljubavi prema baki Dadi i bratu Roku, ali i uočljivoj kritici oca koji je prečesto emocionalno hladan, a poseban dio priče vezan je i za djeda koji je davno napustio Dadu i Bronjinu majku. Pažnje su vrijedne i stranice posvećene njezinoj vezi s Urbanom, velikom studentskom ljubavi i čovjekom koji je bio uz nju u njezinim najtežim trenucima bolesti, a zanimljivo je da je svom obiteljskom životu, svom suprugu i djeci Bronja Žakelj tek na kraju svog odličnog romana dala malo prostora. To je, nadajmo se, ostavila za svoju sljedeću knjigu koju će, nakon ovakva prvijenca, mnogi iščekivati s velikim nestrpljenjem.