Recentni događaji u Ukrajini pogađaju cijeli svijet na brojnim razinama, a jedna od njih svakako je mentalna, bilo da je riječ o pojedinicima ili pak čitavim društvima.

Nitko nije imun na ratne strahote koje se već više od mjesec dana zbivaju na europskom tlu, a rat u tehnološki najnaprednijem, 21. stoljeću osim što metode ratovanja može proširiti do neslućenih razmjera, putem raznih medijskih platformi stanovništvo Europe i svijeta iz dana u dan pretvara u svojevrsne sudionike krvavog pokolja.

S prof. dr. Klementinom Ružić, psihijatricom, subspecijalisticom socijalne i forenzične psihijatrije s Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka razgovarali smo o posljedicima rata u Ukrajini na mentalno zdravlje svih koji ovim strašnim ratom nisu izravno pogođeni, ali on neminovno utječe na njihove živote.

– Rat koji se događa pred našim očima, a koji svakodnevno pratimo u medijima, kod mnogih ljudi je potaknuo osjećaje nesigurnosti, straha ili tjeskobe i bespomoćnosti. Prijetnje koje se spominju, a one ne isključuju i upotrebu nuklearnog oružja, potencijalno su ugrožavajuće za sve, bez obzira na udaljenost od ratnog područja.

Nismo se još oporavili niti od pandemije koja je bila globalna svjetska ugroza i prijetnja sa zbiljnim posljedicama i velikom smrtnosti, a već smo izloženi novoj ugrozi koju nitko nije mogao predvidjeti.

Dugotrajna izloženost nekoj prijetnji, nesigurnost i neizvjesnost koja iz toga proizlazi, egzistencijalna ugroženost bilo kojeg tipa poput zdravlja, smrti, ekonomije, poskupljenje, gubitka posla i drugog, iscrpljuju naše kapacitete za suočavanje sa stresom.

Normalno je da se osjećamo loše i pod stresom. Postajemo osjetljiviji, ranjiviji, a time i podložniji razvoju nekih mentalnih poremećaja. Poremećaji mentalnog zdravlja očituju se u izraženijim simptomima tjeskobe, depresije i traumom uzrokovanih poremećaja.

Kako se u ovim vremenima susrećemo s posljedicama pandemije na mentalno zdravlje, koja jeste u padu, ali nije nigdje u svijetu potpuno završila, za očekivati je da ćemo i posljedice rata vjerojatno vidjeti u budućnosti.

Možda će biti teško razlučiti posljedice pandemije od posljedica ratnih događaja koje se međusobno vremenski preklapaju, a i psihičke posljedice su slične. Svakako možemo očekivati porast depresije i anksioznih poremećaja, naročito PTSP-a kod osoba koje su izložene ratnim traumama, objašnjava Ružić.

Retraumatizacija

Rat u Ukrajini posebno proživljavaju Hrvati koji poziciju ove zemlje i njezinih građana danas povezuju s pozicijom Hrvatske prije tridesetak godina. Mnogi koji su doživjeli ratne strahote u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini prolaze kroz svojevrsnu retraumatizaciju.

Na pitanje što se zapravo dešava u takvim slučajevima, kako veliki rat koji se odvija u blizini naše zemlje i prijeti daljnjom eskalacijom utječe na sve koji su na ovaj ili onaj način bili dijelom Domovinskog rata, ova psihijatrica ima prilično decidiran odgovor.

– Za životni vijek čovjeka proživjeti samo jedan rat bilo bi previše, ali proživjeti dva rata u jednom životu čini se nemoguće. Slike rata neminovno nas podsjećaju na Domovinski rat koji je relativno davno iza nas, ali su naša sjećanja na to vrijeme još uvijek prisutna, a sa sadašnjim događanjima ona su sve življa.

Posebno se to odnosi na naše stanovništvo koje je bilo prognano, čiji su domovi bili uništeni, na one koji su izgubili svoje bližnje i na sve one koji su na bilo koji način osjetili rat. Posljedice koje je rat ostavio osim fizičkih, uključuju i mentalne posljedice, od kojih je PTSP najozbiljnija.

Za očekivati je pogoršanja mentalnog stanja u osoba koje su od ranije oboljele od PTSP-a u vidu manifestacija ratne traume -pobuđenosti, poteškoća sa spavanjem, vraćanja slika doživljenog iskustva.

Nije isključeno da ovi događaji potaknu simptome koje ćemo tek dijagnosticirati kao novootkriveni PTSP u osoba koje do sada nisu imale simptome, a koje imaju neprorađena traumatska iskustva iz Domovinskog rata, upozorava Ružić.

Traumatično razdoblje

Nažalost, rat u Ukrajini samo je najstrašniji dio jednog vrlo traumatičnog razdoblja kroz koje prolazimo posljednje dvije godine. Još uvijek smo u pandemiji koronavirusa koji je u svijetu odnio više od šest milijuna života i gotovo nema osobe koja u ovoj pandemiji nije izgubila nekoga iz svoje okoline.

Hrvatsku su osim toga u 2020. godini pogodila dva razorna potresa koja su nas sve suočila s razarajućim osjećajem nemoći pred prirodnim silama.

Nema sumnje da ovako nevjerojatna koncentracija ružnih i traumatičnih događaja nad kojima nemamo nikakvu kontrolu iscrpljuje naše mentalne kapacitete, a vrlo vjerojatno već mnogi među nama jasno osjećaju da ih je taj cijeli taj splet kataklizmičkih okolnosti posve izmijenio i kao osobe.

– Posljednje dvije godine bile su teške za sve nas. Pandemija je odnijela mnogo života, smrtnost je velika. Rat u Ukrajini svaki dan odnosi živote, a o brojkama ćemo tek čuti. Pandemija, potresi, i konačno ovaj rat, samo se nižu i kao da se ružnim iskustvima ne vidi kraj.

Suočeni smo s vlastitom nemoći, nismo se mogli pripremiti, ne možemo utjecati niti imamo kontrolu. Umorni smo od svega, siti smo i nenormalnog, i novog normalnog, dosta nam je maski, opreza, straha za sebe i za druge, cijepljenja, potvrda…

Željni smo starog normalnog. Naši mentalni kapaciteti i emotivni resursi se polako prazne. Previše nam je negativnih emocija – tuge, ljutnje, bespomoćnosti. Pozitivne emocije kao da smo zaboravili.

Rado se prisjećamo vremena prije pandemije, kada smo bili opušteniji, zadovoljniji, emotivno ispunjeniji. Izmijenili smo se, naravno, i pojedinačno, i kao društvo. Čovjek je društveno biće, a druženja su nam ograničena, kontakti su smanjeni, radi se od kuće, lockdown, škola online…

Sve to nepovoljno utječe na nas, izolirali smo se, osamili. Fizička i socijalna distanca nisu prirodne za čovjeka i svakako su nepovoljne za mentalno zdravlje, ističe Ružić.

Poseban aspekt ovog rata je činjenica da se, unatoč udaljenosti, odvija pred našim očima u realnom vremenu. Ratom je preplavljen internet i društvene mreže, a konzumacija ratnih vijesti je nezaobilazna.

Mnogi ni ne razmišljaju da je ponekad potrebno zaštiti se i odmaknuti od utjecaja takvih sadržaja.

– Mediji su prepuni informacija koje su nezaobilazne, a novosti stižu iz minute u minutu. Informacije su neugodne. Jasno je da se ne možemo u potpunosti isključiti, moramo biti barem malo informirani.

Previše informacija koje nas uznemiravaju nisu dobre za naše mentalno zdravlje. Mislim da je moguća zaštita od utjecaja takvih sadržaja. Potrebno je da sami poduzmemo nešto, da si postavimo granice i preuzmemo kontrolu.

Sami možemo ograničiti dostupnost informacija, možda popratiti samo jednu informativnu emisiju na televiziji, koja se temelji na provjerenim informacijama. Ili sam sebi ograničiti broj članaka koje ćemo pročitati u novinama.

Svoje vrijeme možemo korisnije provoditi, više se družiti sa svojim bližnjima, povoditi neke aktivnosti koje će nas opustiti kao primjerice šetnja, tjelovježba, vrtlarstvo, glazba, čitanje knjiga i slično, preporučuje Ružić.

Humor

No, kada govorimo o ratnim sadržajima na internetu, roditelji se sve više pitaju kako mogu zaštiti svoju djecu kojoj su takvi sadržaji dostupni preko društvenih mreža. Pritom različite generacije koriste i različite platforme, te prosječan roditelj danas teško može u potpunosti kontrolirati kakve sve sadržaje njegovo dijete konzumira.

– Moje je mišljenje da nove generacije i inače previše vremena provode na internetu, što mislim da bi roditelji mogli ograničiti. Nerijetko nailazimo na primjere gdje roditelji i ne znaju što djeca rade i čime se bave.

Roditelji su okupirani poslom, egzistencijom, djeca su često prepuštena sama sebi. Što se tiče ratnih informacija, na roditeljima je da razgovaraju s djecom, da im objasne strahotu rata, da se ratovi događaju i da na to mi ne možemo utjecati.

Ali zato možemo animirati djecu u aktivnostima i angažirati ih u obiteljskom životu, u razgovoru i u slobodnom vremenu. Kod djece je potrebno poticati empatiju, naučiti ih da prihvate različitosti, usmjeriti ih na aktivnosti koje mogu pomoći drugim ljudima, a naročito onoj djeci koja su sada u ratu.

Možemo ih potaknuti na volontiranje i pomaganje, naučiti ih kroz vlastite primjere, probuditi njihovu kreativnost. Naravno, obitelj ima najvažniju ulogu, ali i škola i čitavo društvo moraju djelovati, smatra Ružić.

Općenito, ljudi se na različite načine štite od straha i panike koje osjećaju, pa smo tako početkom mjeseca mogli pratiti veliku potražnju za jodom u ljekarnama, a sve je više onih koji stvaraju »ratne« zalihe, pakirajući torbe za bijeg ili sklonište.

Psihijatrica Ružić ipak misli da u ovom trenutku postoje i drugi, manje iracionalni načini za prevladavanje nelagode i straha, a jedan od njih je održavanje rutine koja svakome pojednicu osigurava stabilan životni okvir.

– Znam dosta ljudi koji su kupovali ogromne količine zaliha hrane i ostalih potrepština u početku pandemije, ali isto tako znam da su im neke zalihe propale jer im je istekao rok. Čini mi se da ničega nije nedostajalo, bilo je teško čekati u redovima ispred velikih trgovina kada su bila ograničenja po broju kupaca.

Stvaranje zaliha jeste način prevladavanja neugodnih osjećaja tjeskobe i straha, ali i pokušaj preuzimanja kontrole nad situacijom. Činimo ono što možemo. Mislim da je od ovakvih načina ipak važnije sačuvati svoju rutinu u svakodnevnici, usmjeriti se na neke konstruktivne i opuštajuće aktivnosti poput fizičke aktivnosti, šetnje i sporta, razgovarati sa svojim bližnjima o osjećajima koji nas obuzimaju.

Tjeskoba možda neće nestati potpuno, ali će se sigurno smanjiti. Dobro je odabrati društvo ljudi koji nas opuštaju i uveseljavaju, ljude koji zrače pozitivnom energijom. Humor je važan aspekt mentalnog zdravlja koji nam pomaže u suočavanju sa stresom, smanjuje pesimizam i zabrinutost, pa je i to način za prevladavanje nelagode, zaključuje Ružić.

Svatko se sa stresom nosi na svoj način

Iako se svatko u aktualnoj situaciji različito nosi sa stresom i može prolaziti kroz vrlo neuogodne emocije koje su sasvim očekivane u ovakvom razdoblju, postoji granica kod koje bi si svatko trebao priznati da je ne može savladati sam.

– Načini nošenja sa stresom su individualni i svatko se sa stresom nosi na svoj način. Stres se najčešće manifestira kao pojačana tjeskoba, nesanica, nemir, napetost, moguće su somatizacije, smetnje koncentracije, osjećaj zbunjenosti.

Sve dok možemo funkcionirati uobičajeno, bez smetnji u funkcioniranju u svim segmentima našeg života, znači da još imamo kapacitete za prevladavanje stresa. Možemo i sami sebi pomoći na način da se bavimo kreativnim aktivnostima, da održavamo fizičku aktivnost, prakticiramo metode relaksacije, održavamo zdrave obrasce spavanja, prehrane i drugo.

Kada prepoznamo da su psihičke smetnje eskalirale ili izmakle kontroli, i kao takve utječu na naše funkcioniranje, dobro je potražiti pomoć stručnjaka, preporučuje Ružić.