Bila jednom tri brata. Tako dobre bajke počinju, one majstorske poput, recimo, klasika iz davnina u kojem su se trojica braće zvali Ljutiša, Marun i Potjeh. U našem klasiku bila jednom tri brata u Oroslavju i zvali se Matija, Luka i Tomica. Nije davnina, već je doba sadašnje, ali jest bajkovito posve. Bila jednom tri brata, Matija, Luka i Tomica, prezimena Veverec, pa u svome dvorišću ‘zasadili’ park, ali ne bilo kakav, već Park znanosti, prvi takav u Hrvata!

Matija je prvi brat na kojeg smo naletjeli. Gledamo s ulaza kako pod nadstrešnicom priča nešto hrpi vrtićke djece i tetama, dakako. Jedva je ulovio minutu da nam priđe. Da nam priđe i da nas posve zbuni dok nasmijan govori: »Eto zašto treba čitati naše stranice. Preko tjedna park je otvoren za grupne posjete, a vikendom za individualne!« Gledaju se fotoreporter i novinar zbunjeno, a onda zbunjeno gledaju Matiju. Jest, radni je dan, ali….
– Dobro došli, dragi naši novolistaši! – nasmije se tad grleno Matija.
Smije se on, dok nama pada kamen sa srca. Za početak lijepo nas je cimnuo. Dan dolaska smo pogodili, ali smo i brzo shvatili da tu neće biti vremena da se nadugo i široko divani. Valja gaziti uz Matiju i truditi se pohvatati te njegove rafalno izrečene misli. Ali, ajde ti budi fokusiran kad pogled leti dvorištem pa se sudara s velikim eksponatima, tim spravama za nekakve znanstvene pokuse.

Poput feniksa

– Za kog’ je ovaj znanstveni park? Tko vam sve dolazi? – pitamo.
– Kad me netko pitaj za koga je ovo, ja velim za sve, od dječjih kolica do kolica u koja se sjeda u poodmakloj životnoj dobi. Zašto? Jer prilagođavamo priču, jer prolazimo razne edukacije rada s različitim dobnim skupinama, s ljudima različitog stupnja obrazovanja, jer nam vrtićka djeca i zaposlenici instituta »Ruđer Bošković« nisu ista kategorija – veli Matija.
– Znači, navrate i ovi s »Ruđera«!? – pitamo.
– Na team building – smije se Matija.

Uspijevamo pitati Matiju i koliko je velik park. On pak veli da su u prvoj fazi uređenja i da se za sada priča bazira i prostire na četiri tisuće »kvadrata«. A onda pokazuje i udolinu, amfiteatar, jarak kako kaže, gdje su postavili par novih eksponata i gdje drže radionice. Tu će, ne sumnja on jer planovi su takvi, jednom biti i projekcije filmova, manji koncerti i slično.
– Ali, nije park tu odavno, zar ne!? – pitamo.
– Četiri godine i mjesec dana. Počeli smo 2018. godine, pa nas je pandemija zakačila dobro, ali održali smo se, ako ne i digli iz pepela poput feniksa – na to će Matija.

Foto Davor Kovačević

To hoće reći da za pandemije dnevno nije parkom prolazilo nekih 400, 500 djece svih uzrasta k’o što je opet danas, ali su zato u to vrijeme živnuli obiteljski posjeti i izrada eksponata. Djeca, znanost, izrada eksponata, potreba da se djeci bude zabavan i interesantan…
– Pa vi morate imati mali milijun talenata! – zaključujemo.
– Sva! Hodajuće kazalište smo mi dok smo na nogama – veselo će Matija.
Razgovor kratko traje. Ulazi u park nova ekipa. Matija im ide u susret. »Dobar dan, mali istraživači! Dobro došli u park znanosti!«, kazuje im. Tomica je još u jarku sa svojom ekipom posjetitelja. Ostadosmo bez sugovornika! Ali, evo Luke! Evo dobroćudna diva što je posve nalik Regoču, ili Bedanjecu.
– Ovo je, zapravo, priča o tri brata: Matija koji je najmlađi…- krenuli mi.
– Ne, on je najstariji – ispravlja nas Luka.
Eto na. Bila jednom tri brata.
– Dobar dan, dobro došli u prvi Park znanosti u Hrvata. Ja sam Luka, ono tamo je Tomica, ono Matija. Mi smo ti tri brata, ovo je naša kuća u kojoj živi naš tata, a ovo je naše dvorišće – kreće s pričom Luka i to vještinom na kojoj bi mu i turistički vodiči imali zašto zavidjeti.

Lukina radionica

Sve se kotrljati počelo 2012., 2013. godine. Odnosno sve je počelo s eksponatima koji su svi, ali baš svi, izašli iz njihove, pače Lukine radionice. Te 2013. godine krenuli su okolo, vani pogotovo, pa ih prezentirali i nudili općinama, gradovima, ustanovama, recimo glazbenu ogradu od koje je sve krenulo. Vratit ćemo se mi njoj, ma prvo evo podataka da danas na 70 lokacija u Hrvatskoj i Europi možete naletjeti na neki od njihovih eksponata. Ima ih i Rijeka.
– Do 2016. godine isključivo smo živjeli od suradnje i pokušaja da ponudimo eksponate vezane za znanost. U radionici crtamo, varimo, brusimo, delamo i farbamo autorske edukativne eksponate, a od početka je bila tu i ideje – ajmo otvoriti Park znanosti. Nakon ostvarene suradnje s nekoliko lokalnih zajednica, digli smo kredit, prošli na tri startupa i počeli rokati dvorište – rafalno će Luka.
Srušili staru štalu, napravili klupe po parku, napravili suvenirnicu i WC i krenuli u prvoj fazi s dvadeset eksponata u parku.
– Samo isključivo za grupe: vrtiće, osnovne i srednje škole, a u drugoj fazi i za individualne posjetitelje. A sad nas budu pregazili – upozori nas Luka.

I bome bi nas zgazili da se na vrijeme nismo maknuli. Nema u Parku stajanja, kako kolona učenika obiđe koji eksponat, tako gazi dalje.
– Doslovce smo imali samo staru štalu i njivu kad smo škole krenuli obavještavati da ćemo krenuti s radom 2017. godine i doslovce smo godinu dana prije nego je prva grupa došla imali rezervirane prve posjete, prve termine – prisjeća se Luka.
Tržište je, očito je, bilo ovakve ideje gladno. A i marketing je braći bio dobar.
– Znali smo mi svoj ritam, znali smo što u godinu dana moramo napraviti – ističe Luka.
Uglavnom, 2017. Park otvara vrata, da bi 2018. i 2019. iliti do korone, u park dolazile grupe iz cijele Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske, Europe, svijeta.
– Od jutra do mraka. Od osam ujutro krećemo, a završavamo nakon mraka – kazuje Luka.

Na dan našeg posjeta tako prvo dođoše vrtići poput Dječjeg vrtića Koko iz Sesveta, a onda škole iz Dalja, Zadra, Splita, Sinja i Knin za kraj.
– Danas će tu biti 450 klinaca. Od jutra do mraka. Čisto da vidite kakav imamo ritam – kaže Luka.
A što s klincima rade!?
– Kad dođe bus klinaca, recimo da ih je 50 u grupi, uvijek ih pitamo da digne ruku onaj tko voli matematiku, fiziku. Od njih 50, dvoje ih digne ruku i to je još i dobar prosjek. Nakon vođene ture – a vođena tura je kad od eksponata do eksponata pričamo priču i uvijek pri tom klince ‘bacimo u vatru’ – nakon vuru vremena zamolimo ih da dignu ruku oni koji misle da ta znanost i nije tako strašna. Od njih 50, jedno 45, 46 ih digne ruku. To je ludnica – ističe Luka.
Srce je, ističe, puno kad čuješ kako klinci kažu da bi sve drukčije bilo da im je takvog nečeg u školi. Ma, istaknut će Luka još jednu dobnu skupinu s kojom je u Parku znanost i više od zabave.
– Starački domovi! To je bila fora prije korone. Totalno opušteno – priznaje Luka.

Znanost kroz igru

Fizika i matematika. Eksponata na tu temu je ponajviše. No, želja je uz matematiku i fiziku pokriti i astronomiju, biologiju, kemiju, povijest i zemljopis, sve s čim se djece u školi susreću i sve kroz igru. Spominje se tako Luka svojeg učitelja u školi koji je bio, kako veli, koma, da bi kasnije tijekom školovanja naletio na luđake u pozitivnom smislu koji su ga znanosti privukli. I to je ono što ga je pokrenulo. A čovjek je, inače, građevinar!
– Tomica je radio kao vodič u Velikom Taboru, a Matija kao profesor u školi. Ja sam u ovom od 2013. i sam sam u početku vodio grupe, a onda su se oni 2018. priključili, dali otkaze na poslu i sad smo svi unutra – priča Luka.

On je onaj koji je u startu bio tehnički potkovan, koji nacrta svoje i na osnovi svojih i bratskih ideja, ode u radionicu i to odradi i izradi. Sad su već, kako kaže, i braća duboko zašla u tehnički svijet. A prvi eksponat je bila ona glazbena ograda iliti Oda radosti! Ne prvi eksponat samo u Parku, već prvi eksponat s kojim su krenuli u bijeli svijet poput rock benda, vozeći se kombijem od grada do grada da bi ga prezentirali.
– Bili smo, recimo, u Novigradu na istarskom Festivalu uličnih čarobnjaka, išli i tamo gdje smo pripadali i gdje nismo. Tako smo pokušavali doći do javnosti – pojašnjava Luka.
Danas je »Oda radosti« prvo što posjetitelje dočeka, svojevrstan zaštitni znak cijelog projekta. Zatim su napravili ogradu na kojoj se lako svira »Lijepu našu« i eno je na Zelenjaku kod spomenika himne, pa u Glini gdje je Runjanin uglazbio »Lijepu našu«, a treća je u Vukovaru na glavnom gradskom trgu. Ima je i u Rijeci, na Mostu branitelja, samo pitanje radi li. Jer razlika je, na žalost, montira li se eksponat vani ili kod nas, jer vani u ljudi i nema potrebe da eksponat oštete, strgaju, silom potroše.

Puno srce

Uf! Brz je Luka. I ne čudi, jer vremena je malo prije dolaska nove grupe, a ta je, pokazat će se malo kasnije, još i dobrano uranila. Stiže nam kazati kako se poslovanje u trojice braće dade svesti na Park znanosti koji je zapravo muzej na otvorenom, dok je drugi pravac prodaja eksponata koje se da dijeliti na standardne i tipizirane poput ovih u Parku, ili posve prilagođene željama naručitelja u smislu teme. Ali, vratimo se mi načas na park, pa još znanstveni. Kako li to samo mora zvučati srednjoškolcima kad im kažu da će za ekskurziju poći u Park znanosti!? Smije se Luka, i oni su sami bili uvjereni da će đaci usred puberteta kolutati očima na sam spomen Parka znanosti.
– A onda nam je jedna grupa prišla nakon vođene ture i rekla: »Svaka čast! Mi smo mislili, ma kakav mrtvi Park znanosti, a ovo nam je bilo top!« Tako je i s manjima, dođu, zagrle te, svojim jezikom kažu da im je bilo dobro. I srce je puno – priča Luka.

Zvučalo nam je sve taman tako da smo zaustili kako sad samo braći valja naći supatnice i suputnice koje ih neće posvađati, ma i to su oni već riješili, i one su već u poslu. Godina imaju njih trojica koju više ili manje od 40, što hoće reći da su u punoj snazi, a bome, premda smo usred Zagorja, nitko ih još ni za što ni tužio nije.

– Tu na mjesečnoj bazi dolazi 5.000 ljudi. Svi ti ljudi moraju negdje jesti, piti, spavati. Mi smo svakoj vlasti objašnjavali da Oroslavje mora biti za te ljude spremno. Kad ljudi dođu iz daleka, uvijek u mejlu velimo da imaju u okolici restorane, dva, tri parka s pričom, a grad smo pokušali zainteresirati da ih netko vodi u povijesnu turu. Kad je vikend, kad dolaze obitelji, prvo što pitaju je gdje bi dobro jeli i pili. Pa ih šaljemo susjedima od kojih i sami kupujemo jaja, vino, kobase. Malo je to ipak krenulo. Stariji su susjedi, polako to ide, u čudu su da im dolaze ljudi u dvorište i daju novce za njihove proizvode, ali ide – priča Luka.

Od jutra do mraka

Park, park, park. Nekako se mora pitati Luku stignu li tri brata o ičem drugom razmišljati, o ratu u Ukrajini recimo, ili inflaciji i skupljem ulju…
– Ha, ha! Znaš kaj, ful smo u ovome od jutra do mraka. Zvuči patetično, ali kad vidimo klince da im je top, to je i nama top. Plaću imamo, normalno živimo od toga, Tomica vozi staru škodu, Matija i ne vozi i ne trebamo više – poručuje Luka.

A ona grupa iz Dalja pravo uranila. Ima ih 87! Pola ih je petih i šestih razreda, a pola sedmi i osmi. Za to voditi trebat će dva čovjeka. Tomica taman završava svoju turu, on će s Lukom parkom provesti ekipu iz Dalja. Matija će završiti svoje vođenje vrtićke djece i zadovoljnih im teta nakon što djeca sama u radionici izrade svoje modele njihala, što su ga malo prije vidjeli i o njemu čuli priču. Ovu trojicu braće se jednostavno ne da okupiti na jednom mjestu u isto vrijeme niti za slikanje. Nema se kad. Ostadoše novinari ‘sami’, da pitaju vrtićke tete ima li obilazak smisla i da čuje glasno: »Naravno da ima!« Ili da se sami poigraju eksponatima pa da se, recimo, učini da i poletjeti mogu. Ili da se prikradu vođenoj turi srednjoškolaca i opčinjeni slušaju što je to zvučno zrcalo, ili što su spretni vektori, ili kako radi vjetrenjača bez vjetra.
– Ljudi! Dobro došli u Park znanosti, prvi u Hrvatskoj! Ja sam Luka – pozdravlja Luka mladež iz Dalja.
Onda ih pita jesu li sinoć slušali radio, BBC 2. On jest jer je, veli im, lovac na glazbene talente.
– I tu vidim jednog! Ima naočale i majicu ‘made to win’! – kaže Luka.

I stvarno, evo u publici takve ljudine.
– Jesi li ikada svirao na punom Maksimiru ili Poljudu!? Nisi. Sad ćeš. Molim tišinu – kazuje Luka dok odabranom daje udaraljke u ruke.
I glazbeni talent krene udarati cijev po cijev. I glazbena ograda zasvira »Odu radosti«! I djece u trenu, slikovito rečeno, Luki jedu iz ruke. A on im daje cijelog sebe dok, primjerice, pokazuje tri cijevi i tri tona od kojih su, kako u šali reče, stvoreni svi hitovi Mate Miše Kovača, a onda i samo dvije cijevi sa samo dva tona koji čine opuse mnogih naših estradnih zvjerki.
– I da, niste došli ovdje na ispitivanje i ocjenjivanje, već da nešto naučite i da se u igri dobro zabavite – upozorava ih Luka.

Mihael u Rijeci

Do Tomice nismo ni stigli, jer on je taman bodrio ekipe koje su se s igrom nekom zaigrale. Luka nam jedva stigne mahnuti na rastanku. Matija nas ispraća. Pitamo ga što ga je iz škole, odnosno škola u kojima je volio predavati geografiju, potjeralo bratu i braći u Park znanosti.
– Želja za promjenom, želja da svijet učinimo boljim. Znam da će zvučati ko floskula, ali nije. Ovdje nema nikakvih zidova, prepreka koje vam to ne daju – iskreno će Matija.
– Samo, ako se budete širili, trebat će vam još koji brat da vam ruku da – krenuli se mi našaliti.

Kad ono…
– Imamo ga! Mihael! Mihael je četvrti brat. U Rijeci studira geofiziku, druga godina – iznenadi nas Matija.
– Dakle, Mihael, vrati se doma…- velimo
– Skuhali smo ti ričet koji je danas za ručak! – smije se Matija.
Uf, koja luda vožnja Parkom znanosti. A zapravo bajka je to kojoj samo prvu rečenicu treba ispraviti. Elem… »Bila jednom četiri brata, pa su živjela i radila u Parku znanosti, prvom u Hrvata!«