Prije točno 40 godina, u rano ujutro 26. travnja 1986. godine eksplodirao je reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil. Ujedinjeni narodi ocijenili su to zbivanje kao »najveću ekološku katastrofu u povijesti čovječanstva«. Taj je reaktor smješten na području današnje Ukrajine – tadašnjeg SSSR-a, čije su vlasti svojim tajenjem onoga što se dogodilo u javnosti, uzrokovali još teže posljedice. Ljudi u najbližem naseljenom mjestu – Pripjatu, bili su evakuirani tek dva dana nakon katastrofe, a do tada ih je jako puno bilo izloženo visokim razinama radijacije. Švedska je bila prva zemlja koja je obavijestila svijet o toj katastrofi, čega se i Hrvati stariji od 50 sjećaju kao nečega o čemu se tada puno pričalo, uz mnoštvo nepoznanica, na proslavama Praznika rada – u prirodi.

Ljudska glupost

O razmjerima svega najbolje svjedoči podatak kako je radioaktivna kiša stigla sve do – Irske, a bila je to nesreća za koju je nuklearna industrija tvrdila da se nikada neće dogoditi. Nakon dugo godina tijekom kojih su nas uvjeravali da je gotovo sve takvo nuklearno opasnost, i najvećim dijelom je gurnuto u drugi plan, upravo svjedočimo dobu u kojemu se to iznova predstavlja – korisnim i prihvatljivim. O razbijanju mitova i realnim rizicima s tim u vezi razgovarali smo s Tončijem Tadićem, nuklearnim fizičarem s Instituta Ruđer Bošković, koji se u vrijeme našeg razgovora nalazio – u Japanu.

Kada danas govorimo o černobilskoj katastrofi, što možemo reći – koji je zapravo bio ključni uzrok nesreće – tehnologija, ljudska pogreška ili sustav koji je to omogućio?

– Ljudska glupost, najkraće rečeno. Dakle, nitko normalan neće ići testirati sigurnost reaktora tako da to radi u pola jedan iza ponoći, da to rade dvojica priučenih operatera niskog obrazovanja na reaktoru kojega je inače teško kontrolirati i kada najnormalnije radi i to uvjetima da se reaktor najprije »nabrije« na maksimalnu snagu, a onda mu se isključe svi automatski sustavi zaštite. I očekuje da će ta dvojica nesretnika to sami moći iskontrolirati. To je bilo potpuno glupo. Da vam dam drastičan primjer – to vam je kao da uzmete stari ruski automobil »Moskvič«, prerežete mu kočnice i onda ga »nabrijete« na 100 kilometara na sat te se njime zabijete u zid. I temeljem toga izvučete dalekosežni zaključak kako je automobil nesiguran kao sredstvo prijevoza. Dakle, kako su potpuno opasni i nesigurni i Volvo, i Mercedes, i Nissan, i Mazda, i Peugeot itd. – jer su temeljem tog vašeg pokusa to nesigurna sredstva prijevoza.

Koliko je današnja nuklearna tehnologija sigurnija u odnosu na onu iz 1986. godine, kada se ta nesreća dogodila i može li se scenarij poput Černobila uopće ponoviti u istom obliku?

– Ne. Zato što je to faktički nemoguće u nuklearkama koje su hlađene vodom i u kojima je voda moderator. Dakle, ako nestane vode nema ni nuklearne reakcije. U Černobilu je, međutim, nuklearne reakcije bilo dokle god je moderator bio od grafita. Dakle, to što je nestalo vode nije zaustavilo reakciju, nego je ona štoviše pojačavana. Na vrhovim kontrolnih šipki koje su bile ubačene kako bi se reakcija zaustavila bio je grafit, kako bi se u trenutku gašenja dobilo još malo struje za – razvoj socijalizma.

Neshvatljivo ponašanje

U javnosti se često miješaju pojmovi nuklearne elektrane i nuklearnog oružja – možete li jasno objasniti koja je razlika u rizicima za ljude i okoliš?

– Dakle, kod nuklearne eksplozije se, naravno, pojavljuje velika gljiva. U njoj u pravilu sudjeluje nekoliko desetaka kilograma nuklearnog goriva, pa je i kontaminacija razmjerna tome. Kod Černobila se radilo o gorenju tisuća tona goriva, pa je onda opet i kontaminacija tada bila razmjerna tome. I daleko je veća materijalna šteta nastala od zbivanja u Černobilu, nego od tragedije u Hiroshimi, gdje je naravno doista poginulo iznimno puno ljudi – broj mrtvih se već prvih mjeseci nakon toga popeo čak na 140.000 – no, Hiroshimu se poslije ipak uspjelo dekontaminirati i grad danas funkcionira. U Černobilu doduše nije poginulo toliko puno ljudi, međutim u taj se grad nitko nikada neće vratiti.

Koliko je danas realna opasnost od radiološkog incidenta u Europi, bilo zbog rata, sabotaže ili tehničkog kvara – i što bi to konkretno značilo za stanovništvo?

– To je teško uspoređivati jedno s drugim. Naprosto, nijedna od velikih nesreća – niti Otok tri milje u SAD-u, niti Černobil, niti Fukushima se nije dogodila u zemljama Euroatoma (Europske zajednice za atomsku energiju). Naprosto, članice Euroatoma, među njima znači i Mađarska, i Slovenija, i Hrvatska, jako paze na koji se način radi s tim. Jednostavno, nuklearna energetika je takva da ne oprašta pogreške. A pričati o nekakvoj sabotaži je zapravo bedasto, jer na koji bi se to način provelo – netko bi nekim čudom došao u kontrolnu sobu sa potpunim neznanjem o nuklearnoj energiji i tamo nešto izveo – stisnuo neke tipke?

Što smo naučili 1986.?

Živimo u vremenu u kojem se ponovo govori o nuklearnom oružju i potencijalnim katastrofama. Jesmo li kao čovječanstvo doista išta naučili iz černobilske katastrofe, ili samo živimo u uvjerenju da se takve stvari više ne mogu ponoviti?

– Naučili smo to. I zato svaka od tih priča zapravo dobija jasan odjek u znanstvenim krugovima i jasna su upozorenja da se u to nitko ne upušta. Jer nuklearna katastrofa uzrokovana nuklearnim ratom je jednostavno nemjerljiva i nitko ne može iskontrolirati scenarij koji će se iz toga razviti. Oni koji misle da mogu kontrolirati neki takav scenarij koji će se razviti bacanjem jedne atomske bombe su – idioti. Jer to poslije više nitko ne može zaustaviti.