Vatrena kiša, sjajni, crveno-žuti komadi koji padaju s neba, dok se kilometrima uvis diže tanka zraka, neonske, plavičastobijele boje… Prizor je to koji su, probuđeni glasnom eksplozijom, vidjeli stanovnici Pripjata dok je po njima počeo padati bijeli pepeo… Malo tko od njih bio je toga trenutka svjestan kako gledaju najveću nuklearnu katastrofu u povijesti koja se upravo tog 26. travnja 1986., prije točno 40 godina, odvijala pred njihovim očima. Nitko od njih još nije znao da je nekoliko minuta ranije reaktor broj 4, nekoliko kilometara udaljene nuklearne elektrane »Vladimir Ilič Lenjin«, poznatije kao nuklearka Černobil, eksplodirao u vrijeme rutinske sigurnosne vježbe.

Kaos i užas

Ti crveno-žuti komadi bili su užareni komadi visokoradioaktivnog grafita koje je eksplozija razbacala u nebo iznad elektrane, a plava svjetlost, koju nitko do tada, a ni kasnije nije vidio, nije bio odsjaj vatre. Bio je to rezultat ionizacije zraka jer je ekstremno visoka razina radijacije »kidala« elektrone iz molekula zraka, uzrokujući da zrak svijetli sablasnom, »električnom« plavom bojom. Mnogi su svjedoci mislili da izgleda prelijepo, nesvjesni da taj sjaj označava najsmrtonosnije mjesto na planetu u tome trenutku.

Reuters

Nesreća se dogodila tijekom noćnog testiranja sigurnosnih sustava reaktora izgrađenog samo dvije godine prije, operateri su htjeli provjeriti kako se sustav ponaša tijekom iznenadnog nestanka struje u sustravima za hlađenje postrojenja. Zbog tehničke greške u dizajnu reaktora za koju nitko nije do tada znao, u jednom trenutku sustav je ostao bez tekućine za hlađenje, a pritisak pare narastao je gotovo u trenutku na oko 200 puta veću razinu od one koja je bila maksimalno dozvoljena. Rezultat je bio strašan. U velikoj eksploziji para je izbacila 2.000 tona težak čelično-betonski poklopac reaktora koji je poput šampanjskog čepa odletio u zrak, da bi sekundu ili dvije kasnije, druga, još snažnija eksplozija razorila reaktor i izazvala pirometaluršku kišu užarenog grafita.

Reakcija spasilačkih službi prvih je sati bila kaotična. Lokalni vatrogasci, potpuno nesvjesni radijacije, golim su rukama podizali radioaktivne blokove pokušavajući ugasiti vatru. Zalijevali su reaktor mlazevima vode, no ona se odmah pretvarala u paru. Istovremeno, u kontrolnoj sobi nuklearke očajnički su pokušavali procijeniti kolika je razina štete i radijacije. Uređaji su pokazivali radijaciju od 3,6 rendgena i to se nije činilo toliko lošim. No nisu bili svjesni jedne stvari – dozimetrima je tih 3,6 rendgena bila maksimalna vrijednost koju su mogli prikazati, u stvarnosti je radijacija bila 5.000 puta jača.

Već nakon sat vremena počele su padati prve žrtve. Svi koji su bili u blizini reaktora prijavili su snažan okus metala u ustima što je indikator izuzetno velikog zračenja, a vatrogasci su počeli osjećati slabost i vrtoglavicu. Koža im je naglo postajala tamnija ili crvena zbog radijacijskih opeklina, a nekoliko sati kasnije svi su oni već bili u bolnici u Pripjatu, povraćajući i gubeći svijest. Svi su prebačeni hitno u Moskvu, a velika većina je preminula u roku od nekoliko dana.

Šutnja SSSR-a

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali nitko u Pripjatu nije bio svjestan tragedije koja se odigrava u nekoliko kilometara udaljenoj elektrani. Zavjet šutnje u tadašnjem Sovjetskom Savezu bio je čvrst poput čelika i niti jedna informacija nije izašla iz kruga elektrane ili bolnice u koju su primane žrtve. Djeca su u Pripjatu sljedeća tri dana normalno išla u školu i vrtiće, ljudi su odlazili na posao, trgovine su normalno radile… Cijelo to vrijeme po gradu je padao bijeli pepeo, a nitko nije znao kako on sa sobom nosi smrt od radijacije.

AI

Iz Moskve je poslana vojska u pomoć spasiocima, helikopterima iz zraka zalijevan je reaktor kako bi se ohladio. Na krov uništene reaktorske zgrade poslani su lunarni roboti koji su trebali skupiti komade grafita i baciti ih nazad u jamu. Bez uspjeha. Visoka razina radijacije uništavala je elektroniku robota u nekoliko sekundi. Sovjeti su našli rješenje u, kako su to kasnije nazvali, biorobotima. Skupili su stotine vojnika i dobrovoljaca koji bi se popeli na krov, rukama uhvatili komad grafita, bacili ga u jamu i strčali sa zgrade. Za ovo su imali između 60 i 90 sekundi, jer sve duže od toga predstavljalo je smrtonosan period.

Vodstvo Sovjetskog Saveza je tajilo tragediju koliko god je moglo, sve dok nakon nekoliko dana detektori u Švedskoj nisu otkrili veliku razinu radijacije i uzbunili svijet. Skrivati se više nije moglo.

– Uspjeli smo ugasiti vatru, spriječiti da se ona proširi na ostale reaktore. Najgore je iza nas, poručio je u svom prvom i relativno kratkom obraćanju o stanju u Černobilu tadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov koji je samo godinu dana prije preuzeo ključeve Kremlja. No, šteta je već bila ogromna. Ne samo u Černobilu i Pripjatu, koji se nalaze oko 130 kilometara sjeverno od Kijeva, već i diljem gotovo cijele Europe. Radioaktivni oblak proširio se preko Ukrajine, Bjelorusije, baltičkih zemalja na veći dio europskog kontinenta. Rubno je zahvaćena bila i Hrvatska. Danima se izbjegavalo jesti povrće, piti mlijeko, sve kako bi se unos radioaktivnog materijala smanjio na najmanju moguću mjeru.

U ratnoj zoni

Posljedice havarije bile su užasne. U sanaciju elektrane bilo je uključeno više od 600.000 ljudi, a desetine tisuća nakon nekog vremena oboljele su od tumora uzrokovanih radijacijom. Gotovo 100 tisuća ljudi evakuirano je i zauvijek prognano iz Pripjata i okolice jer područje oko elektrane neće biti sigurno za život u sljedećih 20.000 godina, a okolna šuma primila je toliku količinu radioaktivnog zagađenja da je poprimila crvenu boju. Ta su stabla kasnije srušena, ali ovo područje i dalje je jedno od radijacijom nakontaminiranijih mjesta na planetu.

Eksplozija u Černobilu promijenila je svijet najmanje na tri načina. Mihail Gorbačov ustvrdio je kako je upravo ova nuklearna havarija ubrzala raspad SSSR-a. Nuklearna je industrija uvela drastično strože sigurnosne protokole koji se i danas primjenjuju. Havarija je podigla globalnu svijest o ekologiji postavši trajni podsjetnik kako je krhka ravnoteža prirode i tehnologije.

Nuklearna elektrana Černobil nalazi se danas u ratnoj zoni. Veliki betonski sarkofag vrijedan 1,5 milijardi eura kojim je prije desetak godina obložen zloglasni reaktor oštećen je u napadu ruskih raketa, no još uvijek zadržava radijaciju koja u unutrašnjosti reaktora bukti. No u ratnim okolnostima, malo nedostaje da ova nuklearna havarija ponovo postane aktivna prijetnja cijelome svijetu.

Popravci zbog ruskih napada

Ruski napad dronom u veljači 2025. probio je hermetičku brtvu štita nad černobilskom elektranom. Nisu otkrivena curenja, ali zaštitnom luku su potrebni popravci vrijedni najmanje 500 milijuna eura kako bi se spriječila trajna šteta, prema podacima Europske banke za obnovu i razvoj. Prošloga je tjedna glavni državni odvjetnik u Kijevu rekao Reutersu da su ukrajinski radari otkrili najmanje 92 ruska drona koji su letjeli u radijusu od pet kilometara od štita od lipnja 2024. godine.