Trumpova najava povlačenja 5.000 američkih vojnika iz baza u Njemačkoj nije samo mogući uvod u potpuno povlačenje SAD-a iz trenutno najstarijeg i najjačeg vojnog saveza svijeta, već i najava promjene sigurnosne arhitekture Starog kontinenta. Punih 77 godina, Sjevernoatlanski savez faktor je stabilnosti, mira i odvraćanja prijetnji u Europi, a dobar dio njegove snage dolazio je iz činjenice da kičmu saveza čine upravo Sjedinjene Američke Države. Potpuno povlačenje Washingtona izbilo bi savezu najjači adut s kojim igra u globalnoj geopolitičkoj partiji pokera.

Različiti interesi

– U takvom scenariju NATO ne bi nestao, ali bi se pretvorio u samo simboličan savez. Nije tu riječ samo o vojnicima koji su stacionirani u bazama europskih zemalja. Tu govorimo i o visokotehnološkoj opremi, kao i o razmjeni obavještajnih podataka na temelju kojih se kreiraju planovi. Bez američkog sudjelovanja sve bi to nedostajalo, kaže za naše novine politički analitičar Tvrtko Jakovina, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Do prije samo dvije godine, takav je scenarij bio apsolutno nezamisliv, no on danas predstavlja potpunu i prilično izvjesnu realnost. I već se pomalo planira tko bi u budućnosti mogao preuzeti mjesto Washingtona u savezu. I tri su moguća pretendenta koja bi rado vidjela sebe u toj ulozi. Pariz, Berlin i London.

Francuska predsjednika Macrona posebice je aktivna u svojevrsnom lobiranju među ostalim europskim članicama saveza kako bi, što je moguće prije i što je moguće jače, zauzela svoju poziciju »prvog među jednakima«.

Pariz aktivno »gura« svoje naoružanje, raketne sustave i zrakoplove na europskom tržištu, posebice od kada su, zbog Trumpove politike, počela pljuštati otkazivanja narudžbi za američke zrakoplove F-35.

Rafalei možda nisu toliko napredni poput američkog lovca, no europski saveznici bar ne moraju brinuti kako će im Pentagon »na daljinu« isključiti letne sustave u ključnom trenutku.

S druge strane, ni Berlin nije imun na ideju vodstva NATO saveza, unatoč »grijesima iz prošlosti« koji su ih desetljećima sputavali u bilo kakvim vojnim ambicijama. Njemačka danas ne samo da ima vrlo jaku vojsku i strateški položaj, već se pod njenom kontrolom nalazi i Rheinmetall, najveći svjetski proizvođač oružja i streljiva. London pak, kao svoj »adut« ističe ratno iskustvo, svoju ratnu mornaricu, kao i razvijen sustav prikupljanja obavještajnih podataka koji se jedini u Europi može nositi sa SAD-om i Izraelom.

– Kako god bilo, NATO je još godinama udaljen od bilo kakvog konsenzusa tko bi mogao zauzeti lidersku poziciju unutar saveza. Pritom nije u pitanju samo pridobivanje ostalih članica na svoju stranu, već je i pitanje interesa svake pojedine zemlje. Interesi Berlina svakako nisu isti kao interesi Pariza ili Londona, i tu se nameću velika otvorena pitanja, kaže Jakovina.

Nuklearne ambicije

U obzir treba uzeti vrlo specifičan položaj Turske. Ova zemlja danas ima drugu najveću vojnu silu unutar NATO-a, odmah poslije SAD-a.

Nije u Europskoj uniji, niti se osjeća dijelom Europe, a njeni politički i vojni interesi usmjereni su u sasvim drugom smjeru. Ankaru danas više zanima što se događa u Siriji, Iraku ili Iranu nego u kakvom se položaju i sigurnosnoj situaciji nalaze, recimo, zemlje Baltika.

I prilično je izvjesno kako Turska, bez »američke poveznice« unutar NATO saveza, ne bi intervenirala na temelju članka 5 ako Rusija napadne Estoniju ili Litvu.

No stvarna, aktivna vojna sila samo je jedan dio jednadžbe NATO saveza bez aktivnog sudjelovanja Amerike. Drugi, podjednako važan, ako ne i važniji je nuklearni kišobran koji je dosad štitio Europu.

Eventualnim povlačenjem SAD-a iz NATO saveza nestaje nuklearni štit koji su europski partneri do sada imali oslanjajući se na tisuće američkih nuklearnih projektila.

Dvije zemlje, osim SAD-a, u NATO savezu imaju vlastite nuklearne arsenale, Francuska i Velika Britanija.

No broj njihovih nuklearnih bojevih glava dvadesetak puta je manji od broja kojim raspolažu Washington ili Moskva. Francuska je već najavila ubrzano širenje svog nuklearnog arsenala, a ponudila je nekolicini zemalja, posebice Poljskoj, Njemačkoj i baltičkim zemljama, svojersni mini nuklearni savez, pri čemu bi Pariz imao posljednju riječ.

No, stvari bi se mogle odvijati i u nešto drukčijem smjeru.

– Vjerujem da bi povlačenjem SAD-a iz NATO saveza jačanje nuklearnih kapaciteta išlo u smjeru proliferacije i širenja nuklearnog oružja, više bi zemalja poželjelo imati svoje oružje pod svojom izravnom kontrolom, kaže Tvrtko Jakovina.

Kao glavni »kandidati« za nove nuklearne arsenale danas se smatraju Njemačka i Poljska koje bi u relativno kratko vrijeme mogle prerasti u nuklearne sile.

Male zemlje u velikom problemu

Veliko je i pitanje što bi se dogodilo s »malim« zemljama NATO saveza poput država Baltika, Slovačke, Rumunjske i Hrvatske.

Odgovor je prilično jednostavan.

Morat će, u diplomatskom i vojnom smislu, igrati proračunatije i pametnije. U trenutku kada ne bi bilo SAD-a koji je, bar do sada, djelovao ne samo kao kohezijski faktor, već i kao svojevrsni redar unutar saveza, jasno je da bi se budile ambicije i planovi velikih europskih zemalja. A pritom će biti potrebno balansirati između centara moći, ovaj put unutar NATO saveza.