TRST Vladimir Putin, koji je na prvome mjestu Forbesove liste najmoćnijih ljudi svijeta za ovu godinu – iza njega su ostali američki predsjednik Barack Obama, kineski vođa Xi Jinping i papa Franjo – u Trstu je predvodio veliku rusku delegaciju na talijansko-ruskom sastanku na vrhu.

Na svakom koraku u Trstu, kao i dan ranije u Rimu, Putin je pokazivao da je svjestan vlastite moći i koliko u njoj uživa. Ruska delegacija, u kojoj je desetak ministara, u Italiju je stigla u pet zrakoplova. Zbog Putina je dopremljeno i pedeset blindiranih limuzina, najprije u Rim, gdje se ruski predsjednik u ponedjeljak susreo s papom Franjom, a onda i u Trst, gdje je održan talijansko-ruski summit, na koji je Putin, zbog »komplikacija u transportu«, kasnio.  Zbog summita su u Trstu uvedene najstrože sigurnosne mjere. Središte grada oko Piazze Unità dell’Italia, gdje je Putinu u čast bila postrojena počasna garda i gdje ga je dočekao talijanski premijer Enrico Letta, bilo je potpuno blokirano. Svaki Putinov korak od zračne luke Ronchi do središta Trsta budno je pratilo dvjestotinjak pripadnika Putinovog osobnog osiguranja: prava mala vojska naoružanih i dobro izvježbanih agenata.  Šahtovi su bili zavareni, dolasci brodova u obližnjoj luci otkazani, a u zaštićenoj zoni bili su blokirani čak i telekomunikacijski signali. Iz svih ulica oko »crvene« zone uklonjeni su parkirani automobili. Zaštićenu zonu nadgledali su policajci s patrolnih čamaca s mora i iz helikoptera iz zraka. Kretanje kolone s visokim gostom na krovovima pratili su snajperisti. Trgovine i banke bile su zatvorene, a kretanje pješaka ograničeno, što, međutim, nije spriječilo prosvjede brojnih aktivista za ljudska prava, koji su upozoravali na autoritarnost ruskog vođe i posebno njegovu diskriminacijsku politiku prema istospolnim zajednicama.

Tršćanske ulice u utorak bile su pustije no ikad. No sve je to bila cijena Putinova posjeta, jer tog državnika smatraju, zbog stalnih prijetnji islamista sa Zakavkazja, jednim od najugroženijih na svijetu.

Mnogi se pitaju zašto je za mjesto održavanja talijansko-ruskog summita odabran upravo Trst? Glavna tema razgovora gospodarskih delegacija dviju zemalja je ruski plinovod Južni tok, kojim bi plin s plinskih polja u Rusiji trebao cijevima ispod Crnog mora, Bugarske, Srbije, Mađarske i Slovenije stići do nedalekog Tarvisija, gdje će se priključiti na postojeći plinovod. Riječ je o velikom energetskom projektu u kojem se s jednom petinom, unatoč otporu Bruxellesa koji želi smanjiti ovisnost Europe o ruskim energentima, među prvima uključila talijanska energetska kompanija Eni. Italija je zainteresirana za dugoročne energetske ugovore s Rusijom i jeftiniji plin, nadajući se da će time povećati konkurentnost svog gospodarstva.

I summit je potvrdio snažne gospodarske odnose dviju zemalja, koji, unatoč rastućim napetostima između Moskve i Bruxellesa, nikad nisu bili bolji. Italija i Rusija u Trstu su potpisale čak 28 međudržavnih i trgovinskih sporazuma, a Putin je stigao s primamljivom ponudom o milijardu eura »teškom« zajedničkom investicijskom fondu, koji bi trebao pomoći posustalom talijanskom gospodarstvu.

Talijansko-ruski summit, međutim, odvija se u sjeni velikog diplomatsko-strateškog spora Rusije i Europske unije oko budućnosti Ukrajine. Nakon što se Kijev suočio s Putinovom ponudom koju nije mogao odbiti, europski planovi o procesu europeizacije na istočnim granicama Unije – projektu u kojem upravo Ukrajina ima središnje mjesto – čine se nepovratno izgubljenima. Nakon što je Moskva Ukrajini zaprijetila gospodarskom blokadom, pregovori o potpisivanju sporazuma Ukrajine i EU-a su zamrznuti.

Na konferenciji za novinare nakon summita Putin je pozvao je na »depolitizaciju« ukrajinskog sporazuma s EU-om, predloživši trilateralne pregovore između Ukrajine, EU-a i Rusije na tu temu, iako je EU već ranije taj prijedlog odbacio. Europsku uniju podučio je da ne bi trebala kritizirati Moskvu zbog Ukrajine, a europske vođe da se uzdrže od »oštrih riječi« na račun Moskve, upozorivši da bi europski sporazum o trgovini s Kijevom »preplavio Rusiju europskim proizvodima«, koji bi stigli na rusko tržište »praktički bez carina«.