Klimatske promjene neumoljivo preoblikuju naš planet. Svjetski planinski lanci gube svoje vjekovne ledene oklope, a znanstvenici inovativnim lokalnim metodama pokušavaju kupiti komadić vremena. No, stvarni ključ sudbine naših obala leži u golemim prostranstvima kopnenog leda. Njegovo bi otapanje značajno izmijenilo kartu svijeta i potopilo gradove koje danas poznajemo. Ledenjaci se povlače gotovo posvuda, a voda nastala njihovim otapanjem završava u oceanima i pridonosi podizanju razine mora.

Najveća dugoročna opasnost za obalne gradove dolazi iz golemih ledenih štitova Grenlanda i Antarktike. Njihovo postupno otapanje tijekom sljedećih stoljeća moglo bi iz temelja promijeniti izgled svjetskih obala, uključujući i Jadran.

UTRKA S VREMENOM

Planinski ledenjaci ubrzano gube masu. Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije, od 2000. do 2023. gubili su prosječno oko 273 milijarde tona leda godišnje. Ukupno su u tom razdoblju izgubili približno pet posto svoje preostale mase, dok je u srednjoj Europi gubitak dosegnuo gotovo 40 posto.

Alpe proživljavaju najteže dane od početka mjerenja – u tek 50 godina nepovratno je nestalo više od tisuću manjih ledenjaka, dok se talijanski i švicarski divovi ljeti tope pred našim očima. Švicarski ledenjaci samo su tijekom 2022. i 2023. izgubili približno deset posto preostalog volumena. Manji ledenjaci postupno nestaju, a veći se povlače, stanjuju i raspadaju na odvojene cjeline.

Slične promjene bilježe se u Himalaji, Hindu Kušu, Andama, zapadnom dijelu Sjeverne Amerike i drugim planinskim područjima. Gubitak leda na Himalaji i Hindu Kušu u posljednja dva desetljeća se udvostručio stvarajući tempirane bombe u obliku nestabilnih ledenjačkih jezera. Visokoplaninska Azija, koja obuhvaća Tibetansku visoravan i okolne planinske lance, važna je za vodoopskrbu gotovo dvije milijarde ljudi. Ledenjaci ondje utječu na količinu i sezonski raspored vode u velikim riječnim sustavima.

iStock

Njihovo pojačano otapanje u početku može povećati protok rijeka. Međutim, nakon što ledenjak prijeđe točku najvećeg otjecanja, njegovim smanjivanjem postupno opada i količina vode koju može osiguravati tijekom sušnih razdoblja. Istodobno rastu opasnosti od urušavanja leda, odrona i naglog izlijevanja ledenjačkih jezera.

U Andama povlačenje ledenjaka već otežava opskrbu vodom dijelova Čilea, Argentine, Perua i Bolivije. Posljedice ovise o lokalnoj klimi, zalihama podzemne vode, akumulacijama i načinu upravljanja vodnim resursima, pa nestanak ledenjaka ne znači automatski nestanak rijeka, ali povećava nesigurnost vodoopskrbe.

SCENARIJ – 65 METARA

Kada bi se otopili gotovo svi ledenjaci i ledeni štitovi na kopnu, prosječna razina svjetskih mora porasla bi za približno 65 metara. Antarktika bi tome pridonijela s oko 58 metara, Grenland s približno sedam, a ostali svjetski ledenjaci s još nekoliko desetaka centimetara. To nije prognoza za 2100. godinu niti događaj koji bi se mogao odigrati tijekom nekoliko desetljeća. Potpuno otapanje golemih ledenih štitova zahtijevalo bi dugotrajno snažno zagrijavanje i odvijalo bi se tijekom mnogih stoljeća ili tisućljećima. Riječ je o krajnjem hipotetskom scenariju koji pokazuje koliko je vode pohranjeno u kopnenom ledu.

Velik priljev slatke vode promijenio bi slanost pojedinih dijelova oceana i mogao znatno oslabiti velike sustave oceanske cirkulacije. To se osobito odnosi na Atlantsku meridionalnu cirkulaciju, koja prenosi toplinu prema sjevernom Atlantiku. Nije, međutim, precizno tvrditi da bi zbog toga Golfska struja jednostavno i trajno nestala.

Premještanje golemih količina vode s polova prema drugim dijelovima planeta moglo bi vrlo malo promijeniti brzinu Zemljine rotacije i položaj njezine osi. Riječ je o mjerljivom fizikalnom učinku, ali njegove praktične posljedice neusporedivo su manje od posljedica poplavljivanja obala.

Porast mora od približno 65 metara potpuno bi promijenio izgled Jadrana. Niski dijelovi Rijeke, Pule, Zadra, Splita, Dubrovnika i drugih obalnih gradova našli bi se pod vodom, ali viša gradska i zaleđna područja ostala bi iznad nove razine mora. More bi prodrlo u riječne doline i nizine, među ostalim u dolinu Neretve, Ravne kotare i druga nisko položena područja. Brojni današnji otoci postali bi manji, pojavili bi se novi otoci, a pojedini poluotoci izgubili bi vezu s kopnom. Točan izgled obale ovisio bi o lokalnoj nadmorskoj visini, reljefu i povezanosti pojedinih udolina s morem.

Ipak, ni porast od 65 metara ne bi potpuno izbrisao zemlje poput Nizozemske, Danske i Belgije. Veliki dijelovi njihovih nizina bili bi potopljeni, ali viša područja ostala bi iznad mora. Jednako tako nije moguće bez detaljnog modeliranja tvrditi da bi cijela istočna Slavonija postala močvara. Rast mora mogao bi utjecati na donji tok Dunava i razinu podzemnih voda, ali učinak bi ovisio o reljefu, riječnom padu i zaštitnoj infrastrukturi.

Za Hrvatsku su mnogo neposrednije posljedice porasta koji se očekuje tijekom ovog stoljeća. I desetci centimetara višeg mora povećavaju učestalost obalnih poplava, prodor slane vode u podzemlje, eroziju plaža i štete tijekom olujnih uspora. Najugroženija su niska obalna područja, riječne delte, luke, povijesne jezgre i infrastruktura smještena neposredno uz more.

KLIMATSKA PETLJA

Cerade, umjetni snijeg i drugi lokalni zahvati mogu privremeno zaštititi male dijelove pojedinih ledenjaka, ali dugoročni gubitak leda moguće je ograničiti jedino smanjenjem globalnog zagrijavanja. To zahtijeva brzo smanjenje upotrebe fosilnih goriva, prelazak na izvore energije s malim emisijama te smanjivanje ispuštanja metana i drugih stakleničkih plinova.

Istodobno se obalni gradovi moraju prilagoditi porastu mora koji se više ne može potpuno izbjeći. Mjere uključuju ograničavanje gradnje u najugroženijim zonama, obnovu močvara i prirodnih obala, podizanje infrastrukture, poboljšanje odvodnje te, ondje gdje je opravdano, gradnju zaštitnih nasipa i barijera.

Geoinženjerske zamisli poput unošenja čestica u stratosferu radi odbijanja dijela Sunčeva zračenja nose velike rizike i ne uklanjaju uzrok klimatskih promjena. Ne bi zaustavile ni zakiseljavanje oceana izazvano ugljikovim dioksidom. Projekti poput Pleistocenskog parka u Sibiru zanimljivi su lokalni pokusi, ali zasad nema dokaza da mogu zaštititi permafrost u razmjerima potrebnima za znatan utjecaj na globalnu klimu.

Nestajanje ledenjaka i rast mora nisu izdvojene pojave. Povezuje ih porast globalne temperature. Koliko će se svjetske obale promijeniti neće ovisiti samo o prirodnim procesima koji su već pokrenuti, nego i o količini stakleničkih plinova koju će čovječanstvo ispustiti tijekom sljedećih desetljeća.

TEHNOLOŠKI FLASTERI

Kako bi usporili ovo propadanje, znanstvenici u Alpama intenzivno testiraju lokalna tehnološka rješenja.

Na pojedinim alpskim ledenjacima tijekom ljeta postavljaju se bijele geotekstilne cerade. One odbijaju dio sunčeva zračenja i usporavaju topljenje snijega i leda ispod prekrivene površine. Najčešće se koriste na skijalištima, oko žičara i na drugim turistički ili gospodarski važnim mjestima. Takva zaštita može sačuvati dio snijega tijekom jedne sezone, ali obuhvaća tek malen dio ukupne površine ledenjaka. Prekrivanje čitavih ledenih masa bilo bi iznimno skupo, tehnički teško izvedivo i povezano s potrošnjom materijala te mogućim onečišćenjem okoliša. Razmatraju se i sustavi umjetnog zasnježivanja koji bi se koristili otopljenom vodom i prirodnom visinskom razlikom. Stručnjaci eksperimentiraju i s podzemnim upravljanjem vodama. Bušenjem posebnih tunela isušuju otopljenu vodu s baze ledenjaka, čime povećavaju trenje i usporavaju njegovo opasno klizanje prema toplijim dolinama. Većina takvih prijedloga još je u eksperimentalnoj fazi. Oni mogu privremeno zaštititi ograničeno područje, ali ne rješavaju uzrok povlačenja ledenjaka – rast temperature zraka i promjene u količini snijega.

MORSKI I KOPNENI LED

Što bi se dogodilo da se u potpunosti rastopi sav led koji se već nalazi u oceanu? Suprotno čestom strahu, otapanje arktičkog morskog leda i plutajućih santi ne bi značajno podiglo razinu svjetskih mora. Naime, morska voda je slana i gušća od slatke vode od koje su građene sante, pa zbog te male razlike u gustoći otapanje plutajućeg leda uzrokuje zanemariv porast razine svjetskih mora. Taj led već pluta u vodi i istiskuje vlastitu masu, baš kao što se čaša vode ne prelije kada se u njoj otopi kocka leda.

Bijela ledena površina odbija velik dio Sunčeva zračenja, dok tamni ocean toplinu upija. Što je manje leda, to se more snažnije zagrijava, što dodatno utječe na regionalnu klimu i polarne ekosustave. Slična razlika vrijedi i za plutajuće ledene police uz Antarktiku i Grenland. Njihovo otapanje samo po sebi ne pridonosi znatno porastu mora, ali ledene police djeluju kao prirodna prepreka koja usporava kretanje kopnenog leda prema oceanu. Kada oslabe ili se raspadnu, ledenjaci s kopna mogu brže otjecati u more.

Prava opasnost za čovječanstvo zapravo leži na kopnu. Voda koja nastaje otapanjem planinskih ledenjaka te ledenih štitova Grenlanda i Antarktike ulazi u oceane i izravno podiže njihovu razinu. More raste i zato što se voda zagrijavanjem širi. Toplinsko širenje oceana i gubitak kopnenog leda danas su glavni uzroci globalnog podizanja razine mora. Planinski ledenjaci od 2000. do 2023. pridonijeli su porastu globalne razine mora za približno 18 milimetara. Iako sadrže mnogo manje leda od Grenlanda i Antarktike, trenutačno se brzo otapaju i imaju zamjetan udio u rastu mora.

Prema procjenama Međuvladina panela o klimatskim promjenama, globalna srednja razina mora do 2100. mogla bi porasti približno između 30 centimetara i jednog metra u odnosu na kraj 20. i početak 21. stoljeća, ovisno o budućim emisijama i ponašanju ledenih štitova. Zbog nesigurnosti povezanih s mogućom nestabilnošću antarktičkog leda ne mogu se potpuno isključiti ni veći porasti.

Razina mora neće svugdje rasti jednako. Na pojedinim obalama na posljedice utječu morske struje, slijeganje ili izdizanje kopna, promjene tlaka i vjetrova te lokalna građa obale.