Žestoka ovotjedna provala nasilja u Frankfurtu ponovno je podsjetila na slike kakve su proteklih godina stizale iz Atene, Madrida, Bruxellesa, Pariza, Ljubljane… U samo nekoliko sati protukapitalistički prosvjedi pretvorili su se u otvoreni ulični rat demonstranata i policije, uz desetke ozlijeđenih prosvjednika i policajaca, i na desetke zapaljenih automobila.

   Iza prosvjeda stoji pokret Blockupy, kojem se ne mogu osporavati dobra organiziranost i pripremljenost. Taj je pokret u borbi protiv Europske središnje banke (ECB), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i ostalih institucija kapitalističkog poretka ujedinio brojne skupine i međunarodne organizacije, kao i političke i sindikalne organizacije.

   U Frankfurt su tako stigli predstavnici čak devedeset ljevičarskih i anarhističkih organizacija iz četrdesetak europskih gradova, u dva vlaka i 60 autobusa. Prosvjednici su, očekivano, stigli iz Španjolske, Grčke, Portugala, Francuske i Italije, zemalja koje su najviše pogođene europskom politikom štednje, iako je najviše demonstranata, naravno, u Frankfurt stiglo iz ostatka Njemačke, kako bi se ondje usprotivili europskoj svoje kancelarke Angele Merkel. Samo iz Berlina u Frankfurt je tako stiglo gotovo tisuću pripadnika Die Linke, stranke njemačke ljevice koja se snažno protivi politici štednje, ili pak radničkog sindikata Verdi koji broji preko dva milijuna članova.

   Kucnuo je čas

»Kucnuo je trenutak za akciju«, stajalo je u mobilizirajućoj poruci na internetskoj stranici pokreta Blockupy uoči prosvjeda, a procjenjuje se da je u »vatrenom« slavlju ispred novog velebnog sjedišta Europske središnje banke u Frankfurtu na koncu sudjelovalo čak 17 tisuća onih koji su uvjereni da, kako je i pisalo na njihovim transparentima, kapitalizam ubija, ultimativno zahtijevajući »demokraciju bez kapitalizma«.

   Nije, naravno, slučajno da je za najnoviji protukapitalistički revolt odabrano upravo otvorenje novih tornjeva ECB-a, izgrađenih na obalama Majne. Iako je prvi čovjek ECB-a uvjeravao da nova zgrada ECB-a simbolizira »ono najbolje što ujedinjena Europa može zajedničkim snagama postići«, ona je za prosječnog Europljanina već odavno postala ponajprije simbol nevjerojatne rasipnosti i bešćutnosti europske financijske elite. Stoga je Draghijev »simbol« te srijede morao biti sa svih strana opasan bodljikavom žicom i kordonima policijskih specijalaca, njih oko deset tisuća, koji su Draghijeve staklene kule morali braniti pred tisućama djevojaka i mladića koji su željeli upozoriti na paradoks sustava koji od siromašnih i krizom uništenih južnih članica Europske unije zahtijeva štednju i odricanja, dok njegove elite rasipaju novac na blještave simbole moći.

  

Balon se ispuhao

No prosvjed u Frankfurtu samo je posljednji u nizu velikih europskih prosvjeda, i baš kao i svi dosadašnji pokušaji ni ovaj nije polučio nikakav opipljiviji rezultat. Svi javni prosvjedi u Europi posljednjih godina, koliko god bili masovni ili žestoki – od barikada u Ateni, gdje su prosvjedi i započeli, preko masovnih prosvjeda u Londonu do madridskog trga Plaza del Sol, koji su u svibnju 2011. okupirali gnjevni ‘indignados’i – okončani su slično. Iako se u jednom trenutku 2011. i 2012., kada su javni prosvjedi protiv politike štednje u Europi bili na vrhuncu, možda moglo činiti da će se pojedinačni prosvjedi ubrzo spojiti u jednu veliku europsku revoluciju – jer Europa je kontinent prosvjeda i revolucija – ništa se posebno nije dogodilo. Balon javnog bunta i pobune brzo se ispuhao. Nigdje u Europi prosvjedi nisu rezultirali nikakvim koherentnim zahtjevima, koji bi bili ostvarivi. Prosvjednici su, dakako, zahtijevali više socijalne pravde i spas socijalnih prava, no rijetki su dovodili u pitanje legitimnost samog sustava, a kada su to i činili, nije bilo odgovora što bi to moglo zamijeniti kapitalizam.

   Istina je, doduše, da je masovno nezadovoljstvo građana politikom rješavanja krize u europskim zemljama istodobno utjecalo na pad mnogih europskih vlada. Prema nekim izračunima, europska dužnička i gospodarska kriza, koja je u Europu prije šest godina stigla iz SAD-a, odnijela je više od 20 europskih vlada prije isteka njihovih mandata.