Tri godine nakon brutalnog Hamasova napada na izraelske civile 7. listopada 2023., jasno je da je izraelski sustav sigurnosti tada temeljito zakazao, o čemu govore svjedočanstva preživjelih i mišljenja analitičara. Nadležni danas kažu da su naučili na pogreškama.

“I dalje mi je teško shvatiti zašto smo satima bili prepušteni samima sebi, ali sada nemamo druge nego to prihvatiti”, kaže danas 26-godišnji Tomer Haba, jedan od preživjelih nakon napada na festival Nova kod sela Re’im blizu granice s Pojasom Gaze.

On je Hini posvjedočio da je prvog vojnika izraelske vojske (IDF) 7. listopada vidio tek oko 14 sati, dok je bježeći u zaklon stigao do kibuca Patish. Napad u kojem je diljem južnog Izraela ubijeno oko 1200 ljudi i oteto oko 250, počeo je prije 7 ujutro.

U Nir Ozu, jednom od kibuca uz granicu s Gazom, ubijeno je ili oteto 76 ljudi, kaže Dorin Rai, stanovnica koja je svoju zajednicu, kao i većina, napustila. Prvi pripadnici hitnih službi koji su stigli na mjesto događaja našli su se sami pred napadačima, pripovijeda.

“Izašli smo iz skloništa oko 18 sati, a moj je suprug skoro 12 sati držao vrata kako napadači ne bi ušli. Spasio nam je živote”, prisjeća se Rai dok vodi hrvatske novinare koji su u organizaciji izraelskog ministarstva vanjskih poslova posjetili uglavnom uništeni kibuc. Vlada joj sada plaća alternativni smještaj.

Sigurnosni slom

“Tog dana, 7. listopada, dogodio se najozbiljniji sigurnosni slom koji smo doživjeli od neovisnosti Izraela 1948. godine”, ne libi se priznati ravnatelj jeruzalemskog Centra za sigurnost i vanjsku politiku Dan Diker.

Pepelom se posipa i mladi vojni poručnik koji nije želio otkriti svoje ime. “Reći da je IDF podbacio blag je izraz”, ocijenio je.

“Sve i da nekoga stavimo u zatvor, mi se zbog toga ne možemo osjećati bolje. Teroristi su silovali naše žene, a mi smo ih iznevjerili”, odgovara vojnik na pitanje o potencijalnom osnivanju istražnog povjerenstva o odgovornosti zbog propusta.

Oded Ailam, bivši pripadnik izraelske vanjske obavještajne službe Mossada, jedan od razloga vidi u pretjeranom oslanjanju na tehnološke obavještajne metode i zanemarivanju ljudskih izvora.

Izrael je, kaže, pogrešno procijenio Hamasove namjere i sposobnosti, a obavještajni podaci nisu povezani u cjelovitu sliku.

“Ne morate doći do Hamasovih dužnosnika da biste dobili informacije”, objašnjava. Dovoljno bi bilo, kaže, imati doušnika među pekarima ili automehaničarima koji bi primijetili neuobičajene narudžbe ili aktivnosti.

No dodaje da je čak i bez prethodnog obavještajnog upozorenja vojska morala biti spremna za napad jer je granica s Pojasom Gaze bila udaljena svega dvadesetak metara.

Blagdanski dopust

Navodi i da je problem bio u tome što je dio postrojbi tijekom blagdana bio raspušten.

“U to je vrijeme IDF raspolagao s tek oko 30 posto ljudstva koje je trebalo pokrivati ​​pojas Gaze i koje je tada bilo prisutno na terenu”, dodaje Ailam tvrdeći da su čitave bojne bile na dopustu.

Napad Hamasa dogodio se na kraju sukkota, sedmodnevnog židovskog blagdana.

“Drugim riječima, netko je u vojsci morao reći: ‘taj si rizik ne možemo priuštiti’”, kritičan je bivši mosadovac.

I glasnogovornica IDF-a Adi Stoler potvrdila je prošli tjedan da je vojska zakazala 7. listopada, dodajući da je zadatak vojske sada “osigurati da se takav masakr našem narodu nikada više ne dogodi”.

No Alan Baker, bivši savjetnik izraelske diplomacije i sudionik jomkipurskog rata, podsjeća da ovo nije prvi takav propust izraelske vojske.

“Zbog židovske Nove godine i Jom kipura 1973. godine, većina osoblja na položaju na kojem sam se nalazio otišla je kući. Ostalo je vrlo malo ljudi, a ja sam bio jedan od njih.

Jednog jutra situacija nas je potpuno zatekla, a Izrael nije znao kako se s time nositi. ‘Copy, paste’ na 2023.”, frustiran je taj diplomat u mirovini jer “smo trebali iz toga nešto naučiti”.

Stalno ratno stanje

Vojska se kasnije u odmazdi za Hamasov napad obrušila na Pojas Gaze, gdje je otad do kraja rujna ove godine poginulo više od 74 tisuće ljudi, prema palestinskim izvorima, a još su stotine tisuća ozlijeđene.

Mnogi u svijetu, uključujući istražno povjerenstvo UN-a, Izrael zbog brojnih civilnih žrtava u Gazi optužuju za genocid.

Izraelska vojska i Hamas u krhkom su primirju od 11. listopada prošle godine, otkad je diljem Pojasa Gaze u vatri poginulo još gotovo 1500 ljudi.

U Jeruzalemu, mlada majka Hadar kaže da je “Izrael stalno u ratu”, dok državi trebaju “sigurnost i zaštita civila”.

Na pitanje osjeća li da je Izrael i danas u ratu, u društvu svog sina odgovara potvrdno, ali nada se da će jednom moći živjeti bez straha.

Iako posljedice rata na prvu tiše odzvanjaju u modernom i živom Tel Avivu, slično raspoloženje izražava i četrdesetdvogodišnji Rotem, koji svemu daje političku perspektivu. I on smatra da Izraelu treba mir, ali ne vjeruje da ga vlasti žele. Zbog toga će se, kaže, na parlamentarne izbore 27. listopada oglušiti.

Adam (36), odijeven u majicu s Beatlesima, za sve krivi korupciju jer je “srž svih problema iskorištavanje ovlasti”.

“Osim toga, smatram da je najveći problem u Izraelu manjak empatije, ali od toga pati čitav svijet,” sažima mladić.