Pobuna kompjutorskih frikova u Njemačkoj i Europi bazirana je ne toliko na izravnom protivljenju konvencionalnoj politici, koliko na njezinom »poništavanju« – oni nude posve drugačije, svježe, nedirnute teme koje etablirani političari ne vide, ne prepoznaju, čak ni ne razumiju. No, Hrvatskoj u dvadeset godina nije otvoreno ni jedno takvo bitno novo pitanje
Djeca Marxa i Microsofta – tako je Piratsku stranku, moralne pobjednike nedavnih izbora u saveznoj pokrajini Berlin zgodno okarakterizirao njemački komentator. Ova sintagma dobro pokriva sadržaj i orijentaciju piratskog političkog programa, no u dijelu koji sugerira da je riječ o ultraljevičarima – promašuje. Jer pirati – ne samo oni njemački – izmiču klasičnoj podjeli na lijevo i desno, što je vjerojatno i tajna njihovog uspjeha.
Da »ratnici cyberspace-a« stvarno dolaze iz druge, paralelne galaksije, potvrđuje program piratske internacionale koji sadrži tek nešto više od jedne stranice i ima samo tri točke. Prva je temeljna reforma zakona o autorskim pravima, druga odbacivanje sustava zaštite patenata, a treća poštivanje prava građana na privatnost.
– Današnji uvjeti za kopiranje su apsurdni. Nikome ne treba zarada od autorskih prava sedamdeset godina nakon smrti, stoji u programskoj deklaraciji PPI-a. Onemogućavanje besplatnog kopiranja znači da se interesi komercijalnih kompanija stavljaju iznad prava građana te da se onemogućava slobodan protok informacija i sakupljanje znanja, koji su ključni za kulturu. Još su gore posljedice patentnih prava u farmaceutskoj industriji, upozoravaju pirati. Zbog njih svakoga dana umire tisuće ljudi u zemljama trećeg svijeta.
Politički protivnici u Njemačkoj očito su ih podcijenili, te su ih uoči izbora pokušavali diskreditirati lakonskim ocjenama da je to tek jedna od kratkotrajućih protestnih stranaka, kakve su se na europskim političkim pozornicama proteklih dva desetljeća iznenada pojavljivale te ubirale glasove nezadovoljnika, ali još i brže nestajale. Tako je reagirala i čelnica njemačkih demokršćana, Angela Merkel – prognozirajući da će pirati ušićariti tek mrvice, dok su socijaldemokrati Piratsku stranku optužili da joj nedostaje supstance. Birači su supstancu ipak pronašli i ona im se, očito svidjela.
Samo registrirani
Njemački pirati osvajanjem 15 mjesta u pokrajinskoj skupštini, dostigli su do sad najuspješniji »podružnicu« internacionalne mreže piratskih stranaka (partija) – (PP International), Švedsku, koja je prije dvije godine na izborima za europski parlament dobila dva zastupnika. Tijekom proteklih pet-šest godina, Piratske stranke registrirane su, kako stoji na stranicama PPI-a, u pedesetak država, između ostalog i u bivšim našim »bratskim« republikama – Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Golema većina pirata u zapadnoj, a posebice u istočnoj Europi, nije po rezultatima ni blizu Nijemcima i Šveđanima, no udruženi cyber-borci ipak nešto rade ili to pokušavaju. Češki gusari su, primjerice, nedavno doslovce proglasili rat ograničavanju prava slobodnog pristupa internetskim sadržajima te su otvorili čak dvije svoje web-stranice s linkovima koji omogućuju piratsko, odnosno besplatno skidanje filmova. Neposredni povod ovoj akciji bilo je prijetnja tužbom, teškom pet milijuna eura, protiv jednog češkog srednjoškolca koji je na svoje stranice stavio linkove za sadržaje zaštićene autorskim pravima.
Piratska stranka u Švicarskoj samo je jedna od niza stranaka neobičnih imena te još neobičnijih programa koje će se ove godine natjecati na izborima u 26 kantona. Čelnici nedavno osnovane »Stranke ne-stranke« (No Party Party) poručuju da se aktualni etablirani političari ponašaju isto kao i oni prije sto godina. Njihove su stranke ideologizirane, ne shvaćaju koliko je globalizacija promijenila situaciju, kazao je čelnik ove stranke luckastog imena.
Na izborima će se okušati i »Anti– Power Point stranka« čiji se predstavnici zauzima za širenje javnog govora umjesto dosadnih, nekomunikativnih političkih power-point prezentacija.
U Hrvatskoj političko piratstvo nije ni na dalekom vidiku. To ne čudi budući da je i vrlo površnim pogledom jasno da se domaća politička scena zabetonirala na vrlo tradicionalnim, staromodnim obrascima. Svoj prostor kod nas nije uspjela izboriti ni prva generacija stranaka novog tipa, koje su se, inspirirane postmaterijalističkim svjetonazorima, u Europi počele pojavljivati u 70-tim i 80-tim godinama prošloga stoljeća. Tipičan primjer za to su zelene opcije koje su u mnogim europskim državama već više od desetljeća etablirane.
Nema kritične mase
– Politička igra u Hrvatskoj tako je postavljena da je novoj političkoj stranci teško ući u arenu, i to ne samo zbog financijskih razloga. Kada je riječ o zelenima, očito da kod nas još nema kritične mase vjerodostojnih i stručnih osoba koje bi takvu stranku nosile. Ima ljudi koji bi mogli voditi zelenu političku opciju, no oni su aktivni u nestranačkom, civilnom sektoru. Pitanje je zaista da li bi se isplatilo da oni oforme stranku, ne bi li se time više izgubilo jer bi to znatno oslabilo zeleni aktivizam, a nije baš sigurno da bi se održali u stranačkoj utrci, kaže Toni Vidan, dugogodišnji aktivista zelenih, član udruge Zelena akcija, koji je vodio dva, oba neuspjela pokušaja ujedinjavanja zelenih u političku opciju.
Kako u Hrvatskoj proteklih dva demokratska desetljeća nije uspjela zaživjeti ni zelena stranka koja bi, kao primjerice u nekim drugim tranzicijskim državama – Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj – ušla u nacionalni parlament ili čak bila koalicijski partner u vladi – nije čudo da na našem tlu ne niču ni nove, alternativne stranke »druge generacije«, poput pirata.
– Mladi su ljudi zgađeni politikom do te mjere da im se primjerenijim čini angažman u civilnim udrugama nego li ulazak u stranački sustav ili osnivanje nove stranke. Aktivizmom mogu postići određene ciljeve, napraviti nešto za društvo, a da pri tome sačuvaju čist obraz, što je u politici teško ili nemoguće, objašnjava Vidan.
Apstinencija
A Hrvatska vapi za novom, nekonvencionalnom strankom koja bi privukla mlade generacije i motivirala ih da iziđu na izbore. Apstinencija, naime, najraširenija je upravo među mladim biračima. Analize nedavnih njemačkih izbora pokazale su da svoj trijumf Piratska stranka može zahvaliti upravo tome što je uspjela na birališta dovesti 23 tisuće građana koji do sad nisu glasali. Uz to, pirate je odabralo 17 tisuća dosadašnjih pristaša Zelenih, koji su na njemačku političku scenu prije tridesetak godina donijeli isti pobunjenički duh, no on je proteklih desetljeća izblijedio. Nekadašnji lideri, poput Joschka Fischera koji je svojedobno skandalizirao javnost pojavivši se na davanju prisege za državnu dužnost noseći bijele poderane tenisice, danas su sjedokosi političari blizu mirovini i više se ni po čemu bitno ne razlikuju od svojih kolega iz tradicionalnih stranaka.
Da prostor pobune u Hrvatskoj zjapi i da čeka neke nove klince koji će povesti mlade i artikulirati teme koje su njima važne, ali doprijeti i do svih onih koji su nezadovoljni oskudnom ponudom opcija na našoj političkoj pozornici, pokazalo se vrlo zorno početkom ove godine. Facebook prosvjedi tjednima su uspijevali na ulične pohode motivirati tisuće građana, ne samo 20-godišnjaka, nego i onih »zrelijih«. Ali, nakon velike treske i buke nije se rodio niti miš. Doduše, samozvani lider zimsko-proljetnih prosvjednih marševa ulicama Zagreba, Ivan Pernar, registrirao je stranku Savez za promjene koja će, navodno, sudjelovati na skorim parlamentarnim izborima. No, njezina sličnost s svjetskim piratskim pokretom, njegovim korijenima, motivima , ali i potencijalom, ne postoji.
Internet samo alat
– Nema nikakve veze između Facebook prosvjeda u Hrvatskoj i pirata u Europi i svijetu. Naši Facebook prosvjednici imaju vrlo tradicionalan program i teme kojima se bave – korupcija, kriminal, država, gospodarstvo. To nisu teme imanentne cyberspace-kulturi. Internet, novi mediji, ovdje su samo alat, komunikacijski kanal, a ne tema, dio programa, kao što je to piratskim strankama u Švedskoj ili Njemačkoj, objašnjava sociolog Dragan Bagić. Pitanja autorskih prava, na kojima se baziraju piratski politički programi, ozbiljna su i mogla bi postati osnove interesne i ideološke podjele, što je nužan preduvjet formiranja stranaka koje mogu duže potrajati, a ne samo biti zvijezde pojedinačnog izbornog ciklusa.
Pobuna kompjutorskih frikova u Njemačkoj i Europi bazirana je ne toliko na izravnom protivljenju konvencionalnoj politici, koliko na njezinom »poništavanju« – oni nude posve drugačije, svježe, nedirnute teme koje etablirani političari ne vide, ne prepoznaju, čak ni ne razumiju. No, Hrvatskoj u dvadeset godina nije otvoreno ni jedno takvo bitno novo pitanje.
– Kod nas su na dnevnom redu i prije i sada dominantna tradicionalna, stara pitanja – državnosti, nacije, vrijednosti. Za pojavu nove stranačke opcije potreban je kontekst u kojem neko pitanje postaje zaista važno te se oko njega stvara podjela. Takav društveni i ekonomski kontekst kod nas nije postojao, a ne postoji ni danas, smatra Bagić. Jedino gdje je Hrvatska politička arena slična europskim novinama jest pojava populističke politike, na kojoj su svoje, ali uglavnom jednokratne političke uspone, izgradili pojedini nezavisni kandidati.
