Kada je prije tjedan dana Benjamin Netanyahu, premijer Izraela i neformalni gospodar rata i mira na Bliskom istoku, izlazio na birališta, bio je uvjeren kako je sve što treba učiniti osvojiti većinu u odnosu na svog protukandidata Gadija Eisenkota. Blok okupljen oko njegova Likuda osvojio je većinu glasova, ali pokazalo se da to nije ni približno dovoljno da Netanyahuu osigura još jedan mandat na čelu Izraela. Naime, na birališta su masovno, prvi put u povijesti, pohrlili i Palestinci.

Palestinski građani Izraela, koji su do sada bili relativno marginalizirani i koji do sada nisu pretjerano revno izlazili na izbore za Knesset, ovoga su puta masovno izašli na birališta. Procjenjuje se kako je više od 80 posto Palestinaca koji imaju izraelsko državljanstvo iskoristilo svoje biračko pravo, potpuno poremetivši sve izborne računice koje su do sada vrijedile. Glasove su Palestinci mahom davali arapskim strankama, odnosno Zajedničkoj listi ili Ra’amu Mansoura Abbasa. Tako da sada postoji svojevrsna podjela zastupnika u Izraelu na tri bloka. Blok okupljen oko Netanyahuova Likuda, koji ima 53 zastupnika, blok okupljen oko Eisenkota s 48 zastupnika i arapske stranke koje imaju ukupno 19 zastupnika. Odnosno, petnaest posto zastupničkih mjesta u izraelskom Knessetu, koji ukupno broji 120 zastupnika. I tu počinje izraelski politički rašomon.

Obećanja desnici

S jedne strane, Netanyahu grčevito nastoji očuvati svoju poziciju, no za ponovno imenovanje na mjesto premijera nedostaje mu osam zastupnika. A među Arapima će ih jako teško dobiti. Ne samo zbog svega onoga što je Netanyahu inicirao u posljednjih nekoliko godina, od razaranja Gaze, uvođenja svojevrsne strahovlade na Zapadnoj obali do iniciranja napada na Iran. Posebnu prepreku predstavlja i činjenica da blok okupljen oko Likuda čine i radikalno desne stranke poput onih koje vode Netanyahuovi partneri Ben-Gvir i Smotrich. Oni bi, bez ikakve sumnje, napustili blok ako Netanyahu počne pregovarati s Palestincima.

S druge strane, Eisenkotu nedostaje trinaest glasova u Knessetu kako bi oformio vladu i bacio Netanyahua u opoziciju. A vjerojatno i u zatvor. No i Eisenkot ima svoju desnicu. U bloku koji se oko njega okupio također se našao dio radikalne izraelske desnice, poput Naftalija Bennetta i Avigdora Liebermana te ljudi koji njih dvojicu zdušno podržavaju. Ujedno, tijekom predizborne kampanje Eisenkot je, kako bi privukao izraelske centriste i barem dio desnice, postavio i svojevrsna pravila i obećanja o radu svoje buduće vlade. Traži prihvaćanje Izraela kao židovske i demokratske države, obveznu nacionalnu službu te potpuno uništenje Hamasovih vojnih i upravljačkih kapaciteta. A to su stvari koje arapskim strankama baš i ne zvuče bajno. Pogotovo ne sada, kada imaju u rukama 19 mandata u Knessetu.

Strah od desnice

Uostalom, upravo zbog svih napetosti koje potresaju Izrael, ali i cijelu regiju, Palestinci su i pohrlili na izbore, dajući arapskim strankama u izraelskom parlamentu moć o kakvoj su do sada mogli samo sanjati. Osnovni razlozi za masovni izlazak na birališta bili su strah od radikalne desnice koja je počela naglo jačati, rat u Gazi i odnos prema Palestincima. Ujedno, palestinske zajednice u Izraelu godinama se suočavaju s organiziranim kriminalom i velikom stopom ubojstava jer policije u palestinskim dijelovima izraelskih gradova gotovo da i nema. Svemu tome, kao šlag na tortu, treba dodati i podatak kako je izraelsko Središnje izborno povjerenstvo pokušalo diskvalificirati iz izbora i Ra’am i Zajedničku listu, a tu je odluku preinačio tek izraelski Vrhovni sud. Kombinacija svih ovih faktora izazvala je kod izraelskih Palestinaca svojevrstan inat koji je rezultirao ogromnom izlaznošću.

Paradoksalno, upravo je na arapskoj političkoj mobilizaciji Netanyahu gradio dio svoje kampanje. Gradio, ali je nije doista očekivao. No Palestinci su, između ostalog i uplašeni Netanyahuovim predizbornim nastupima, doista masovno izašli na birališta. I u potpunosti pokvarili Bibijevu računicu o budućem sastavu vlade.

Ogroman problem

U ovom trenutku jedno od mogućih rješenja jest da Eisenkot pokuša na svoju stranu privući ultraortodoksne stranke iz Netanyahuova bloka. One, naime, nisu uz Likud tako čvrsto vezane i mogle bi eventualno prijeći na suprotnu stranu, čime bi Eisenkot dobio većinu za sastavljanje vlade. No i tu postoji ogroman problem. Eisenkot je svoj program i projekt, između ostaloga, temeljio i na obvezi nacionalne službe. Što znači vojnu obvezu za sve. A ultraortodoksni Židovi, baš kao ni Palestinci, u vojsku ne idu i tome se žestoko protive.

Izrael se našao u situaciji u kojoj se politički interesi i ideološka uvjerenja sudaraju s neumoljivom parlamentarnom matematikom. Ra’am je umjereniji i spremniji na kompromise, dok Zajednička lista postavlja znatno čvršće uvjete, posebno kada je riječ o palestinskom pitanju. No ni jedni ni drugi nemaju razloga svoje mandate pokloniti bilo kojem od dvojice pretendenata na premijersku fotelju.

No sigurno je kako je najveći paradoks cijele priče upravo u tome što bi o budućnosti izraelske vlade mogli odlučivati oni čiji se politički glas godinama nastojao potisnuti na marginu. Palestinci koji su na izbore izašli kako bi promijenili smjer izraelske politike sada čekaju odgovor na pitanje hoće li im njihovi glasovi donijeti i stvarnu mogućnost da na tu politiku utječu.