Ugledni tjednik The Economist objavio je na svojoj naslovnici nekoliko dana prije europskih izbora dojmljivu ilustraciju na kojoj je, u maniri Hieronymusa Boscha, izlazak Europljana na izbore prikazan u apokaliptičnoj srednjovjekovnoj viziji, u kojem se izbori pretvaraju u europski Posljednji sud.

  Britanski eurofob Nigel Farage tako potpaljuje lomaču pod premijerom Davidom Cameronom, talijanski komičar Beppe Grillo, čije ideje nisu nimalo komične, ogrnut europskom zastavom drži prodiku nad biralištem-mučilištem, heroina europske ekstremne desnice Marine Le Pen jaše galskog pijetla, simbol francuske nacije, dok predsjednik Francois Hollande, ne shvaćajući što ga je snašlo, okovan čeka svoju sudbinu, a nizozemski ekstremist Geert Wilders iz prikrajka na bubnju udara ritam ovom apokaliptičnom europskom političkom ludilu.

  I skoro sve što je lucidni ilustrator na ovoj dojmljivoj naslovnici predvidio uglavnom se i ostvarilo. Cameronu je na europskim izborima nemilosrdni Farage doista priredio lomaču. Marine Le Pen danas se vjerojatno osjeća kao vladarica Europe, a ne samo Francuske. Predsjednik Hollande je na ovim izborima doživio vjerojatno najveće poniženje u političkoj karijeri. U skoro svemu ilustrator je bio u pravu, osim u jednom sitnom, ali nikako ne nevažnom detalju. Ilustracija, naime, prikazuje i njemačku kancelarku Angela Merkel, koja nemoćno visi na jednoj banderi, vezana, iščekujući kraj, odmah pokraj znaka »wahllokal«, koji na njemačkom označava biračko mjesto.

Opušteni ljudi

Njemačka, naime, za razliku od ostale Europe, pršti od snage i zadovoljstva. Na ulicama Berlina nije moguće vidjeti nikakvo nezadovoljstvo. Na platou između Reichstaga i sjedišta ureda kancelarke Merkel moguće je vidjeti samo znatiželjnike i turiste. Nitko ne prosvjeduje. Dok je u većini drugih europskih gradova na licima ljudi vidljiv grč i nezadovoljstvo, u Berlinu su ljudi opušteni. Njemačka je postala druga najpoželjnija destinacija useljenika u svijetu, odmah iza SAD-a, ostavivši za sobom i tradicionalne useljeničke destinacije, poput Britanije, Kanade i Australije.

Ekonomija, a ne ideologija

Na račun njihovih gubitaka ojačali su socijaldemokrati, za skoro nevjerojatnih sedam posto. No i to je svojevrsna potvrda ispravnosti puta što ga je odabrala moćna Merkel, koja u velikoj koaliciji sa socijaldemokratima vlada Njemačkom. Naime, kancelarka u svom trećem mandatu na čelu Njemačke svesrdno provodi socijaldemokratski program. Njemačka je pod njezinim vodstvom uvela minimalnu nadnicu, unatoč brojnim prigovorima poslodavaca da će to ugroziti njemačku konkurentnost. Snizila je i dobnu granicu za odlazak u mirovinu, uvodi mjere za potporu majčinstva, kao i brojne druge socijalne mjere kojima se njemačka kancelarka, za većinu Europljana simbol pruske strogosti i štednje, odnosno »osterijanstva«, kod kuće pretvara u svoju suprotnost. 

  To su pokazale i ankete uoči nedavnih parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Većina Nijemaca želi socijaldemokratsku politiku, ali žele i da tu socijaldemokratsku politiku provodi kancelarka kojoj vjeruju i koja je dokazala da je sposobna europsku dužničku i financijsku krizu rješavati tako da njemačka lisnica ostane u njemačkom džepu. Upravo se to sada i događa. Vlada kancelarke Merkel, liderice europskih konzervativaca, koja diljem Europe nemilosrdno nameće osterijansku politiku, u interesu financijskog kapitala, kod kuće provodi socijaldemokratsku agendu, i to u većoj mjeri nego bilo koja druga socijaldemokratska vlada u Europi.

  Sve u svemu, Nijemci su uvjereni kako Angela Merkel ne samo da vodi Njemačku u pravom smjeru, nego smatraju i da Merkel EU vodi u odličnom pravcu, onom kojeg upravo Njemačka želi. Kada kancelarka Merkel zavrišti i na sam spomen euroobveznica, kojima bi se smanjio trošak zaduživanja kriznim državama eurozone – ponavljajući po tko zna koji put da EU nije socijalna unija i da EU ne može imati 25 posto svjetske proizvodnje i 50 posto svjetskih socijalnih izdataka – ona samo progovara u ime većine Nijemaca, koji ne žele s jugom Europe podijeliti trošak krize, iako je Njemačka itekako profitirala na krizi u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj…

  Euroskeptična Alternativa za Njemačku (AfD), koja je, zapravo, jedino veće iznenađenje ovih izbora, osvojila je šest posto glasova i nekoliko mandata u Europskom parlamentu, no bilo bi prilično nepošteno AfD usporediti s ostalim desničarsko-populističkim strankama u Europi. Iz razgovora s dr. Hughom Bronsonom, kandidatom AfD na europskim izborima, doznajemo kako je AfD nacionalno obojena stranka koja zahtijeva da Njemačka napusti eurozonu, ali, barem načelno, nema ništa protiv Europe.

  AfD je posve nova pojava na njemačkoj političkoj sceni. Iako su tu stranku, koja okuplja stručnjake i poslodavce, mediji pokušali staviti u kontekst aktualnog desničarskog vala u Europi, čelnici stranke odbijaju takve interpretacije. Tvrde da njihov cilj nije ideologija, nego ekonomija, koja je uvijek nacionalna. Dakle, njemačka ekonomija.

  EU se, kaže Pernice, potvrdio kao jedini način stvaranja zajedničkog europskog tržišta mirnim putem, nakon što su raniji pokušaji da se isti cilj postigne ratom rezultirali tragedijom. Možemo, dakle, zaključiti kako je današnjoj Njemačkoj, najkonkurentnijem europskom gospodarstvu, koje stogqa ima najveće koristi od zajedničkog tržišta, pošlo za rukom ono što nije uspjelo Hitleru: mirnim putem ovladati Europom, odnosno europskim tržištem, bez prisile i u suradnji s ostalim europskim zemljama. 

  I njemački analitičar Bernhard Wessels, s kojim smo jutro poslije izbora razgovarali u berlinskom Centru za društvene znanosti, samo je mogao konstatirati: »Njemačka ovog puta nije slijedila europski trend«. Njemačka nije skrenula udesno, a AfD, objašnjava Wessels, nije rasistička i ksenofobna stranka. Jedan zastupnik neonacističke stranke NPD koji je ušao u Europski parlament ne mijenja širu sliku. Uostalom, za prolaz NPD-ova kandidata najveću odgovornost snosi njemački ustavni sud koji je nedavno ukinuo izborni prag na europskim izborima u toj zemlji, čime je derogirao važnost Europskog parlamenta i doveo u pitanje njegovu demokratičnost.

  Na sjeverozapadu Europe birači su uglavnom kaznili svoje vlade, naročito u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj i Danskoj, vjerojatno smatrajući da plaćaju previsoku cijenu za rješavanje ekonomske krize. Donedavna populistička tirada o tome kako »nećemo mi plaćati za lijene Južnjake«, koja je u jednom trenutku bila karakteristična i za Njemačku, u međuvremenu se, zahvaljujući domišljatosti ekstremne desnice u tim zemljama, transformirala u zahtjev za ponovnim preuzimanjem suvereniteta u okviru nacionalnih država, pri čemu postaje svejedno je li taj suverenitet ugrožen nadnacionalnim Bruxellesom ili, primjerice, imigrantima koji traže posao u njihovim razvijenim i bogatim zemljama.

  Ali to ne vrijedi za Njemačku. U toj je zemlji čak je i izlaznost na europskim izborima porasla za čak pet posto, po čemu je Njemačka također izvan europskog trenda, koji karakterizira minoran interes građana za europske izbore. Njemačka je zadovoljna današnjom Europom, iako bi možda ipak bilo najtočnije kazati kako je Njemačka danas najzadovoljnija sobom.