Ministar vanjskih poslova Bugarske Daniel Mitov  je dva dana proveo u službenom posjetu Zagrebu, a u razgovoru za naš list govori o političkoj, gospodarskoj i sigurnosnoj situaciji u jugoistočnoj Europi.  

Bugarska je trenutno zemlja predsjedateljica Procesu suradnje u Jugoistočnoj Europi. Kako biste ocijenili postignuća ove inicijative, posebno u svijetlu ciljeva postavljenih prilikom njenog uspostavljanja?

– SEECP je započeo u Sofiji i stoga za nas kao zemlju ima i sentimentalnu vrijednost. Posebno u doba velikih izazova za cijelu Europu, ne samo za članice EU, moramo obratiti puno veću pažnju ovakvim regionalnim inicijativama koje, uz ostalo, povećavaju sposobnost zemalja kandidata da idu brže prema europskim integracijama. Naši su prioriteti tu vrlo jasni. Jedan od njih svakako je povezivanje, posebno u području prometa i energetike. Naša je regija previše podijeljena, a naše zemlje premale da bi kao takve bile zanimljive u gospodarskom smislu, posebno ako nisu povezane i ako ne primjenjuju ista pravila. Stoga je povezivanje za nas bio prvi cilj. Imali smo stoga niz konferencija i koordinacijskih sastanaka kako definirati našu stratešku poziciju kada su u pitanju infrastrukturni projekti koji bi trebali dovesti do bolje povezanosti, posebno kada su u pitanju promet i energetika. Osim toga, veliku pažnju posvećujemo medijskim slobodama, a treći prioritet, o kojem se dosad najviše razgovaralo, jest kako prevladati izbjegličku krizu. Identificirali smo problematična područja. Izašli smo sa zajedničkom deklaracijom u vezi s tim, i ona je predstavljena na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova članica EU u Amsterdamu. I njen će dio ubuduće biti dio zajedničke politike EU prema ovom problemu. Posebno vezano za vanjske granice EU, ali u vezi drugih elemenata izbjegličke krize.

Izbjeglička kriza

Na osnovi iskustva vaše zemlje u predsjedanju ovom inicijativom imate li kakve sugestije koje bi mogle pomoći Hrvatskoj koja će uskoro postati zemlja predsjedateljica SEECP-a.

– Imali smo jako zanimljiv i konstruktivan razgovor s hrvatskim ministrom vanjskih poslova. Hrvatska je svjesna koji su prioriteti i što se sve treba poduzeti kako bi se unaprijedio SEECP. Ali u svakom slučaju izbjeglička će kriza biti na dnevnom redu, željeli mi to ili ne. A prioritet će svakako ostati i povezivanje, i to kao tema kojom će se baviti i Hrvatska i sve buduće zemlje predsjedateljice. Ovo je strateški, ali istovremeno i vrlo spori proces. Treba definirati infrastrukturne projekte i zatim krenuti u njihovo realiziranje. To je dugoročan prioritet koji svakako treba ostati na dnevnom redu. Postoji, naravno, i puno drugihstvari o kojima će se razgovarati. U svakom slučaju pomagat ćemo Hrvatskoj na svaki način koji će od nas zatražiti naši kolege iz Zagreba.

Vezano za izbjegličku krizu, koja je jedan od tri prioriteta bugarskoj predsjedavanja SEECP-om, kako komentirate postojeću situaciju, posebno u vezi s djelovanjem institucija EUi država članica, koje posljedice i izazovi proizlaze iz toga za regionalnu suradnju?

– Izbjeglička je kriza veliki izazov za cijelu Europu. I to, kao što sam već naglasio, i za članice EU i za one koje to nisu. Stoga je potrebna bolja suradnja, a to je, naravno, i prilika za daljnju integraciju. Na primjer, prije nekoliko dana na sastanku u Solunu između Bugarske, Grčke i Makedonije raspravljalo se  kako što bolje koordinirati napore u vezi sljedećeg  izbjegličkog vala. A bilo je riječi i o sporazumu između Turske i EU, kao i o tome kako najbolje kontrolirati vanjske granice. Ovakva vrsta regionalne suradnje je potrebna i ona se ostvaruje i kroz ad hoc sastanke i kroz uhodane mehanizme SEECP. Ali kada je u pitanju izbjeglička kriza naglasak se mora staviti na kontrolu vanjskih granica EU. EU se treba zaista početi ponašati kao savez. Nikakve jednostrane odluke pojedinih zemalja nisu poželjne. Sve odluke bi trebale biti zajedničke, odnosno europske. EU mora čuvati vanjske granice i mora usmjeriti sve napore u tom smislu. I treba napraviti vrlo jasnu razliku između izbjeglica i ekonomskih migranata. Prema ljudima koji traže zaštitu od progona i rata svakako imamo obvezu, ali oni koji su ekonomski migranti trebaju biti vraćeni u svoje matične države. Dosad je repatrijacija bila odgovornost zemalja članica, a sada bi se ta pitanja trebala rješavati na razini EU. To polako postaje politika EU pa se i na tom primjeru vidi kako izbjeglička kriza može voditi prema većoj integraciji na različitim područjima. Tu treba spomenuti i područje politike azila kao i stvaranje Agencije koja bi se trebala brinuti o vanjskim granicama EU. Može se govoriti i o stvaranju svojevrsnog europskog FBI-a, odnosno o daljnjem razvoju EUROPOL-a. Sve su to procesi nastali iz ove izbjegličke krize. Dobar je korak svakako i sporazum EU i Turske koji sam za sebe svakako neće riješiti izbjegličku krizu, ali svakako pruža mehanizam kako bolje kontrolirati vanjske granice EU. Ovdje je potrebno reći da izbjeglički status ne daje pravo na stalni boravak, i stoga bi Dublinski sporazum trebao biti promijenjen na način da se periodično preispituje izbjeglički status ljudi koji su pod međunarodnom zaštitom. Naime, ako se popravi  situacija u njihovim matičnim zemljama onda se oni mogu sigurno vratiti i sudjelovati u ponovnoj izgradnji njihovih zemalja.

Nova uloga veleposlanika

Kakvo je vaše mišljenje o djelovanju država i međunarodnih organizacija vezano za sigurnost u Europi i mogućnost novih terorističkih napada?

– Stalno govorimo o potrebi borbe protiv ekstremističkih ideja i terorizma. Ali prvo protiv čega se moramo boriti su mreže koje se bave trgovinom ljudi, od kojih se neke protežu sve od matičnih zemalja do zemalja koju su krajnja destinacija. EU se treba žestoko boriti protiv mreža koje trguju ljudima. Naravno, kroz trafiking se često krijumčare ne samo ljudi nego i druge stvari, kao što su na primjer droga i oružje. Ljudima koji su žrtve trafikinga stvaraju se nerealistična očekivanja i oni su spremni riskirati svoj život. I protiv toga se treba boriti. Previše je ljudi izgubilo život, a sada smo čak suočeni i s krijumčarenjem djece. Ali kada kada je u pitanju potreba deradikalizacije, te terorističke prijetnje prvo što treba napraviti jest usmjeriti se prema izvorištu problema. A to je nestabilnost u zemljama kao što su Sirija, Libija i Jemen. Riječ je nefunkcionirajućim državama gdje postoji vakum kada je u pitanju vlast. To stvara prostor za infiltraciju ekstremističkih  elemenata i organizacija. Svugdje gdje država ne funkcionira i postoji vakum vlasti tu prazninu popunjavaju esktremistički elementi. Takve se praznine moraju popunjavati i ne smije ih se dozvoljavati. Stoga naši partneri na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi trebaju trebaju na svaki način početi delegitimirati ekstremističke ideologije. To je naravno prvi korak. Mi im tu naravno možemo pomoći, ali to je ipak nešto što u prvom redu moraju napraviti naši prijatelji na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi.

Je li tako nešto moguće?

– Moguće je naravno, ali zahtijeva angažman. Uostalom, prve žrtve terorizma su države Bliskog istoka i sjeverne Afrike, odnosno njihovi građani. Svakog dana ljudi tamo umiru u terorističkim napadima. Ali u tim je zemljama već vidljiv napredak u tom smislu. Ali i EU mora shvatiti da neke politike iz prošlosti moraju biti redefinirane. Na primjer, ultraljevičarski multikulturalizam mora biti redefiniran

 Na koji način?

– Mora se shvatiti da to što neke zajednice inzistiraju na posebnosti samo zbog određenih etničkih ili religijskih posebnosti, a bez želje za dijeljenjem odgovornosti vodi prema njihovoj getoizaciji i segregaciji. I onda takve zajednice postaju prijemčive za ekstremističke ideje koje su ustvari uvezene izvana. Stoga Europa mora započeti obrazovati svoje imame. To je nešto što europske zemlje moraju napraviti kako se ne bi dozvolio utjecaj ekstremista na području EU. Sve počinje s obrazovanjem. Ali obrazovanje nije besplatno. Ono mora biti i u skladu s europskim vrijednostima i standardima. I to je ono što moramo napraviti. To je samo jedan od potrebnih mjera.