Janez Janša je, čini se, odlučio dodatno radikalizirati slovenske pozicije, ali ne zato što se nada da bi arbitražni sud takvim zahtjevima mogao udovoljiti, već zasigurno iz puno profanijih razloga
RIJEKA Iako je to trebala biti tek puka formalnost, slovenska vlada odbila je potvrditi memorandum kojim će Slovenija iznijeti svoje ključne argumente u graničnom sporu pred međunarodnim arbitražnim sudom, koji će presuditi o granici između dvije zemlje, a vlada u Ljubljani nije se uspjela usuglasiti niti oko predmeta tog spora. Kako doznaje ljubljansko Delo, u vladi Janeza Janše zakompliciralo se jer neki ministri prihvaćaju gledišta kako Slovenija pred arbitražnim sudom mora zagovarati stajalište kako je kopnena granica između dvije zemlje na rtu Savudrija. U slučaju da slovenska strana doista prihvati takvu argumentaciju i postavi takav zahtjev, to hrvatsko-slovenski granični spor ponovno vraća u prošlost, prije potpisivanja arbitražnog sporazuma, pretvarajući ga u otvoreni slovenski teritorijalni zahtjev Hrvatskoj.
Informacije Dela
Hrvatska i Slovenija trebale bi do 11. veljače arbitražnom sudu predati svoja viđenja o predmetu spora, budući da se o tom predmetu Zagreb i Ljubljana nisu uspjeli dogovoriti. Arbitražni će sud, prema odredbama arbitražnog sporazuma, pregledati stavove dviju strana o predmetu spora, no odredit će ga sam.
Prema informacijama Dela, neki od predsjednika koalicijskih stranaka, koji su se prije tri godine protivili Arbitražnom sporazumu te tražili da se on odbije na referendumu, na sjednici Janšine vlade iznosili su mišljenje da bi pred arbitražom trebalo zagovarati tezu o granici s Hrvatskom prema povijesnim granicama općine Piran – sve do rta Savudrija. Riječ je o zahtjevima koje je svojedobno zastupala i Janšina stranka, kao i brojni istaknuti pojedinci, koji su u vrijeme prve slovenske blokade Hrvatske tražili od tadašnjeg slovenskog premijera Boruta Pahora da deblokadu hrvatskih pregovora uvjetuje uspostavom općine Piran u njezinim »povijesnim granicama«, jer bi samo tako Slovenija mogla dobiti teritorijalni izlaz na otvoreno more.
Arbitražni sud ima mandat odrediti gdje je bila granica između dviju država 25. lipnja 1991., u trenutku osamostaljenja, kao i kontakt Slovenije s otvorenim vodama, kao i režim korištenja tog morskog područja, pri čemu nije precizno utvrđeno radi li se o teritorijalnom kontaktu ili nekoj drugoj vrsti veze slovenskih teritorijalnih voda s otvorenim morem, budući da se u arbitražnom sporazumu koristi neodređen termin »junction«, koji može značiti i jedno i drugo.
Od mjesta na kojem postojeća hrvatsko-slovenska granica izlazi na more, na kanalu Sv. Odorika, a kamoli na koritu Dragonje, koje je dva kilometra sjevernije i za koje neki na hrvatskoj strani tvrde da je »prava« granica između dvije zemlje, nemoguće je u skladu s međunarodnim pravom povući crtu do otvorenog mora.
Moćni Kardelj
Zato se cijela se slovenska politika i stručna javnost ujedinila oko toga da Slovenija mora ustrajati na promjeni kopnene granice, kako bi mogla biti promijenjena i granica na moru, te kako bi Slovenija mogla dobiti famozni teritorijalni izlaz na otvoreno more. Slovenski stav da cijeli akvatorij Piranskog zaljeva pripada Sloveniji u potpunom je neskladu s jednim od temeljnih pravila međunarodnog prava, po kojem more pripada onome kome pripada obala i kopno što ih to more oplakuje. A dobro znamo da pola kopnene obale Piranskog zaljeva pripada Hrvatskoj.
Stoga su se u Sloveniji pojavili zahtjevi za obnovom »povijesnih granica« općine Piran – i to iz vremena kada Piran nije pripadao ni Sloveniji ni Hrvatskoj, nego Italiji – premda u Sloveniji nisu ni pokušavali sakriti kako je najmoćniji Slovenac u Titovoj Jugoslaviji Edvard Kardelj nakon Drugog svjetskog rata odredio granicu između Slovenije i Hrvatske na Dragonji – a ne u Savudriji, ili na Mirni, kako su neki priželjkivali – iako mu to slovenski nacionalisti nikad nisu oprostili. Drugim riječima, bez Savudrije nema ni slovenskog teritorijalnog izlaza do otvorenih voda, no da je Slovenija od Hrvatske dobila Savudriju ne bi joj trebao ni arbitražni sporazum niti arbitražni sud.
Problemi u zemlji
Naime, riječ je o »predarbitražnim« zahtjevima, budući da je Pahor morao prihvatiti arbitražni sporazum koji točno određuje mandat arbitražnog suda, a taj mandat ne predviđa prekrajanje kopnene granice na štetu Hrvatske.
Od samog učinka što bi ga na arbitražni sud i arbitražni postupak mogla imati radikalizacija slovenskih zahtjeva zanimljiviji trenutak u kojem se ti zahtjevi pojavljuju. Janšina je vlada pred padom i zemlja je možda pred prijevremenim izborima, a mora ratificirati hrvatski pristupni ugovor u slovenskom parlamentu, što pak Janša uvjetuje odustajanjem hrvatske vlade od tužbi protiv Ljubljanske i Nove ljubljanske banke. Očekivalo se da će Janša dolaskom na vlast problematizirati arbitražni sporazum koji je prihvatila Pahorova vlada, no umjesto arbitražnog sporazuma Janša je našao novi povod za blokadu Hrvatske: Ljubljansku banku. No sada je, čini se, odlučio dodatno radikalizirati slovenske pozicije i ponovno obnoviti slovenske teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj, ali ne zato što se nada da bi arbitražni sud takvim zahtjevima mogao udovoljiti, već zasigurno iz puno profanijih razloga.
