Svjestan sam da ću od danas u očima Roganove propagandne mašinerije biti izdajica, kriminalac, osvetoljubiva osoba, psihopat, narkoman, zlostavljač djece, briselovac, nadničar, ratni podržavatelj itd. Nisam ništa od toga.

Imao sam sreću osobno upoznati funkcioniranje sustava i službi, pa sam svjestan da će me od sada pokušati optužiti, diskreditirati i onesposobiti svim mogućim sredstvima, a za to će iskoristiti one koji su mi prije bili bliski, ali također želim ukazati da se ne bojim i molim da se nitko ne boji zauzeti za istinu, za našu zemlju i za pale.

Ako još uvijek ne znate kako je završila ova priča, ne bojte se, završila je pobjedom pisca, točnije autora ovog Facebook posta. Četrnaest mjeseci nakon što je objavio ove riječi, Péter Magyar ostvario je povijesnu pobjedu na mađarskim izborima, okončavši Orbanovu vlast koja je šesnaest godina sustavno radila na tome da spriječi pobjedu oporbe.

Moć autsajdera

Ono što je Magyaru pomoglo da izbori ovu mitsku pobjedu svakako je i činjenica da je imao dobru priču. A Magyar je imao stvarno dobru priču. Temeljnu priču, priču koju, u onom ili ovom obliku, svi znamo, priču koju smo ispričali nebrojeno puta u povijesti. U maniri klasične krimi napetice ispričane iz insajderske perspektive jednog zviždača, prepunu skandala, obiteljske izdaje, državnog prisluškivanja, ova priča prisiljava slušatelje, čitatelje i glasače da ponovo, toliko stoljeća nakon originalne priče, suosjećaju, navijaju i strepe za Davida ili, u našem slučaju, Magyara čiji su kladioničarski koeficijenti daleko lošiji od Golijatovih. Razlog zašto je priča o Davidu i Golijatu jedna od naših najstarijih zapisanih priča leži u činjenici da smo psihološki skloniji navijati za onoga tko ima najmanje šanse, što za nas ljude može biti dobro s obzirom da ovaj underdog efekt, između ostalog, dopušta da se status quo promijeni, ponekad čak i nabolje.

Jesu li sve važne stvari u povijesti započele dobrom pričom? Je li svijet zaista izgrađen od priča, a ne od atoma? U svom djelu »Pisani svijet«, svojevrsnoj povijesti svjetske književnosti, Martin Puchner tvrdi da su pisana djela – i tehnologije koje se koriste za njihovo održavanje – definirala društva od početka povijesti. »Književnost nije samo za ljubitelje knjiga«, piše Puchner u svom uvodu. »Otkad se pojavila prije četiri tisuće godina, oblikuje život većine ljudskih bića na planetu Zemlji.« Ne samo da povijest započinje s pojavom pisma, već je i samo pismo, prema Puchneru, oblikovalo našu povijest, a dokaz za to je činjenica da rutinski razgovaramo s glasovima iz prošlosti kao što su David i Golijat. Puchner kroz šesnaest, kako ih naziva, temeljnih tekstova dokazuje svoju tezu da je književnost aktivna sila koja je stvorila nacije, zakone, religije. Analiza jednog od tih šesnaest temeljnih tekstova kao da priča priču Petera Magyara. Priča je to o ogorčenom bibličaru Martinu Lutheru koji je svom nadbiskupu na razmatranje poslao nekoliko pitanja o naplaćivanju oprosta grijeha i ulozi pape što je rezultiralo tiskanim polemikama, svojevrsnim novim žanrom, između pape i Luthera. Puchner navodi kako u novoj stvarnosti stvorenoj tiskom nije bilo važno što ste na čelu najmoćnije organizacije na svijetu ili što imate pravo tvrditi da razgovarate s Bogom. Važno je bilo koliko ste dobri kao autor. »Luther, taj siromašni redovnik koji je samo ukazivao na zloupotrebe, uspio je steći veći autoritet od pape jer je bio autor, a papa je bio samo papa,« zaključuje Puchner. Upravo je Luther, skupa sa svojim uzvikom »sola scriptura«, dokaz kako pisani tekst može biti svet, važniji od pape, Crkve i prodaje oprosta grijeha i kako, na kraju, može promijeniti čitav ustroj kršćanstva. Možda će, slično, i Magyar promijeniti ustroj Mađarske. Ono što je Lutheru bio tiskarski stroj, to je za Magyara internet, ali obrazac je isti: tehnološki pomak omogućuje nove oblike pisanja, što omogućuje širenje novih glasova i ideja. Najdojmljivije svojstvo književnosti za Puchnera je upravo njezina sposobnost da prenese govor daleko kroz prostor, a internet je unedogled proširio tu mogućnost.

Kolektivni heroj

Dok je Magyar, igrajući na kartu jednog drevnog obrasca, osigurao vlast konzervativno desnoj vladi u Mađarskoj, na drugom se kraju svijeta i na drugoj strani političkog spektra pojavio još jedan novi, a opet dobro poznati narativ. »Pokušavaju nas podijeliti po linijama vjere, rase i porijekla jer znaju da smo nepobjedivi kada shvatimo da nas spaja ista borba za dostojanstven život. Naš odgovor na strah nije povlačenje, nego radikalna solidarnost.« Riječi su to Zohrana Mamdanija iz njegove kampanje za gradonačelnika New Yorka, ali ne bi ih se posramili ni autori »Komunističkog manifesta«, Marx i Engels. Puchner ističe kako nijedan drugi tekst u povijesti književnosti nije ostavio takav trag u tako kratko vrijeme kao »Komunistički manifest«, a objašnjava i zašto. »Bilo je to pripovijedanje u najmoćnijem obliku, gdje se bespomoćne žrtve pretvaraju u neočekivane heroje.« Tko god se služio Komunističkim manifestom kao akcijskim planom, podsjeća Puchner, bio je kadar svrgnuti cara u Rusiji, cara u Kini, francuske kolonizatore i američku vojsku. Snage ove ideje bili su, dakako, svjesni i autori pa su manifest i započeli slavnom rečenicom: »Bauk kruži Europom – bauk komunizma.« Ne treba čuditi da je Mamdani godinu dana prije izbora u anketama imao 1 posto podrške, a do kraja kampanje mobilizirao 100.000 volontera na putu do povijesne pobjede za gradonačelnika, unatoč tome što je 28 milijardera navodno potrošilo 22 milijuna dolara kako bi ga zaustavilo. Mamdani je imao priču bolju čak i od Magyarove.

U Magyarovoj je priči heroj on sam, Mađari su povjerovali da je on taj koji za njih može promijeniti Mađarsku. Nasuprot tome, Mamdani je uspio uvjeriti bespomoćne Njujorčane da upravo oni drže svu moć u svojim rukama. Pripadnici njujorške radničke klase nisu nikakve žrtve koje traže besplatne vrtiće i autobuse, jeftino stanovanje i socijalnu pomoć. U tom narativnom preokretu pasivni i apatični Njujorčani postali su jedina snaga koja je sposobna srušiti postojeći politički sustav. Jednom kada su mu povjerovali nisu bili spremni tražiti mjesto za stolom, bili su spremni, baš kako ih je Mamdani učio, donijeti svoj stol. Stotinu tisuća ljudi koje on nikada neće upoznati kucalo je na vrata svojih sugrađana kako bi im ispričalo Mamdanijevu priču o budućnosti, boljoj, priuštivijoj i kvalitetnijoj budućnosti.

»Komunistički manifest« prvi je globalni manifest. On nije bio namijenjen jednoj naciji, već je pisan kao svjetska priča koja je prvi put u povijesti ponudila narativ koji obuhvaća cijeli planet i sve klase istovremeno pa i danas pronalazi čitaoce koji osjećaju da je taj tekst predvidio naš rašireni otpor globalizaciji. Puchner u jednom intervjuu, upravo na primjeru globalizacije, objašnjava moć pripovijedanja. Za njega je sama riječ globalno toliko apstraktna da nas opterećuje. Statistike o milijardama ljudi ili globalnim lancima opskrbe doživljavamo kao šum. »Nemoguće je da itko doista shvati implikacije života u globaliziranom društvu«, tvrdi Puchner. » Ali čini mi se da bismo kroz globalno pripovijedanje u konačnici mogli doći do učinkovitog razumijevanja što je globalni svijet. To bi mogla biti uzaludna nada. Ali mislim da će nam svjetska književnost, a ne nacionalna književnost, pokazati tko smo.« Priča je, čini se, jedini alat koji velike brojeve pretvara u značenje, u ljudima razumljiv narativ koji mogu izvagati, usporediti i vrednovati.

Manifest budućnosti

Već je odavno jasno, u ovom postčinjeničnom svijetu, da je ljudskim bićima priča puno važnija od istine. Svrha političkih govora i debata nije razmjena argumenata nakon koje ćemo odabrati najbolja rješenja, već veličanstveni politički narativ nabijen emocijama koji će koherentno odzvanjati s narativima glasačke baze. Ali ako smatrate da su političari ljudi koji će nas odvesti u budućnost, morate priznati da je priča prilično dobra metoda za tako nešto. Ne postoje činjenice o budućnosti. O budućnosti možemo samo sanjati, željeti i nadati se.

To da su svi ljudi stvoreni jednaki nije oduvijek i svima samo po sebi očito.

Za Aristotela je bilo očito da su neki ljudi stvoreni kao puko oruđe za rad, kao, otprilike, lopate ili motike. Svijet u kojem su svi ljudi stvoreni jednaki netko je morao sanjati i ispričati kao priču o boljoj budućnosti.

Takve se priče, koje pokreću ljude, organizacije i revolucije, često proglašavaju nemogućima ili čak opasnima, a pisali su ih i mali ljudi, raznorazni davidi kojima su davane najmanje šanse. »Pišući ovaj govor, rečeno mi je da je ovo prilika za resetiranje očekivanja, da bih trebao iskoristiti ovu priliku kako bih potaknuo ljude New Yorka da traže malo, a očekuju još manje«, rekao je Mamdani u svom inauguracijskom govoru. »Neću učiniti ništa slično. Jedino očekivanje koje želim resetirati jest očekivanje malih očekivanja. Možda nećemo uvijek uspjeti.

Ali nikada nas neće optužiti da nam nedostaje hrabrosti da pokušamo.«

Zvuče li njegove riječi kao bauk koji kruži Amerikom – bauk Mamdanija?