U razgovoru za naš list ustavni stručnjak Mato Palić analizira slučaj imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.

– Predsjednik Zoran Milanović rekao je da je 2015. imao informaciju od SOA-e da se Ivan Turudić tajno sastajao sa Zdravkom Mamićem koji je netom izašao iz pritvora. Kako je moguće da nije ustavnopravno riješeno što premijer ili bilo koji drugi dužnosnik mora raditi u takvom slučaju?

Bitno i nebitno

Ako postoji sumnja da se događa nešto kažnjivo, premijer, njegov ministar pravosuđa ili ministar unutarnjih poslova su o tome dužni obavijestiti nadležno tijelo koje onda sukladno ovlastima može reagirati. Pravo je pitanje zašto su ti sastanci Ivana Turudića sa Zdravkom Mamićem bili potpuno nebitni i postojali u nekakvim dokumentima SOA-e pa su onda nakon devet godina postali jako bitni, i to baš u trenutku kada se sudac Turudić odlučio prijaviti na javni poziv za imenovanje glavnog državnog odvjetnika. Ključno pitanje oko tih sastanaka, koji u fazi kada je u tijeku bila istraga nisu bili primjereni, jest jesu li oni ostvarili obilježja nekog kaznenog djela ili nisu. Nakon tih sastanaka sudac Turudić je prošao sigurnosnu provjeru po kojoj nema sigurnosnih zapreka za obnašanje sudačke dužnosti. Proizlazi kako za SOA-u ti sastanci sami po sebi nisu predstavljali nekakav sigurnosni rizik.

– Kako je moguće da ustavnopravno nije riješena ni situacija u kojoj kandidat za glavnog državnog odvjetnika koji ne dolazi iz sustava praktički ne mora ići na sigurnosnu provjeru?

Ovdje je važno istaknuti ulogu koju Državnoodvjetničko vijeće ima u postupku imenovanja glavnog državnog odvjetnika. To tijelo je temeljem odredbi Zakona o Državnom odvjetništvu, dužno pravodobne i potpune prijave kandidata koji ispunjavaju sve uvjete, opće i posebne, dostaviti Vladi jer je upravo Vlada po Ustavu ovlaštena predložiti kandidata. Ukoliko je Državnoodvjetničko vijeće utvrdilo koji kandidati ispunjavaju uvjete, Vlada može ili predložiti jednog od njih, ili ako tako odluči, ne predložiti nijednog pa se javni poziv poništava i raspisuje novi. Vlada ne provjerava ispunjenost uvjeta, nego bira jednog od kandidata i predlaže ga Hrvatskom saboru i to je politička odluka koju u demokratskim državama donose oni koji su za to dobili mandat. Inače, izmjenom Zakona o tajnosti podataka iz 2012. godine je propisano da je glavni državni odvjetnik pored niza drugih dužnosnika ovlašten pristupati klasificiranim, dakle tajnim podacima, bez Uvjerenja da je obavljena sigurnosna provjera. To je iznimka od pravila da je za pristup potrebna provjera i upitno je koliko je takvo zakonsko rješenje opravdano. Međutim, zakoni i kad nisu baš kvalitetno napisani, moraju se primjenjivati sve dok su na snazi.

– Koliku konfuziju stvara činjenica da je novi glavni državni odvjetnik izabran, a da aktualna nositeljica te dužnosti ima još tri mjeseca mandata u kojima se može svašta dogoditi?

To je posljedica činjenice da važeći zakon predviđa pokretanje postupka imenovanja glavnog državnog odvjetnika šest mjeseci prije isteka mandata onog koji je na dužnosti, a postupak imenovanja traje bitno kraće. Ne mislim kako je to konfuzna situacija jer se ništa posebno ne može dogoditi. Državno odvjetništvo je dužno postupati sukladno svojim ustavnim i zakonskim ovlastima neovisno o kadrovskim promjenama koje se događaju.

Neprihvatljiv rizik

– Je li trebalo postupak izbora novog glavnog državnog odvjetnika obaviti kasnije kako ne bi bilo ovakve situacije?

Postupak imenovanja novog glavnog državnog odvjetnika je bilo nemoguće provesti kasnije jer je važećim Zakonom o Državnom odvjetništvu propisano da se postupak imenovanje mora pokrenuti najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata. Ako uzmemo u obzir činenjicu da prema zakonskim rokovima taj postupak traje kraće od dva mjeseca, proizlazi da period imenovanog novog glavnog državnog odvjetnika dok aktualnom još traje mandat iznosi nekoliko mjeseci.

– Bi li glavnog državnog odvjetnika trebalo birati dvotrećinskom većinom u Saboru?

Ta ideja o dvotrećinskoj većini kojom bi se imenovao Glavni državni odvjetnik je posljedica u javnosti stvorene predodžbe da se radi o za državu valjda najbitnijoj funkciji, što je potpuno netočno, pa onda zbog te važnosti treba postojati takva većina. Funkcija glavnog državnog odvjetnika je vrlo važna, ali dvotrećinska većina koja podrazumijeva širok politički konsenzus u Hrvatskom saboru otvara jedno vrlo jednostavno pitanje: što ako se takav konsenzus ne može ostvariti? U takvoj situaciji postoji rizik da glavni državni odvjetnik ne bi bio imenovan, što je potpuno neprihvatljivo.

– Hoće li Ivan Turudić uopće moći raditi svoj posao u ovakvoj situaciji?

Iako je njegov postupak imenovanja izazvao veliku pozornost, nadam se da će moći normalno surađivati s kolegama u Državnom odvjetništvu.

Politizacija i diskreditacija

– Je li Turudićevo imenovanje ipak bilo greška s obzirom da će zbog svih informacija koje su o njemu izašle, njegovo prisustvo opterećivati cijeli sustav?

Postoje određene situacije za koje je sam sudac Turudić rekao kako bi drukčije postupio. U ovom trenutku nije moguće zaključiti je li to bila pogreška ili ne s obzirom na činjenicu da on kao novi glavni državni odvjetnik nije niti stupio na dužnost. Taj postupak imenovanja je od samog početka bio obilježen politizacijom u kojoj je težište bilo na osobnoj diskreditaciji kandidata. Najmanje od svega smo čuli o samom programu i o tome kako unaprijediti rad Državnog odvjetništva, a retorika u javnom prostoru je bila i još uvijek je prilično neprimjerena za demokratsku državu čak i sa relativno kratkim domokratskim stažom. Blizina izbora kao i činjenica da kandidata predlaže Vlada su učinile svoje.